Čujem u sebi, ako bar malko tamo uronim, pozive i razdor Kaosa prije nego se obrati ili izrodi u svijet…
*
Posjedujem negativnu hrabrost, hrabrost protiv samog sebe. Usmjerio sam svoj život van puta koji mi je život odredio. Osakatio sam svoju budućnost.
*
Ogromna je moja prednost pred smrću.
*
Ja sam filozof-urlator. Moje misli, ako to jesu, laju; ne objašnjavaju ništa, galame.
*
Čitav život posvetio sam kultu velikih silnika ogrezlih u krv i grižnju savjesti. Zalutao sam među Riječi iz nemoći da ih ubijem ili da me ubiju. Ta nemoć, taj kukavičluk, napravili su od mene piskarala.
*
Toliko se odupirem činu da moram najprije pročitati bilo koji Napoleonov život kako bih se odlučio nešto preduzeti. Kad bi Bog mogao znati kakav je teret za mene ma i najmanji čin, savladalo bi ga milosrđe i ustupio bi mi svoje mjesto. Jer moje nemogućnosti imaju nešto beskrajno nisko i istodobno božansko. Niko nije manje stvoren za zemlju nego što sam to ja. Pripadam nekom drugom svijetu, takoreći pod-svijetu. Ispljuvak satane, eto od čega sam napravljen. Pa ipak, pa ipak!
*
Jučer u vozu od Compiègnea do Pariza. Preko puta mene djevojka (devetnaest godina) i mladić. Nastojim se oduprijeti zanimanju za djevojku, za njenu ljupkost, i da bih to postigao, zamišljam da je mrtva, da je leš u raspadanju, njene oči, obrazi, nos, usne, sve je trulež. Ništa ne pomaže. Draž kojom zrači i dalje djeluje na mene. To je čudo života.
*
Sve moje proturječnosti proishode iz toga što se život ne može voljeti više nego što ga ja volim, a istodobno gotovo neprekidno imati osjećaj nepripadanja, egzila, napuštenosti. Nalik sam na proždrljivka koji bi izgubio apetit misleći na glad.
*
Mojoj nesposobnosti da živim jednaka je samo moja nesposobnost da zarađujem. Novac ne prianja uz moju kožu. Stigao sam do dobi od četrdeset i sedam godina, a da nikad nisam imao stalnog prihoda. Ne mogu ništa misliti kroz termine novca.
*
Neki američki izdavač na proputovanju kroz Pariz piše mi i pita me može li me posjetiti u kancelariji. Moja kancelarija! Nešto od čega me može spopasti mučnina za sva vremena. Pred telefonom, automobilom, bilo kojom mašinom osjećam nepodnošljivo gnušanje i užas. Sve što je proizveo tehnički genij ulijeva mi gotovo sveti strah. Osjećaj posvemašnjeg nepripadanja pred svim simbolima modernog svijeta.
*
Već dvadeset i pet godina živim po hotelima. To je prednost: nigdje nije stalno. Ni do čega vam nije stalo, vodite život prolaznika. Osjećaj da ste uvijek u odlasku, opažaj sasma privremene stvarnosti.
*
Osjećam se izvan svega, izvan onoga što nazivaju svim. Mora da sam proklet. Začaran. Drže me. Ali ko me drži?
*
Gospodine, zašto nemam dar molitve? Niko na svijetu nije Tebi bliži ni dalji. Mrvicu sigurnosti, trunak utjehe, to je sve što od tebe ištem. Ali ne možeš odgovoriti, ne možeš.
*
Prije nekoliko dana… upravo sam se spremao izaći, kad sam se, da bih namjestio svileni rubac, pogledao u ogledalo. I odjednom neizreciv užas: tko je taj čovjek? Nisam se mogao prepoznati. Lako sam prepoznao svoj ogrtač, rubac, maramu, šešir, pa ipak nisam znao ko sam; jer to nisam bio ja. Trajalo je to tridesetak sekundi otprilike. Kad sam se uspio prepoznati, strah me nije namah napustio, nego je pomalo jenjavao. Sačuvati razum povlastica je koja nam može biti oduzeta.
*
Šta radite? Čekam se.
*
Nije sve izgubljeno dok smo nezadovoljni sobom.
*
Najveći užitak za mene bio bi vidjeti kako se sunce rasprskava, mrvi, nestaje zavazda. Ah, s koliko nestrpljenja i olakšanja očekujem i promatram sunčeve zalaske!
