Branimir Džoni Štulić u utorak, 11. aprila, napunio je 64 godine. U namjeri da poštujemo njegovu dugogodišnju želju i, rekli bismo, zavjet da ne daje intervjue, koji je zbog „Dnevnog avaza“ prekršio više puta, nismo ga pozvali za rođendan. A nije da potpisnica ovih redova tog dana nije podizala telefonsku slušalicu…
Ipak, za rođendan ga nismo htjeli uznemiravati.
Neosporni muzički genij, autor, filozof, umjetnik, frontmen legendarne „Azre“ ovjenčan je i dozom misterije još od 90-ih godina prošlog stoljeća, kada je odabrao miran i povučen život u izolaciji svog doma u holandskom gradiću Houten pokraj Utrehta, odbijajući gotovo svaki kontakt s medijima.
Kameni blokovi
I ne samo zbog toga legendarni Štulić jedan je od najtraženijih i najekskluzivnijih sagovornika u ovom dijelu svijeta.
Telefon u Džonijevom domu pozvonio je u srijedu u kasnim poslijepodnevnim satima. Nakon što smo mu uputili zakasnjelu rođendansku čestitku, Džoni nam je ponovo naglasio: „Ne govorim za novine“, pojasnivši da zna kako je to naš posao, ali…
– Ja sam prije tebe bio u tom poslu vezanom za svijet muzike, ali neću da budem dio toga – kazao je Štulić.
Naš razgovor potom je nastavljen njegovim negodovanjem zbog medija koji se, kako nam kaže, previše bave njime. Mi smo ga podsjetili da nam je jednom prilikom rekao da za „Dnevni avaz“ govori jer, kako je tada istakao, tačno prenosimo ono što je rekao.
Negdje u toku te komunikacije Džoni je odlučio dati ekskluzivni intervju za „Dnevni avaz“, na koncu kojeg je potpisnici ovih redova kazao „opet sam ti izašao ususret“.
Muzički velikan govorio je o rođendanima, godinama koje prolaze, otkrio nam je čime se trenutno bavi, te je izrazio ogromnu ogorčenost zbog toga što se njegovo djelo na internetu, kako kaže, besprizorno eksploatira.
U utorak navečer čitala sam na internetskim portalima tekstove o Vama, šta koja pjesma znači, kome ste je posvetili…
– Da, vidio sam jedan napiše, onda svi prenesu. Možda nešto ima, ali to je sve odavno izobličeno. Pošto ja nikad o tome nisam govorio. I neću. Onda se dovijaju… Ja imam grdnih problema inače sa svim, i sa Wikipedijama… To niko pojma nema, a tako drsko i bezobrazno pišu kao da su mi čučali u skutima 50 godina. Veze s ničim nemaju, a bagra piše, mora popunjavati prostor, jer njih su naučili prije 20 godina da jedino što znaju raditi je da bacaju kamene blokove s vrha zgrade ljudima na glave. Drugo ne znaju.
Mislim da to nije problem samo Vaš. To je inače problem modernog, internetskog doba.
– Mi ne govorimo sad o općim stvarima. Govorimo konkretno, isto kao što si ti rekla za mene. Samo se držimo teme i ništa više.
Vi imate tu glad za umjetnošću, a ja vjerovatno imam glad za informacijama, onda smo se nekad u ranijim vremenima na tom nivou i razumjeli.
– Kako da ti kažem, ja oko toga imam problema. To je nevjerovatno. Kako je sve to otišlo u pi… materinu. Ljudi su po sebi i nikakvi, bagra i đubrad. I onda više ne možeš disati, a kamoli misliti pa nešto reći.
Ono o pjesmama, dakle, nije tačno što su u utorak objavili portali?
– Ništa to, ja to sve negiram, to nema veze. Gdje ima dima, ima i vatre, ali mislim to je… Ja kažem: „Kako ste“, a oni pišu da sam se danima raspitivao za njihovo zdravlje. U svim segmentima.
Postao sam ružan
Voljela bih da je tačno ono što je pisalo za „Graciju“, voljela bih znati šta se krije iza te pjesme. Ali, znam da ste mi rekli jedne prilike ta pjesma nije posvećena nijednoj ženi.
