Prije svega Vas želim pitati, s obzirom da je program koji je organizovao P.E.N. Centar BiH posvećen prvenstveno spisateljicama, zapravo temi Balkana i spisateljica, šta za Vas znači ovaj prostor? Dakle, kako kao spisateljica doživljavate Balkan i kako na njega gledate?
Dopustite mi da najprije kažem da je ova inicijativa bosanskog P.E.N.-a, odnosno Feride Duraković, jedinstvena. Po prvi puta se dogodilo da se uopće netko dosjetio da postoji ženska perspektiva. U tom smislu, tema skupa Balkan viđen očima spisateljica djeluje kao šok. Osim te “historijske” prekretnice, te teme, koja me zanima, ja bih ovako ili onako na poziv bosanskoga P.E.N.-a došla u Sarajevo. Uz bosanski P.E.N. me veže prijateljstvo. Ja sam, naime, jedina dobitnica P.E.N.-ovog jedinstvenog književnog priznanja za očuvanje digniteta književnosti u Balkanskim ratovima 1991-1995. I to ne zaboravljam.
Ali vratimo se rodnoj perspektivi. Sve nas određuje muška perspektiva, školovani smo na toj perspektivi, rasli smo u njoj. I bez obzira na činjenicu da se rodni studiji uvlače u fakultete, da postoje razne NVO-i koji se bave raznoraznim problematskim točkama ženskog života, perspektiva ostaje i dalje uporno muška. Svim sferama života uporno vladaju muškarci.
Budući da imate iskustvo gledanja Balkana i iz druge, na jedan način udaljene perspektive, koliko Vam je ta pozicija pružila bolji uvid u ono što Balkan jeste? Recimo Boris Buden je pišući svoje Barikade govorio da mu je ta pozicija “egzila” omogućila jedan ugodniji rakurs posmatranja i promišljanja Balkana.
Situacija egzila omogućava dragocjenu perspektivu. Život u domovini je stalan kompromis. Ono što se odavde čini pobjedom izvana je naprosto samo po sebi razumljivo.
Dakle, na jedan način ta pozicija omogućava, shvaćeno onako kako su to govorili ruski formalisti, svojevrsnu deautomatizaciju percepcije posmatranja Balkana?
Da, deautomatizacija percepcije je ključna.
Marija Todorova je, parafrazirajući sami uvod Manifesta Komunističke partije, u svojoj znamenitoj knjizi Imaginarni Balkan, govorila da bauk Balkana kruži Zapadom. Koliko danas, budući da imate iskustvo života na tzv. Zapadu, stoji ova konstatacija?
Balkan i dalje ostaje jedan repertoar stereotipa koji se reaktiviraju svaki puta kada to zatreba. “Evropski barbari” i dalje nadiru s evropskoga juga i ruše evropske standarde i vrijednosti. Mi možemo malo odahnuti, jer trenutno su ti rušilački raspoloženi barbari – Grci. Balkanci su evropski Indijanci.
Eto, priča se da će Bugarskoj i Rumunjskoj biti revidiran status unutar EU, da će se ponovno uvesti vize, i sl. Čuju se i prijeteći glasovi da će Hrvati morati još poraditi na svome ulasku u EU. Sve su to nesolidarne i nesolidne izjave, iako ni domaći političari nisu primjer solidnosti i solidarnosti.
Dakle, možemo na jedan način reći da mi iz ove, balkanske perspektive na jedan način predimenzioniramo svoju ulogu, ili preciznije bitnost u tim širim okvirima?
Mislim da ta uloga nije jasna nama samima, prije svega. Istina je da je život na Balkanu traumatičan. Istina je da su građani jugo-zone prošli kroz traumu raspada Jugoslavije i rata. Nazovite taj rat kako hoćete, ali on je u svojoj biti građanski rat, jer se desio pod ruševnim krovom jedne države i među pripadnicima naroda koji su živjeli pod tim krovom. To je jedna teška trauma s realnim i jakim gubicima. Druga trauma, prava ili lažna, kako već kome, jest komunizam, odnosno stigma komunizma. Tu je zatim i stigma Jugoslavije. Svatko je najednom imao potrebu da se ispričava što je uopće živio u Jugoslaviji. Novi ideolozi potrudili su se da nam prebrišu jugoslavensko naslijeđe, i da prirodan suživot među etnički različitim zajednicama pretvore u nešto neprirodno i bolesno. Tek kada se izvučemo iz traumatskih polja, moći ćemo malo objektivnije vidjeti svoj odraz.
