On je Ensar Hadžić, grafičar iz Sarajeva, koji u serijalu “Oni koji ostaju” priča o tome kako je opredjeljenje izabralo njega, a ne on opredjeljenje. Završio je srednju umjetničku školu, a potom upisao grafiku u kojoj je kako navodi pronašao sve što ga je interesovalo, obuhvaćeno upravo u tom smjeru.
“Članovi uže porodice su mi uvijek pružali krajnju podršku. Znali su od početka da je to dio mene i da ništa drugo ne bih bio ja. Ne bih bio sretan niti bi to bilo nešto što bi mene činilo, jer bih vrijeme kući i dalje provodio crtajući“, priču počinje Ensar.
Dodaje kako je prilikom izbora zanimanja važno znati koji je tvoj cilj, ali i šta donosiš svijetu u kojem živiš.
„Ako radiš nešto što ustvari nisi ti onda si u nekom mimohodu sa vlastitim postojanjem, jer si se oglušio direktno na poruku od Boga da si došao na svijet sa jednim zadatkom. I ako to izbjegavaš zbog bilo koje okolnosti, ona je zapravo samo opravdanje. A iza tih opravdanja se nalazi strah.“
foto: privatna arhiva
U Bosni i Hercegovini on pronalazi izvore inspiracije, zato je i dalje ovdje i biće sve dok ti izvori postoje. Ali i tada, ako se odluči na odlazak, naglašava da je važno napraviti jasnu distinkciju između odlaska i selidbe.
„Odlazak iz države nije nimalo loša stvar ukoliko je odlazak, a ne selidba u druge države. Ne znam zašto mediji ne prave distinkciju između ova dva pojma, gdje govore da mladi odlaze, a ljudi odlaze zato što traže iskustva koja ne mogu dobiti ovdje. To ne znači da su se preselili. Onog trenutka kad mi bude trebao novi impuls ili kad ne budem imao volje da radim ovde otići ću negdje na neodređeno.“
Ipak, dodaje kako je najvažnije imati se gdje vratiti, ali je neophodno otići kako čovjek ne bi ostao skučen.
„Kad neko ode i onda se vrati on može i nekoga nešto naučiti. Za razliku od onoga koji ostaje u sredini u kojoj je rođen, a kome čitav svijet ostaje u tom jednom gradu, dvije tri ulice, rodnom mjestu, a onda nastaju skučenost, mržnja, netrpeljivost. „
U svom radu, Ensar stvara u ciklusima pa se tako osvrće na poslijednji ciklus koji je, kako dodaje, stvarao mentalno u glavi oko tri godine, a izvodi ga godinu i po. Potrebno je mnogo vremena da iznese iz sebe nešto što mora da se iznese, jer kako navodi, njegov rad njega nadilazi u svakom smislu.
„To mora da se stvori, a ja sam izvršitelj. Kao kanal za prenos toga.“
Umjetnost je ujedno njegov način borbe i izražaja, jer iako je kao srednjoškolac htio biti revolucionar, vremenom je shvatio da u svom domenu djelovanja može biti veoma aktivan.
„Društvo samo po sebi preuzima ulogu žrtve, ulogu taoca. Narod je zaboravio kakvu moć ima. Svako u svojim domenima djelovanja može raditi aktivno. Društvo je pasivno, mladi ne preuzimaju dovoljno inicijative i generalno ne znaju šta žele od sebe. Bježe u komfort zonu“, navodi.
Ističe kako se ljudi plaše i ne shvataju da ako vjeruješ u nešto- onda za to vrijedi umrijeti, a ujedno i za to živjeti.
„Živi svaki dan kao da ćeš umrijeti sutra. Budi prisutan. U tom trenutku sad. Budi nekome primjer. Imamo previše loših primjera svuda oko nas, zašto još neko da bude takav. Zašto su mladi ljudi u kafiću? Jednostavno zato što su svi drugi u kafiću. Društvo ubija individue. Tu mladu osobu koja je htjela da bude pilot, da proučava Amazon, a koja onda završi na ekonomskom fakultetu. Što nam treba toliko ekonomista, a propada nam država?“, pita se Ensar.
Osvrnuvši se na formalno obrazovanje i njegovu ulogu on ističe kako ono ne može da stvara, već samo da uputi. S obzirom na svoju znatiželju, njemu posvećenost profesora nije bila presudna, jer kako dodaje, on želi da ide sam do izvora onoga što ga zanima, a zanima ga suština.
„S druge strane obrazovanje je previše komplikovano, zastarjelo. Promijenio se odnos učenika učitelja. A najveća greška je što se uopšte poredimo sa zemljama van regiona, van Balkana. Mi možemo samo da poredimo nas prije i poslije rata. Nas sad i u vrijeme Jugoslavije. A ne sa Njemačkom. Tamo kad dijete pošalju pitaju ga šta želi da bude, dok nama nedostaje pedagogije.“
foto: privatna arhiva
Osim toga, uvjeren je da problem leži i u tome što roditelji misle da znaju najbolje za svoje dijete, a zapravo ne znaju.
„Pitajte dijete šta želi da bude i šta ga zanima. Dajte mu vremena i saznaćete. Problem je i u nastavnicima koji rade za platu, a ne da bi prenijeli znanje ili uputili na pravi put. Zašto ne urade tu jednu stvar kako treba? Promijenite pristup, učinite nešto.“
Ipak, kada je riječ o usmjerenju, uvjeren je da je tu ključna uloga roditelja. Ona je i u njegovom slučaju bila presudna da bude okrenut ka knjigama, a ne ka ulici.
