A se i u poznim godinama može pisati u punoj stvaralačkoj, intelektualnoj i duhovnoj formi, pokazao je u svom najnovijem romanu “Oda manjem zlu” Voja Čolanović, koji je ušao u devedesetu. S puno razloga prof. dr Aleksandar Jerkov ovako je preporučio ovaj roman, u izdanju kuće “Mono i Manjana”: “Ko voli otmeni duh i želi da sve vreme dok čita sačuva osmeh na licu, našao je knjigu za sebe”.
Priča se događa samo u jednom danu u Beogradu, početkom ovog veka, kada iznenada, bez najave, 51-godišnjem molekularnom biologu Janku Đapi u posetu dolazi skoro dve decenije mlađa Finkinja Mina Aho s kojom je svojevremeno proveo nekoliko romantičnih i erotskih dana u Salcburgu. U međuvremenu, njihovi brakovi su se raspali, a ponovni susret ljubavnika pruža priliku za obnovu strasne veze, ali i za razgovore i razmišljanja na veoma različite teme…
Okosnica vašeg romana je ljubavna priča. Kako biste sada, kao čitalac, definisali odnose Janka i Mine?
Jeste da sam, pišući, oduvek nastojao da se (čitanjem naglas i raznim drugim smicalicama) što više udaljim od onog što na papiru sričem. Istina je i činjenica da svoje knjige ne čitam. Ne samo što se ježim pri pomisli da ću pri tom naleteti na prave mine od štamparskih grešaka. S druge strane, ne hoteći da u romanu dejstvujem kao tzv. sveznajući pisac, opredelio sam se za point of vienj prema kojem i čitalac i ja znamo samo ono što je u Jankovoj glavi i u njegovom srcu, dok je i za njega, pa i za nas, potpuna nepoznanica šta misli i oseća Mina Aho. Vaše pitanje posredno dodiruje i temu jednog razgovora koji sam imao u Beogradu sa Solom Belouom pre nego što će dobiti Nobelovu nagradu. Najveće i najstrašnije piščevo ograničenje, rekao mi je tom prilikom, sastoji se u tome što nikad neće saznati šta se dešava u duši drugog čoveka. Pa ni u njegovoj sopstvenoj, osmelio sam se da dodam, sa čim se moj sabesednik složio.
Veoma je zanimljiv i vaš pristup erotici, koju sagledavate s raznih strana, od žestokih strasti do prozaičnih i bizarnih situacija.
U poplavi vaskolike pornografije, štampane a i elektronske, jedva da se ovda-onda, izranjajući, uspravi i poneka prepoznatljivo erotska povest. Kojoj, treba li reći, sudbina nije preterano naklonjena. Pored ostalog, i stoga što skoro nijedna faceta dijamanta istinske ljubavi do danas u literaturi nije ostala neosvetljena. Pa, i neistrošena. Zar sam se, skeptičan, jednom zapitao dočaravam li kako treba taj Jankov ponovni susret s nekadašnjom salcburškom ljubavnicom? Susret u koji bih i sam morao da poverujem. Da, da. Preko očekivanja me je namučio njegov video, jer mu je od prizora do prizora pretila naturljiva stereotipija. Mada sam, iz poetičkih razloga, od pornografije (za tekuće potrebe) pozajmio njenu neuvijenost, uobražavam da sam se, manje-više u svemu ostalom, pridržavao zahteva dobre stare erotike, od koje se očekuje da je intimna, lična, uzbudljiva, lepa i emotivna, a i umetnički iskazana.
Sve o čemu pišete u romanu protkano je humorom, ironijom, ponekad i groteskom. Kao da sugerišete da život ne treba shvatiti previše dramatično, da bi trebalo živeti opuštenije?
Radi se, po svoj prilici, o nečemu što nije moja zasluga; već projekcija ustroja s kakvim se dolazi na svet. U osmoj godini opisao sam kako je naša porodica proslavila Svetog Nikolu, i taj iscrpni prikaz, izgubljen u bombardovanju Beograda, slatko je zasmejao i ukućane i prijatelje mojih roditelja. Obrni-okreni, bio je to “književni” debi Voje Čolanovića. Oduvek sam se divio ljudima kadrim da izgovorenim ili napisanim isprovociraju gušenje od smeha. Moj dar nije raspolagao takvim izgledima, još manje dometima. Najviše što mi je polazilo za rukom bilo je da nasmešim. Znamo da je u ljudskoj prirodi da se potisne ono što je mučno, teško i deprimirajuće. Ako “humor, ironija, ponekad i groteska” mog pripovedanja ma i malčice doprinose toj svrsi, dobro jeste. Smeh nam je nasušan, uvek dobrodošao, pogotovu kad razlučujemo istinu od laži. A on nas upozorava i na davno iskušanu činjenicu da je ozbiljnost odvajkada prijateljica licemerja. Bilo bi, razume se, prelepo kad bi nam bore, kako to reče Mark Tven, čuvale samo osmehe.
