Od prije nekoliko godina imamo i Crveni Tepih, koji je, sam po sebi, odlika svih velikih festivala i na kojem modni kvazi analitičari i transvestiti po zanimanju, mogu dati svoje nebitno mišljenje i kritikovati nečiju toaletu, odijelo, usklađivanje boja ili klošarski look, te time dati do znanja da i oni postoje, da su učili škole za to i da se to u svijetu plaća. Kod nas se pojava ovakvih «profesionalaca» desila mnogo kasnije nego što je to u civilizovanoj Evropi bilo, ali budući da je javno mnijenje ismijalo ove ljude, analitičare odjeće Senada Bašića i Morgana Freemana, nekako je sve ostalo na pokušaju. Ipak, polako, ali sigurno ulazimo i mi u svijet šou biza, neradnički zarađenih plata, te privatnih manifestacija «glamuroznih» nehljeba koji su svoj kapital uglavnom sticali zahvaljujući stranačkoj pozadini i odličnim vezama sa resornim ministarstvima.
S akreditacijom po hljeb i mlijeko
Takav je slučaj i sa SFF-om, događajem koji podržava cijela država i koji svaki normalan građanin voli, ali i koji iz godine u godinu iznjedri masu novih mladih kompleksaša i guzonjinih sinova, koji se šepure danima prije, tokom i poslije festivala. Sa SFF akreditacijama idu i u kupovinu hljeba na Ilidži (daleko od mjesta prikazivanja filmova), ulaze bez karata na projekcije koje im se sviđaju i time zauzimaju mjesto ljudima koji su uredno platili kartu, a koji zbog kašnjenja prethodnog filma ne mogu doći sat vremena ranije, razbijaju službena auta i voze preko 100 km/h kroz grad, te rade sve da bi bili primijećeni. Jedan od glavnih sponzora festivala, i inače zastupnik za Volkswagen, svake godine broji neviđenu štetu na svojim vozilima, a mirni šetači ne mogu biti spokojni ni trenutka tokom SFF-a jer glavnim ulicama, posebno Titovom i Obalom Kulina bana, divljaju prijatelji Emira i Emine Ganić i drugih rukovodilaca SFF-a, i to oni boljeg materijalnog statusa, kojima sigurno nije prijeko potreban novac od svakodnevne vožnje. Ali, šminka je voziti Morgana Freemana, Coolia ili Bono Voxa, pa onda novac nije ni bitan. Čak je i sam Ganić junior vozio VW Touareg svojedobno i tako zarađivao svoj teško stečen hljeb za vrijeme SFF-a, ali to je ništa u poređenju sa slučajem da je još sa navršenih šesnaest godina u školu dolazio mercedesom.
Oni drugi mladi radnici, koji obično idu u školu ili studiraju, bave se «manje opasnim» poslovima, kao što su prodaja piva, kokica i slatkiša, uređenje kino dvorana i čišćenje stolica, pa sve do fotografisanja «zvijezda» (?!) i za to dobiju oko 200 KM, nekad u novembru ili decembru. Sarajevo je uvijek bilo poznato po tome da ne mari za zvijezde, nego ih, svojim ignorisanjem, ustvari zaokupi, i onda ti isti poznati ljudi, upravo zbog toga vole doći u ovaj grad. Sa nostalgijom se sjećam vremena kad sam doslovno preskočio pijanog Bono Voxa u kafani Akademije scenskih umjetnosti, inače jednoj od najpoznatijih birtija u gradu, gdje se skupljaju glumci, režiseri, potencijalni narkomani, te oni koji to žele postati. Sada to više nije tako. Iza svih superstarova blješte fotoaparati, čak i ako snimaju beskrajno loše filmove kao što je onaj o Karadžiću, koji je kod nas snimao Richard Gere, osobno. Niko se više ne može sakriti, idila o neprimjećivanju je postala samo san poznatih glumaca, režisera i muzičara, pa se sada i u Sarajevu moraju braniti gorilama, odnosno tjelohraniteljima, kako se to moderno kaže. A jednog od tjelohranitelja je glumio i Almir Palata, jedan od organizatora festivala i dugogodišnji direktor kina «Meeting Point», koje prikazuje mnogo filmova na SFF-u. Naime, prilikom Severinine posjete Sarajevu, prije nekoliko godina, Palata je udario novinara Nove TV i to pred kamerama, jer je ovaj snimao «muzičku divu». Gospodin Almir ima još nekoliko prekršajnih prijava za narušavanje javnog reda i mira, te napad na posjetitelje festivala, o čemu postoji uredna sudska dokumentacija.
Predramazansko raspoloženje
Ove godine u avgustu pada ramazan, pa se i termin SFF-a promijenio. Tako se i ovaj SFF održao ranije, a to će biti slučaj i u narednim godinama, te će se vratiti na avgustovski termin, tek kada se ramazan pomjeri do jula . Reis Cerić je tim povodom prošle godine, prilikom ramazanskog vaza, javno zahvalio Miralemu Purivatri (iako se ovaj zove Mirsad) što «poštuje druge» i što se «prilagođava sredini u kojoj živi». Tako je Purivatra i izjavio za Avaz, inače neslužbenog medijskog pokrovitelja tajkunstva i društava jednog lica, kako se treba «prilagoditi sredini u kojoj se živi». A sredina u kojoj živimo je valjda sekularna, daleko od vjerskih pravila i religijske države. Tako je na papiru, u Ustavu, a sigurno i u moralu, pogotovo kada živimo i sa ljudima koji nisu muslimani. Nakon festivala će, čim ramazan počne, svi vjernici i dobre komšije, prestati piti alkohol u neograničenim količinama, smiriće se i počeće s dozom prezira gledati na one njihove dobre komšije inovjerce koji i dalje piju alkohol, a s dozom gađenja će gledati na one «jadnike» koji imaju muslimanska imena i, i dalje piju alkohol, čak i za vrijeme mjeseca posta. Reis neće ništa reći što se u JAT-ovom neboderu, na prijemu u hotelu Hecco, hektolitrima toči Jack Daniels i Heineken (takođe sponzori festivala), iako je upravo JAT-ov neboder, nećete vjerovati, vakufska zgrada .
Bilans predramazanskog SFF-a je nekoliko poginulih u saobraćajnim nesrećama nakon festivalskih derneka, a sve i jedan udes je prouzrokovan alkoholom u krvi, zatim nekoliko slupanih automobila, strah u kostima šetača, neograničene količine alkohola, a vjerovatno i kokainski after partyji, začinjeni ponovo glamurom, crvenim tepihom i drugim neukusnim stvarima, uz Avazov komentar «taj i taj zablještao na crvenom tepihu».
A onda će doći ramazan, kad će se svi popraviti i postati vjernici. Grad će naglo umrijeti.
—————————————————————————————————–
1. Islamska godina traje desetak dana kraće od svjetovne, pa se ramazan svake godine pomjera za deset dana.
2. Vakufskom imovinom se smatraju nekretnine koje su prije Drugog svjetskog rata pripadale Islamskoj vjerskoj zajednici.
Tekst preuzet sa prijateljskog portala www.e-balkan.net