„Ja nikada nisam imao priliku da postanem uličar, jer sam nakon škole išao na trening atletike, plivanja ili džuda ili se igrao sa prijateljima u parku, ili išao u školu crtanja, uvijek je bilo nekih aktivnosti. Nisam nikada imao vremena da budem na ulici i družim se sa klošarima. Tako da sam uvjeren da je prije svega odgovornost na roditelju da nađe djetetu zanimaciju.“
Osim toga, roditelji su imali ulogu i u samom objašnjenju toga što fakultet predstavlja, jer su mu rekli da je to nešto što sam bira, sam finansira, ali i da od samog njega zavisi uspjeh na istom.
A sudeći po svemu njegov uspjeh je tek počeo i nastavlja obilježavati njegov rad. U okviru manifestacije „Jesen grafike“ u Banjaluci imao je prvu samostalnu izložbu pod nazivom „Gdje ti budeš sutra, bit ću tamo“, za koju navodi kako je potpuno neplanirano bila tu, ali mu je veoma značila.
foto: Otvaranje prve samostalne izložbe Ensara (privatna arhiva)
„Najviše su mi značile reakcije publike, studenata Akamedije umjetnosti u Banjaluci. Jedna djevojka je stajala desetak minuta kod jednog djela i analizirala ga iz različitih uglova. Ona nije prelazila preko toga, već je upijala, zapažala. I to je ustvari najveća čast i privilegija za autora, kada ljudi u mom vizuelnom prikazu pronađu svoje uspomene, osjećanja, onda je to nešto veoma posebno.“
Nakon Banjaluke želja mu je da nastavi izlagati u regionu, a posebno u svojoj državi. Tako je iz Banjaluke nastavio prema Maglaju, nakon čega će pripremiti izložbu u Sarajevu, dok na ljeto 2020. godine izlaže u Trebinju. U Sarajevu je nedavno radio i zajedno sa kolegama Marinom Krsmanović, Farisom Ramadanović i Stefanom Savić na projektu „Mi gradimo prugu, pruga gradi nas“ u okviru kojeg je kako navodi, svojim radom komunicirao sa radovima nastalim prije njega.
„Radili smo tu vrstu dijaloga između dva različita vremena. Predstavili smo duh naroda koji je tada postojao, duh radnog čovjeka. Junak tog doba je običan čovjek koji nije vojnik sve do Drugog svjetskog rata. Izgubili smo to što smo izgradili. I to ne od onih koji su napravili Jugoslaviju, nego od onih koji su odgojeni u njoj.“
foto: izložba "Mi gradimo prugu, pruga gradi nas"; Ensarovi radovi ( privatna arhiva)
Dodaje kako je poražavajuće da nisu mogli gledati dalje od svog interesa i da nisu shvatili da je svaka državica slabija kad su rasparčane, za razliku od toga kad su zajedno.
„Još uvijek je bitno ko je veći Srbin, Hrvat ili Bošnjak, a to nas najviše koči na Balkanu. Kolektivno smo upali u letargiju. Niko ne želi da se bavi bitnim pitanjima, ali je važno imati dobar status na fb ili kvalitetnu instagram fotografiju. Ljudi tako sporo čak prelaze i ulicu. Halo čovječe, nemaš vremena!“
Na samom kraju razgovora Ensar upozorava kako se ljudi gube u tehnologiji, koja je počela koristiti njih, a ne oni nju. A osim toga bave se nebitnim stvarima, na koje nemaju uticaj.
„Ako na nešto nemam uticaj zašto da se brinem? Odbaci sa ramena, sa leđa, ali radi onda svoje. I budi fokusiran na to, jer nam nepotrebne stvari stvaraju teret i to nas čini malim, jer si onda postavljamo prevelika pitanja i nemoguća očekivanja.“
foto: privatna arhiva
Da bismo bili jaki, potrebno je da prvo dozvolimo sebi da budemo slabi. Objašnjava to i sam Ensar poručujući kako snaga nije nešto fizičko, već duboko unutar čovjeka.
„Dozvoli sebi da se rasplačeš i da budeš osjetljiv. Da spoznaš šta znači biti slab da bi onda mogao bit jak. Riječi ne čine čovjeka. Jedino što treba jesu djela ljudi. Čovjek treba sam sebi biti podrška, jer na kraju će i ostati sam. I kada tu vatru zapali unutar sebe ona će uvijek moći da mu osvjetljava put, makar ta vatra i tinjala.“
Za kraj poručuje da se ne treba plašiti kritike, jer upravo ona potiče na čvršći karakter. A najbolju lekciju daje o trošenju vremena, rekavši kako je bespotrebno trošiti vrijeme na osuđivanje drugih, a ne samih sebe.
„Zašto ne suditi sebi kada varaš, kada si licemjeran, kada si nepošten…ili kada činiš nešto loše? Zašto je lakše suditi nekog drugog?“, pita se za kraj Ensar, ostavljajući svima prostor da učine isto.
Tekst je nastao kao dio serijala Sare Velaga “Oni koji ostaju” podržanog od strane IMEP-a