I kao da je bilo nekad i kao da je bilo tu, kada su rođeni moji roditelji, istog dana, iste godine, dana 20. februara. Pošto sam im čestitao rođendan, prije ravno osamnaest godina, tog 20. februara 1992. godine uputio sam se ka Sebastijanu, tada još uvijek živom banjalučkom klubu. Prohladno februarsko veče bilo je rezervisano za Ekatarinu veliku. Sala je, trivijalno zaključujem, bila premala za sve koji su to veče htjeli da zajedno sa Milanom i Magi prokrstare, menjajući dan za noć, ne znajući da idu u susret neizvjesnih, još samo par godina za nas.
Ne sluteći da su zadnji zvuci Margitinih klavijatura na koncertu obilježili posljednji boravak Ekatarine velike u Banjaluci.
Karta sa koncerta
Mi menjamo Dan za noć postao je nekoliko mjeseci kasnije, a evo i do dan danas, istinski poklič generacije drugačijih koja je u mrak bježala od misionara užasa koji su nam od tada u ovih desetak godina uzeli sve što se moglo uzeti. Mrak je bio kakvo-takvo utočište od povampirenih potencijalnih osvajača Beča, Tokija, čuvara Teslinog tajnog oružja i usputnih ludaka koji su danju, a tih dana, šenlukom, dinamitom i bombama, obilježavali svoju teritoriju po ulicama i trgovima. Jedni su bježali u mrak, a drugi zauvijek odlazili odavde, ne vjerujući odviše Šantićevim porukama.
Pratili smo ih tih dana obilježene lažnim imenima u ličnim kartama ka autobuskim peronima, ka „kikaševom” avionu. Pratili smo ih ne sluteći da ćemo se u sljedećim godinama kleti u Bil Gejtsa više nego u bilo kog drugog ponuđenog živućeg sveca jer nam je omogućio da elektronski održimo kakav takav kontakt sa nekadašnjim drugarima. U mraku smo, zajedno sa mrakom, bježali u napamet naučene Milanove stihove tonući u jastuk i sanjajući neka ljepša prostranstva od ovog u kom smo se zadesili,…a kocka je već bila bačena, propustili smo da među prvima saznamo da je počelo.
Na to su nas konkretno upozorili prve i efektne mobilizacije i upućivanja na granice crtane uz ambiciju bez mozga, zalivenu u početku rakijom, a kasnije krvlju, najčešće tuđom. S vetrom u lice pratili smo po blatnim grobljima nesrećne drugove koji su zauvijek zamijenili dan za noć, objašnjavajući si da ne plačemo nego nam se samo oči znoje.
Rijetko ručali smo meso, glodali smo kosti dobrih životinja potpuno svesni da prolazi vreme u još samo par godina za nas.
U godinama oko nas prirodna smrt je bila ekstremni raritet i oglušeni na bol skoro da je nismo ni primjećivali.
Na radio stanicama, pored ratnih i okoratnih taktova i stihova, nije bilo mjesta za Margitine klavijature niti Milanove stihove. Kad je došla struja saznali smo da je Milan otišao, daleko put nebeskog plavetnila. Kada je došla struja saznali smo da se oružje tih godina za nas i naše neprijatelje pravilo u istim fabrikama, pušili smo cigarete napravljene u istoj tvornici, hljeb pravili od brašna sa istog mlina, a gorivo su nam dovlačile iste cisterne. Kada smo ostali bez novca, lepljivog od znoja i masnog od krvi, rat je stao. Ovih dana oni koji su nam prodavali oružje, cigarete i gorivo kupuju fabrike i ono što je od njih ostalo, a usputno kumuju svetilištima napravljenim u spomen zauvijek otišlim.
Onda je otišla i Margita. Neće im biti dosadno gore. Čitava prva postava benda i tragično solidna brojka u publici.
Kada je početkom 90-ih Petar Popović u intervjuu Margitu upitao gdje sebe vidi u budućnosti rekla je … Ne mogu sebe da vidim, mačke zažmure kada gledaju u budućnost.
Pogriješila je. Donekle. Najvećim dijelom oni koji su ih slušali, koji ih sada slušaju, u budućnosti mogu biti samo kad zažmure i sanjaju.
Menjajući dan za noć, za neki daleki tuđi dan.