– Ja sam sve pjesme napravio sebi. Nema veze da li se ona zove Mona Liza ili Larisa. Da Vinči je iza toga. Da Vinči – mislim na sebe. Pas laje zbog sebe, a ne zbog sela. Kad čovjek nešto kaže, on misli na sebe, secira sebe, a pripisuje drugom. A šta drugo zna osim sebe.
Jesam li prva osoba iz bivše Jugoslavije koja Vam je čestitala rođendan.
– Bilo ih je milion, ja nešto radim, telefon mi stalno zvoni. Ali, ništa mi to ne znači.
Vi ne volite slaviti rođendane.
– Mama me zove da mi čestita rođendan, a ona dobro zna da ja nikad u životu nisam slavio. Ali se pravi luda, pa veli da jesmo.
Mama je mama.
– Ali, ja nikada u životu nisam znao da to postoji. Rođendani. Sad me smeta, prije me nije smetalo dok sam bio mlađi. Sad me smeta. Šta će mi sve te godine!
Godine su samo broj. To je fraza, ali je tako.
– Podsjećaju na loše stvari. Kvare mi raspoloženje. Nisu godine samo broj nego su konkretne. Naravno da čovjek stari. Ide mi na nerve, na ganglije. Razumiješ?
Razumijem.
– Posljednjih 25 godina u ogledalu se ne podnosim. Postao sam ružan. Kad se čovjek ne kultivira… I sad ću da podnosim sve vas… Zabole me kur… Po sebi sudim sve. Sebe ne podnosim, koga ću da podnosim.
Zaista uopće ne mislim da ste takav čovjek, mislim da podnosite one ljude koje Vi hoćete, i da ste beskrajno dobar čovjek.
– Ne podnosim samog sebe. Ne gledam nikoga. Bol mi nanose. Razumiješ? Šta tu ima čudno?
Je li Vam drago što se tolika prašina na internetu podigla za Vaš rođendan. To nije slučaj niti s jednim drugim muzičarem. Nigdje Vas nema, ali Vas ljudi ne zaboravljaju.
– Nije mi drago… Mene nikad u životu nije nazvao normalan čovjek koji, recimo, radi nešto, već sve neki lezilebovići, kako god uzmeš. Ja sam na YouTube kanal „petrovicpetar“ stavio sigurno 80 posto svojih pjesama. Ne volim ih ja tamo, sigurno, dvadesetak, a ostalo nije nešto bitno. Ali imaju sve to, ali oni se prave ludi, svaki ponaosob bi htio da on ima sve moje pjesme na svom sajtu. Jer, to mu je jedini način, inače je niko i ništa. I oni se krvavo bore za moje, a s lakoćom gube svoje, i zemlju, i državu i pasoš. I šta god hoćeš. Krvavo se bore za ono što nije njihovo.
Kad bi ti bila slikar i ja uzmem tvoje slike da radim izložbu, radim s njima šta hoću. Kako bi ti reagirala? Nema razlike. Ali oni se svi posljednjih pet-šest godina krvavo bore, ja to sve skidam. Ja bih to razumio da sam ja to stvarno sve skinuo, vlada glad. Ali, ja sam stavio muziku, ali njima to ne znači. Je… se njima za pjesme, oni svoj ništavni ego hoće da isture. Nemaju šta drugo pokazati, ku… se na moj račun, i onda se, naravno, mrze i potkopavaju. Besprizorna govna drska, osiona… Nema riječi za to opisati, osim da im se glave samo skidaju. Džaba su se rodili.
Razumijem Vas, hoćete reći Vaša se djela besprizorno eksploatiraju svih ovih godina.
– Šta ja imam s bilo kim. Ja sam uvijek imao sam sa sobom.
Hanibali, ljudožderi…
Postoji li ikakva mogućnost da se Vi iz Holandije borite protiv njih?
– Ma, ja se borim krvavo protiv, ali to je drugi problem. Ako ja hoću da skinem nešto s neta, moram da priložim ID, krštenicu, moram da priložim milijardu stvari kao da sam… Sve što se na netu pojavljuje, to sve ide u kompjuter. Ako potpuno zanemarimo teoriju takve stvari, oni su napravili da se ti ku… na svoj račun, a ne na moj. To je potpuno isto kao da uzimaju moj žiroračun, moj bankovni račun i da slobodno raspolažu, rade šta god hoće, a ja plaćam. Hanibali, ljudožderi. To je poanta i ništa drugo.