Jednom prilikom ste rekli da dok pišete ne mislite na čitaoce?
Mora da mi se to veoma davno omaklo. Čim čovek sedne da piše, i u tome istrajava, on samim tim i računa i stavlja do znanja da će se urađeno opredmetiti kao knjiga a da će ova (pre ili posle, a možda i nikad) stići u ruke čitalaca. Ali, svest o tome je jedno, dok je sasvim druga stvar pitanje ko je i šta je naš čitalac (kakvo mu je poreklo, kakvo obrazovanje, kakvi su mu moral, vera, jezik i ideali, a kakve navike i predrasude). Sećam se da sam nekad uporno pokušavao da zamislim svog prosečnog čitaoca, i da mi to nije polazilo za rukom. Usled čega se, na kraju, valjalo pomiriti s idejom da je taj nesrećnik u mnogo čemu sličan meni. Njemu sam, otud, skoro uvek naglas čitao ono što pišem, i sa budnom pažnjom iščekivao šta će reći. Srećom, gomilaju se izgledi da će respektivne nedoumice ubrzo nestati. Jer se knjiga sve ređe otvara, a isključivo od njene debljine zavisi da li ćemo je, položenu, zagurati santimetar-dva pod zadnju ivicu laptopa, ventilacije radi, jer se LP odozdo zagreva.
Sve vreme ste se klonili onoga što se nekad nazivalo društvenim angažmanom. Iz koga razloga?
Ako se pod društvenim angažmanom podrazumeva politika, onda je fakat da sam ga se (dosledno) klonio. Što ne znači da se, za svog radnog veka, pa i nakon toga, nisam prihvatao društvenih obaveza. Čak i da sam želeo da se bavim politikom, pitanje je da li bi, pored svega što sam radio, još i za nju ostajalo vremena. Piscima koji su se u njoj obreli nemam šta da zamerim. Oni nose svoj krst. Što se mene tiče, od samog početka sam, nekad manje nekad više, podozrevao da bi “angažman” takve vrste (teško zamisliv bez danonoćnog upošljavanja i trošenja emocija i nerava, da li i mašte) mogao ozbiljno nauditi mom peru. Politika me, inače, živo zanima, i ja je, “u granicama razuma”, pratim, nimalo imun na ono što svih ovih decenija snalazi i ojađuje naš narod.
Kao mlad pisac imali ste prilike da upoznate Ivu Andrića i sa njim često šetate parkom. Kakve utiske nosite?
Ivu Andrića sam upoznao preko Eriha Koša i s njim ne jednom razgovarao, mahom na nekom od književnih skupova. Iz Francuske 7, često smo s ovim velikanom naše literature i grupicom mlađih pisaca odlazili na kafu u “Mažestik”. Sećam se da je, kad smo jednom tamo posedali, načinio aluziju na natpise sa spoljne i unutrašnje strane kafanskih vrata. Ono VUCI, rekao je, bila je krilatica moje generacije, ovo GURAJ – vaše. Bilo je i šetnji parkom, ali, nažalost, tek kada je Andrić oboleo. Te 1974. odlučio je da izmeni itinerer. Zaobilazeći Pionirski park, koji mu se širio ispred prozora, počeo je da dolazi na Taš, gde smo se slučajno sreli i uobičajili da zajedno šetamo. Kao i uvek otmen, suzdržan i fin, bio je, rekao bih, sada još manje govorljiv no obično, i delovao je za tih šetnji zamišljeno, gdekad i odsutno. U poslednjoj od naših šetnji, vodio sam za ruku i ćerkicu Laru (ne dugo posle toga kako je prohodala). Biće da joj je kumovao Pasternak, osmehnuo se Ivo Andrić, i zastali smo da je pomiluje po glavi. Njoj kumovao, a meni napravio frku, rekao sam. Jer je matičar jedva pristao na to ime; navaljivao je da ga promenimo u Larisa.
OPUS I NAGRADE
Za roman “Druga polovina neba” (1963) Čolanović je dobio međunarodnu nagradu “Benito Huarez”, za roman “Zebnja na rasklapanje” – Ninovu nagradu, a za knjigu pripovedaka “Osmeh iz crne kutije” (1993) – Andrićevu nagradu. Autor je romana “Pustolovina po meri”, “Telohranitelj”, “Džepna kob”, “Lavovski deo ničega”.
Radni vek ovaj doajen naše proze proveo je kao novinar, bio je prvi urednik Naučnog programa TV Beograd, autor brojnih nagrađivanih emisija, neko vreme radio i kao dramaturg u Beogradskom dramskom pozorištu, prevodio je vodeće anglo-američke pisce kao i neka kapitalna dela kao što je “Istorija religije Istoka i Zapada” Trevora Linga.
Tekst je preuzet iz Večernjih novosti