*
Toliko sam nesretan što živim u vrijeme kada je riječ očaj obeščašćena i kada služiti se njome znači osramotiti se!
*
Odjednom osjećaj da sam Gospodar svijeta i da posjedujem ključ svih tajni! Kako je moguće, s obzirom na moju uobičajenu slabost, moj zagriženi pogled na svijet, svijest o vlastitoj beznačajnosti – kako je moguće osjetiti tako snažan i nezaslužen zanos?
*
Svaki put kad mi se budućnost učini razumljivom i prihvatljivom osjećam da sam postigao pobjedu nad svojim raspoloženjima i mislima. Tačnije: da me pohodila Milost.
*
Događalo mi se da osjetim samilost prema komadiću metala, bilo čemu, toliko mi se sve što postoji činilo napuštenim, nesretno neshvaćeno. Možda i granit pati. Sve što ima oblik trpi, sve što se izdvojilo iz kaosa da bi slijedilo izdvojenu sudbinu. Materija je usamljena. Sve što jeste usamljeno je. Niko, niti jedan bog ne može osloboditi ovaj svijet od tako drevne usamljenosti.
*
Začuđuje me koliko sam vremena proćerdao lamentirajući nad svim, a posebno nad sobom. Ali ako išta vrijedim, to mogu zahvaliti vremenu koje sam uzalud proćerdao, po ljudskim, a ne božanskim mjerilima.
*
Jučer u zoološkom vrtu morski lav izišavši iz svog bazena drijema na suncu. Ta tupoglava, iznemogla gomila masti nije me prestala opsjedati: teško bi bilo naći vjerniju sliku tupe, sveobuhvatne, praiskonske dosade…(Taj bezvoljni morski lav, to sam ja. Zato me progoni i opsjeda.)
*
Prošlog jutra (kao svakog dana) otišao sam na tržnicu. Nakon što sam je tri puta obišao, otišao sam u nemogućnosti da se odlučim za bilo šta. Ništa me nije mamilo, ništa privuklo. Izbor u svemu bič je cijelog mog života.
*
Kriza dosade koju sam osjetio u petoj godini (1916) jednog poslijepodneva neću nikad zaboraviti, bilo je to moje prvo i istinsko osvještenje. To poslijepodne dan je mog rođenja kao svjesnog bića. Ko sam bio prije svega? Biće i ništa više. Moje ja počelo je tim neskladom, tim otkrićem što ukazuje na dvostruku prirodu dosade. Odjednom sam osjetio da je niština u mojoj krvi, u mojim kostima, u mom dahu i svemu oko mene, bio sam prazan kao stvari. Nije više bilo ni neba ni zemlje, samo ogromno prostranstvo vremena, okamenjenog vremena.
*
Bez dosade ne bih imao identitet. Kroz nju, radi nje omogućeno mi je da se upoznam. Da ja nisam nikad osjetio, nikad za nju znao, ne bih bio ono što jesam. Dosada znači susret sa samim sobom – otkriće vlastite ništavnosti.
*
Moja je dosada eksplozivna. To je prednost koju imam pred velikim dosadnjacima koji su obično pasivni i blagi. Neki dan mi je telefonirao neki engleski novinar pitajući me što mislim o Bogu i dvadesetom vijeku. Upravo sam se spremao na tržnicu pa sam mu to i rekao, dodavši da nisam raspoložen da raspravljam o tako suludom problemu. Što dalje, problemi sve više gube vrijednost i poprimaju lice vremena.
*
Može me strastveno zanimati ili Bog ili krajnja niskost. Između toga, ozbiljniposlovi čine mi se nepouzdani i suvišni.
*
Nakon cijelog mjeseca lijepog vremena, sivo nebo. Uvijek, čitavog života, bio sam zaljubljen u loše vrijeme. Oblaci me smiruju; kad ujutro iz kreveta vidim kako se gomilaju, osjećam snagu da se suočim s danom. Ali, suncu se nikad nisam mogao prilagoditi; nemam u sebi dovoljno svjetla da se uskladim s njim. Ono samo budi i uzbunjuje moje mrakove. Deset dana plavetnila i ja sam u stanju bliskom ludilu.
*
Najmanja promjena temperature stavlja u pitanje sve moje planove, ne usuđujem se izreći svoja uvjerenja. Taj oblik ponižavajuće zavisnosti ne dopušta mi da očajavam, dok istodobno ruši ono malo iluzija koje su mi ostale u pogledu moje mogućnosti da budem slobodan, i slobode uopće. Čemu se oholiti, ako zavisiš o vlažnom ili suhom vremenu? Želio bih manje jadnu tiraniju, bogova ili nekog drugog soja.