Sve tamo ima šta treba, ima i previše stvari koje niko ne zna, ali to nikog ne interesira. Samo ga interesira da on ima na svom sajtu. Ove su pjesme čisto zlato. To je isto kao da imaš zlato, kad imaš zlato, gdje ćeš ga sakriti. Stavio sam na taj kanal daleko više nego što treba. I kad bi sve tamo bilo, opet bi isto bilo. To nije poanta. Poanta je da svako hoće da je on taj koji ima zlato moje, ko hoće da se domogne.
Još samo ovo da kažem: Ja u svojoj karijeri, koja traje već 40 godina, nikad nisam takvu omrazu navukao kao s ovim YouTubeom i sa tim skidanjem pjesama. Upravo zbog toga. To je bagra koja, osim cinkarenja, dojavljivanja, uhode, drugo ništa ne zna. Drugo ne znaju osim bacanja kamenih blokova na glave s vrha zgrade. A hoće da žive. I naravno da sam u govnima. Na „petrovicpetru“ ima izvrsne muzike, bolje nego što je ikad bilo.
Čitala sam komentare na tekstove o Vama na internetu i 90 posto kaže: “Džoni Štulić je najbolji muzičar svih vremena na prostoru bivše Jugoslavije“. Je li Vam drago kad tako nešto pročitate?
– Nije. Kad bi mi bilo drago, onda bih eksplodirao na sve ono loše, što ima puno više od toga. Sve sam ti rekao, nemoj da protestiraš.
Neću protestirati, želim Vam sve najbolje i kad je rođendan da Vam se sve želje ostvare.
– Želja je najveći grijeh.
Zbog čega?
– Piše u svim knjigama, pronađi nešto za sebe.
Svako dobro i hvala Vam
– Molim lijepo, budi pozdravljena.
Ne pratim dešavanja
Jeste li samo u svijetu umjetnosti ili pratite sva ova dešavanja?
– Ne pratim ništa.
Bez posla ne mogu živjeti
Kažete da ste nešto radili kada sam Vas pozvala. U čemu sam Vas prekinula?
– Snimam.
Nešto novo ili su to obrade tradicionalnih pjesama, ili…?
– Radim, moram raditi. To mi je posao. Bez posla ne mogu živjeti. Kao što ti ne možeš bez posla. Ti si plaćena, ja nisam.
Kakva je to muzika?
– Nema nikakve veze, pjesma je pjesma, zvuk je zvuk. Nema nikakve veze da li je moja ili je tvoja. Uglavnom radim. Slikam, maljam, da li je mrtva priroda ili Mona Liza, zabole me… Dijete mora da se igra igračkama, i da jede šećer… Šta sad.
Niko čašu meda ne ispi…
Vi kao da ne želite imati ništa s ovim dijelom svijeta?
Branimir Štulić svira Arsena Dedića: Jedna od rijetkih fotografije muzičke legende objavljena na YouTubeu kanalu “petrovicpetar”
– Nisam imao ni prije. Uvijek sam pošteno radio, i sad i jučer i prekjučer. Ja sam to što jesam. I drugi su takvi kakvi su, nisam im ja tata i mama. Ponavljam, postavio sam 80 posto svih stvari na „petrovicpetar“ kanal, na svijetu nema kanala koji ima toliko pjesama, ima ih sigurno 900. Nije važno što je to organski, što je to najprirodnije, nema nikakvog foliranja. Prema tome, nije da nema muzike, to bih razumio. Ali, to su sve ljudožderi koji bi ti dušu pojeli da mogu. Svako za sebe hoće da je on, i da je to samo on, a ništa za to ne plaća. Kad se kaže: “Plaćaj“, to znači da niko čašu meda ne ispi, ko je čašom gorči ne zagorči. I nema nikakvog drugog fazona, i kažem to je teška, besprizorna gamad.
Autor: L.S. R. – preuzeto sa Dnevni avaz