Ove godine Festival ima četiri programa i 25 filmova, izložbu i niz razgovora sa gostima. Fokus PLJ17 je na temama koje se tiču preživljavanja, političkog djelovanja, odnosa ljudi prema okolišu i migracijama.
PLJ17 otvorila je trilogija Nike Autor koja djeluje kao dio kolektiva „Obzorniška fronta“ u Sloveniji. U svojim radovima, pa i ovom trilogijom, Nika Autor aktualizira formu filmskog eseja. Ova trilogija pokazuje živote ljudi u pokretu dok se kreću kroz BiH. Festival zatvara film „Suho tlo gori“ Joane Pimenta i Adirleya Queirósa iz Brazila. Film je dokufikcija i portret je života grupe žena na marginama društva uoči izbora u Brazilu.
Na pitanje kako se osjeća, naša sagovornica odgovara: „Kao i svi prekarijatni radnici ovog svijeta i ove države, malo sam umorno i malo sretno.“
Govoreći o ovogodišnjem izdanju Pravo Ljudski Film Festivala, Hasanbegović ističe: „Počeli smo i ovogodišnje izdanje u suženom formatu u kojem imamo 25 filmova. Potrudili smo se da svaki dan predstavlja mikrokosmos toga u šta vjerujemo, a to znači da je u svijetu u kojem živimo potrebno samo ono esencijalno, bez dodataka i formalnosti. Tu smo samo zbog filma i razgovora. Svaki dan u popodnevnim satima imamo projekcije bitnih, hrabrih i mnogozvučnih filmova iz cijelog svijeta kao nešto veoma posebno za nas. Sa svakom projekcijom imamo neku formu diskusije sa autorima/cama, aktivistima i aktivistkinjama iz regiona, novinarima i ljudima koji promišljaju o teoriji nade.
Pravo Ljudski se već nekoliko izdanja bavi temom okoliša u smislu odbijanja antropocene forme razmišljanja. Život u teškim uslovima tjera ljude da budu sebični i da se brinu samo za sebe. To je na jednu stranu dozvoljeno, ali mi živio sa prirodom, sa stvarima koje volimo, ideologijama koje nas muče i nismo odvojeni od svijeta. Ne postoji antropocentrična interpretacija svijeta koja će nas spasiti. Ove godine Festival nastavlja istraživati tu liniju razmišljanja. Bavimo se i konceptom nade, kao nečega što se u političkom smislu mora pronaći, a naše vjerovanje kroz filmove ove godine je da se nada nalazi u pukotinama u sistemu, u mjestima koja nisu postojala prije i moramo da ih napravimo.“
Govoreći o tome kako je Festival nju kao filmsku autoricu oblikovao, budući da je samo malo mlađi od nje, naša sagovornica priča: „Biću nevjerovatno zahvalna PLJ jer je on jedini Festival koji već godinama organizuje ozbiljne škole kreativnog dokumentarnog filma za tinejdžere i dopušta djeci koja nikada nisu imala priliku da pogledaju kameru ili dođu u Sarajevu da uđu u taj svijet. Ja sam produkt jedne od tih filmskih škola koje su me poslije načinile filmskom djelatnicom. Kada putujem po festivalima i kada stvaram, ekipa Pravo Ljudskog i ono što sam naučila i vidjela tu me vode kroz svijet na neki način.
Veoma je bitno u svim državama svijeta, a naročito u specifičnim zemljama poput BiH koja je veoma lijepa i unikatna, ali veoma zbunjena, da postoje mjesta koja nude prostor da budete slobodni. Pravo Ljudski je slobodan i ostaće tako do bilo kojeg izdanja do kojeg dođe. Ta sloboda je njegova ključna misija i dar gradu, publici i ljudima koji sudjeluju u njemu. Ovaj Festival je produkt ljubavi kao i sve nedovoljno fundirane kulturne institucije u BiH. Ta ljubav i sloboda pokreću i one koji ga prave i koji na njega dolaze.“
Film „Rebra“ Farah Hasanbegović je ove godine prikazan na Sarajevo Film Festivalu. O tom velikom priznanju, naša sagovornica kaže: „Nadam se da radnici u kulturi u BiH, naročito u Sarajevu postoje u jednom solidarnom kontekstu i na solidaran način. Prikazivati filmove na način na koji to radi dokumentarna sekcija Sarajevo Film Festivala je jedan veoma rijedak čin solidarnosti u kojem se različiti radovi autora u različitim stadijima karijera predstavljaju potpuno jednako. Istinita solidarnost u kreativnoj i filmskoj industriji i prepoznavanje ljudi dolazi kada prihvatimo da je jedino rješenje i za etabliranje umjetnika i za istinsku komunikaciju koja je poenta naročito nefikcijskog filmskog rada, činjenica da je mnogozvučnost najbitnija i da budemo što različitiji. Moj film „Rebra“ se osjećao veoma prihvaćeno, ali i jednako na SFF-u. Postoji ta neka potreba da se od autora koji su na početku karijere očekuje da budu ponizni i uzbuđeni na jedan veoma naivan način. To je odbacivanje ideje, jer ako stvarate ono što želite i izražavate se na način na koji želite vi ste čitavi u filmu, umjetnosti i političkim akcijama. To je najbitnija stvar za mene kao filmsku autoricu, da se osjećam čitavo i da me neko razumije.“
