El Shatt – nacrt za utopiju već tokom uvodnih minuta obojenih dugačkim kadrovima
spomen-groblja smještenog na obalama kanala prokopanog između Sredozemnog i
Crvenog mora gledatelju nježno pruža ruku i uvlači ga u krajolik ušuškan u
suton. Zlaćana boja neba i mekana svjetlost zalazećeg sunca sugeriraju da su, i
pored toga što je centralna figura na groblju punom križeva, krstova i
petokrakih zvijezda statua Gospe od bola, nečija sjećanja vezana za ove
predjele draga i lijepa. Taj neko je nono redatelja Ivana Ramljaka, Karlo
Pansini, jedan od logorskih liječnika čiji su dnevnici inspirirali Ramljaka na dugometražni dokumentarni
zapis o zbjegu 28.000 ljudi iz Dalmacije u El Shatt. Ovdje će film izgubiti
boju i bazirati se na crno-bijelim fotografijama i filmskim zapisima (među
kojima ima i onih kojima nije bilo moguće odrediti autora i porijeklo) i
sjećanjima preživjelih. Fotografska građa je impresivna, raskošna (jedna
trećina su izvorne fotografije Ljubomira
Garbina, nekada voditelja foto-sekcije u El Shattu) i praćena iskazima
aktera dešavanja koje ne vidimo a koji slobodno, bez ikakvog redateljskog
uplitanja i usmjeravanja podpitanjima, puštaju sjećanja da se preliju preko
fotografija.
Nakon
kapitulacije Italije, u želji da se stanovništvo dalmatinskih otoka i priobalja
nesposobno za borbu zaštiti od Nijemaca, partizanske snage sa Titom na čelu su,
u suradnji sa saveznicima, pokrenule egzodus žena, djece, maloljetnih i starih
prebacivši ih prvo na Vis, pa u Italiju, da bi završili u egipatskoj regiji
Sinaj. Iako je putovanje bilo dugo i mukotrpno, Ramljak ne upada u zamku
stereotipa da bježanje od rata prikaže kao očaj, bijedu i patnju. On radije
pušta aktere da ih vode romansirana sjećanja i nostalgija za mladošću dok
govore o životu u logoru kao o mjestu teškog ali lijepog i pravednog života.
Ovdje su proveli dvije godine živeći, kako veli citat Savke Dapčević-Kučar koji
otvara film, na jedinom mjestu na svijetu u kojem je ostvaren ideal komunizma.
Svaki član zajednice vlastitim je radom doprinosio općem dobru koliko je znao i
mogao, svi su se trudili da budu korisni, i, nemajući gotovo ništa, sve što su
zajednički stvarali dijelili su i pomagali se. Organizirani su opismenjavanje
za nepismene, škola za djecu, učenje stranih jezika, umjetničke, sportske i
kulturne manifestacije, druženja sa drugim kampovima i domicilnim
stanovništvom, politički skupovi, vjerske aktivnosti a učešće u njima uzimalo
se slobodno, prema želji i afinitetu.
Prirodne i zdravstvene nedaće stopirale bi povremeno normalan život ali i one
su rješavanje zajdenički, kreativno i uz improvizacije. Sedamdesetak godina
kasnije, ostala su uglavnom lijepa sjećanja koja ne mame kikotanje samo kod
onih koji ih pričaju nego i gledatelju stalno drže osmijeh na licu. Osmijeh se
povremeno pretvori u glasan smijeh kada akteri počnu nabrajati imena djece
rođene u logoru – Logorka, Kairka, Elšatka, Zbjegan, Sinaj… – izraz ne samo
duha i humora nego i želja da se djetetovim imenom u sjećanju zadrži jedno
vrijeme mira, radišnosti i neobične slobode. Jedna od sudionica zapravo će jasno
reći da je za nju vrijeme boravka u logoru bilo doba najveće slobode. Priče o
kreativnim rješenjima kad su u pitanju kuhanje, šnajderaj, proizvodnja
namještaja ili svakodnevno pravljenje novina sa svježim vijestima iz svijeta
neodoljivo podsjeća na snalažljivost Sarajlija pod četvorogodišnjom opsadom i
na smijeh sa kojim se, trideset godina kasnije, često prepričavaju ratne
anegdote. Čudni su putevi kolektivnog povijesnog pamćenja kao i načini na koje
ljudski mozak briše loše uspomene a ostavlja one vedre, koje vrijede
obiteljskog prepričavanja i prenošenja narednim generacijama. Uz to, aktualni
političko-povijesni trenutak nije, ili nije dostatno, blagonaklon prema čuvanju
partizanskih uspomena, posebno ne onih koje pokazuju da je bilo moguće
ostvariti ideju komunizma, tako da ovaj film definitivno ima i historijski a ne
samo umjetnički značaj.
Kamera
iskusnog snimatelja (koji je i sam autor više dokumentarnig filmova) Borisa Poljaka mirna je i plemenita u
uvodnim i završnim snimcima a u igranim djelićima se igra krupnim i srednjim
kadrovima otkrivajući i pripremu za snimanje. Perfektno i suptilno upravljanje
zvukom koji iz pozadine sjajno prati foto i filmski materijal čini da dobijete
dojam da zvuci nisu nasnimljeni nego da se stvarno dešavaju u momentu nastanka
fotografija. Lagano podvučeni ispod naracije, zvuci putovanja brodovima i
vlakovima, plača djece, vjetra, zrikavaca ili glazbe čine se toliko prirodnim,
kao da izlaze iz fotografija.
Ako bismo
tražili mane ovom filmu, prvo što pada na pamet su igrani djelići u kojima
glumci čitaju vijesti iz svijeta vezane za ratna dešavanja od kojih je El Shatt
bio poprilično udaljen. Jasno je da su oni tu zbog protivteže romantičnoj slici
koja se odmakla od povijesnog trenutka u kojem i dalje bjesni Drugi svjetski
rat, ali pomalo odudaraju od ostatka materijala. I da, možda je moglo bez
ubacivanja tamnog ekrana koji dramaturški nije neophodan.
Neosporni trud i vrijeme utrošeni u pričanje priče nazvane El Shatt – nacrt za utopiju svakako su
se višestruko isplatili. Film je premijerno prikazan na 16. Festivalu
mediteranskog filma u Splitu i odmah je osvojio dvije nagrade – nagradu publike
i posebno priznanje žirija. Nježnost, poetičnost, dirljivost i toplina kojima
zrači šire se sa ekrana prema gledatelju i čine da se film gleda sa smiješkom i
nostalgijom prema vremenu društvene potpore, obnove i izgradnje kakvo teško da
će se ikad ponoviti. Sve što se dešavalo između fotografija prepušteno je mašti
i osjećajima publike, a osjećaje je lako slijediti kada slušate vrlo osobne i
vrlo emotivne priče. Ljudska dobrota, nesebičnost, zahvalnost i humanost, te
pomalo zapostavljene kategorije, žive su i opipljive u devedesetak minuta ovog
filma. Pa ako su i utopija, lijepo im se
prepustiti barem na kratko.