*
Jučer uvečer oko jedanaest sati pristupa mi na ulici zaplakana žena. „Zaklali su mi muža, Francuska je smeće, srećom sam Bretonka, oduzeli su mi djecu, drogirali su me šest mjeseci itd. itd“.
U početku nisam opazio da je luda, njen se očaj činio realnim (uostalom, to je i bio). Pustio sam je da govori više od pola sata, uvjeren da će je to umiriti. Poslije sam razmišljao da svako od nas u svojim pritužbama postupa kao ona, da smo joj nalik, samo što to ne radimo pred prvim koji naiđe. Zar mi se često ne događa da pomislim da sam progonjen, da sam žrtva ljudi, sudbine, itd? Kad bih pustio na volju svojim raspoloženjima, zar ne bih bio nalik na tu jadnu ženu?
*
Moram napisati nešto vrijedno, nešto što će me iskupiti u vlastitim očima. Bit će to kao i uvijek plod ogorčenosti. Ne mogu više, moram zablistati, moram povratiti ugled, razbiti čar svog pada.
*
Imam nepodnošljivu naviku misliti protiv nekoga ili protiv nečega! Proishodi li ta potreba da se borim sredstvima duha iz nezadovoljene zloće, pa čak i kukavičluka u životu? S perom u ruci osjećam hrabrost koju nikad ne bih imao pred neprijateljem.
*
Pisati za mene znači osvetiti se. Osvetiti se svijetu, sebi. Skoro sve što sam napisao proizvod je osvete. Dakle, olakšanje. Kad bi nekim čudom nestalo želje za osvetom, gotovo bi svi ljudi bili žrtve do tada nepoznatih duševnih bolesti. Zdravlje se za mene sastoji u agresiji. Ničega se toliko ne bojim koliko tonjenja u spokojstvo. Napad je dio uvjeta moje ravnoteže.
*
Kada bih svakog dana imao hrabrosti urlati četvrt sata, bio bih savršeno uravnotežen.
*
Veći dio dana provodim razbijajući ljudima njuške, vrijeđajući ovoga i ovoga dok se ne potučemo. Od jutra do mraka izazivam skandale zbog kojih se crvenim, izazivam nepoznate, rušim sve na svom putu, a sve u uobrazilji, na žalost!
*
Sramota, sramota, sramota. Svađa s prodavačem zbog boce butana. Prijetim mu, toliko sam se razbjesnio da ne mogu govoriti, urlam, urlam, tresem se. Sasma sam izvan sebe te ne stižem sebe da vidim, ne „uočavam“ svoje stanje, za razliku od svojih uobičajenih ljutnji kad vidim da sam planuo.
*
Znam ko me je razbjesnio – taj trgovac kojeg već dulje vremena mrzim, iako sam ga vidio svega tri ili četiri puta, ali sam osjetio da uživa da ne udovolji mojem traženju.
*
Što dalje, sve više shvaćam beskorisnost i štetnost naglosti. Ali smo nemoćni protiv raspoloženja i protiv ćudi. U svemu što mi se događa moj je prvi poriv silovitost; popuštam i prepuštam joj se do bjesnila, padavice, zatim se umoran smirujem i gubim zanimanje za predmet ili povod koji me izbezumio. Iz toga proishodi da je mudrost u skepticizmu i da bi valjalo uvijek njime započeti. Ali to je upravo ono za što sam nesposoban. Da nije tako, već bih bio davno riješio sve svoje probleme.
*
Gare du Nord. Na satu je 16 i 43. Ta minuta ovdje, pomislih, nikad se neće vratiti, zauvijek je nestala, utonula u bezličnu masu nepovratnog. Teorija vječnog ponavljanja čini mi se ništavnom i neutemeljenom! Sve nestaje zauvijek. Nikad više neću vidjeti taj trenutak. Sve je jedino i nevažno.
*
Ljekar kojeg sam jučer posjetio zbog svoje utrobe pita me „pomišljam li na samoubojstvo“. „Čitav život samo o tome mislim“, odgovorio sam. Pogledao me zadovoljno, hoću reći neotesano.
*
Večeras, tokom uobičajene šetnje Luksemburškim parkom, stalno sam pjevušio španjolske napjeve, dosta glasno, čini mi se, jer su se svi osvrtali. Bio sam u jednoj od onih kriza u kojima ushićenost nadvladava depresiju. Mora da sam se činio kao luđak ili sretnik(ne po ovozemaljskim već po bog zna kojim mjerilima). Na neki način i bio sam sretan. U mislima sam mogao oživjeti onu noć u Talamanki kada sam oko 3 ili 4 sata ujutro naglo ustao i uputio se do strmih hridi što nadvisuju more, da skončam. Bio sam u pidžami i crnom kišnom ogrtaču. Ostao sam nekoliko sati na tim hridinama kada je svjetlo rastjeralo moje crne misli. Čak i prije sunčeva izlaska ljepota pejzaža, agave na putu, šum valova i konačno nebo, sve mi se ukazalo tako lijepim da mi se moj naum učini neprimjerenim, u svakom slučaju preuranjenim. Ako je sve nestvarno, rekoh sebi, onda je to pejzaž također. Moguće je, čak je i istina, glasio je moj odgovor; ali ta nerealnost mi se dopada, zanosi me, tješi me. Ljepota nije potpuna iluzija, to je nagovještaj iluzije, početak stvarnosti.
*
Posjeta R. F. koji predaje francuski jezik na univerzitetu u Buffalu. Poljskog je porijekla. Roditelji su mu umrli mu Auschwitzu. Deportiran je 1942. Bilo mu je dvanaest godina. Na nekoj stanici iskočio je iz voza i popeo se na teretni voz. Kad je njegov voz (s deportircima) otišao,obuzela ga je tjeskoba; našao se u vagonu s vrećama krompira. Jede ih; spašava se u Toulouseu gdje radi na nekom dobru. Nakon oslobođenja odlazi u Ameriku, gdje radi svakojake poslove… Kaže mi da je sretan, da ima lijepu ženu, da voli Ameriku, da je dobro plaćen – suprotno od onoga što govori većina američkih intelektualaca evropskog porijekla, skoro svi su ogorčeni. Eto što znači dobra narav: on koji bi morao biti potišten, to uopće nije.Rađamo se sretni ili nesretni.
*
X- u koji se užasno grize jer se smatra odgovornim za samoubojstvo supruge – tumačim da je samoubojstvo bilo u njoj, da je samo čekala izgovor da se ubije, kriv je samo zato što joj je pružio taj izgovor; sitnicu, to je sve. „Samoubojstvo je bilo u njoj kao što je u vama grižnja savjesti“, rekoh mu.
*
Što je grižnja savjesti? To je želja da sebe okrivimo, užitak samoproždiranja, želja da se vidimo i osjećamo mračniji od prirode.
*
Napoleon je u bitki kod Wagrama izgubio trideset hiljada ljudi, a da nije osjetio nikakvu grižnju savjesti. Samo zlovolju. Ali čemu ukazivati na to? Grižnju savjesti poznaju samo oni koji ne djeluju, koji ne mogu djelovati.Grižnja savjesti im nadomješta akciju.
*
Jutros, oko tri sata, krenuo sam od Vojne škole prema Odeonu sasma pustim uličicama. Ni žive duše. Hladno. Učinilo mi se da koračam gradom u kojem je sve živo u mah uništeno (biološki rat?). Ne osjećam ni tjeskobu ni zadovoljstvo. Kako brzo prihvatimo sudbinu preživjelog.
*
Mrzim čovjeka; ali ne mogu reći: mrzim ljudsko biće. U riječi biće ima nečega što ne podsjeća na ljudsko. Nečega dalekog, tajnovitog, primamljivog, stranog pojmu bližnjega.
*
Kad smo sami, čak i ne radeći ništa, nemamo osjećaj da gubimo vrijeme. Ali ga gotovo uvijek gubimo u društvu. Nemam što reći? Nije važno! To ništa je stvarno, plodno, jer nema jalovog razgovora sa samim sobom. Uvijek se nešto pojavi, pa bilo to i samo nadanje da ćemo pronaći sebe jednoga dana.
*
Ko ste? Ja sam čovjek koji sve razara. Želim da me ostave na miru, da se ne bave sa mnom, da se ne zanimaju za mene. Nastojim izazvati prema meni posvemašnje nezanimanje. Pa ipak…
E. M. Cioran,Cahiers 1957-1972 (Paris, Gallimard, N.R.F., 1997)
Preveo s francuskog Mario Kopić
Preuzeto sa prijateljskog sajta Peščanik.net