Spomenuli smo već pitanje Jugoslavije, čini mi se da se sve više počinje pojavljivati potreba za ponovnim promišljanjem i, da tako kažem, čitanjem Jugoslavije. Šta ona za Vas znači i kako je danas promišljati?
Ja mislim da je to apsolutno nužno. Jugoslaviju treba čitati iz mnogih perspektiva: političke, ekonomske, kulturne, edukativne, iz antropološke, sociološke, iz povijesne. Tek kada se sve te perspektive prelome, tek kada se stvari izračunaju i stave u neki geopolitički i povijesni kontekst, onda će i ta zemlja za nas biti realnija, moći ćemo razbiti vlastite i tuđe iluzije, zablude i predrasude o njoj. Antropolozi bi se trebali pozabaviti intervjuima, pitati ljude kako se živjelo u bivšoj Jugoslaviji. Kaže meni tako jedan tip: “Ajme”, veli, “ja sam se namučija za vrime komunizma. Evo malo ove kućice na moru, malo stana, i trosobni za sina u Splitu.” Vi imate kuću na moru, to nemaju američki bogataši, ne može se samo tako graditi na plaži, a vi ste svoju kući izgradili tako da noge iz dnevne sobe močite u moru. “E, sve san izgradija s ovi ovdi deset prstiju”, uzdiše on. A drugi ljudi, za razliku od vas, grade s nosom, kažem ja. “Ali ja san se živ izmučija. A moja se baba još uvik jadna muči, radi, nemoš živit od penzije.” A ja kažem, što je vaša baba po profesiji? Poznati kirurg? “A nije, bidna, mogla ić’ u škole”, kaže on. A što ste vi po zanimanju, pitam. “Bija san noćni čuvar”, kaže. Zbog komunizma niste mogli biti direktor, jel da? “A tako je, da nije bilo komunizma, dogura bi ja do direktora”, kaže. Naravno, karikiram. Ali slične razgovore sam vodila s našim ljudima. Po mojoj gruboj procjeni jugoslavenski komunizam je bio zlatno doba za narode jugo-zone. U svakom pogledu.
Govori se često takođe i o potrebi da se reaktuelizira i taj interkulturalni jugoslovenski prostor, šta mislite o tome, koliko je to važno?
Taj prostor je za mnoge ljude realno postojao i život u tom prostoru nikada i nije prekinut. Za mene, na primjer. A od mene se danas očekuje da posebno istaknem da sam u ovdje u Sarajevu i da sam “zaposlena” na interkulturnim poslovima u interkulturnom prostoru. To je glupost. To je tzv. buzz word za kulturnu birokraciju EU. To su političko-birokratske floskule.
Spomenuli ste i Evropsku uniju, kako Vi danas doživljavate tu zajednicu?
Ne znam odgovoriti na to pitanje. EU je prilično netransparentna zajednica, barem za mene. To je kao da me pitate kako doživljavam banku. Kao servis, naravno. Međutim i EU i banka, umjesto da budu servisi, postali su s vremenom kafkijanski zamkovi.
Hrvatska naredne godine takođe ulazi u EU. Koliko je ona danas po Vašem mišljenju dostigla taj svoj dugo sanjani san da bude, kako se govorilo, predgrađe Beča? Zapravo koliko je Hrvatska danas zemlja po standardima EU?
Ja ne znam što su standardi EU, pa ne mogu odgovoriti na pitanje koliko Hrvatska odgovara standardima EU. A što se Hrvatske kao predgrađa Beča tiče, to zvuči neambiciozno. Život u predgrađu nije moj ideal.
Jedno od pitanja kojeg ste se tokom književne večeri u Sarajevu dotakli je i pitanje disidentske književnosti u Evropi. Međutim, želim Vas pitati da li je u Jugoslaviji postojalo ono što se označava tom sintagmom, imamo li na umu da su, obično samozvani, disidenti iz tog perioda devedesetih postali perjanice nacionalističkih režima?
U Jugoslaviji nije bilo disidentskog pokreta kakav je postojao u drugim komunističkim zemljama, u Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj ili Sovjetskom savezu. Bilo je nekoliko disidentskih persona, poput Milovana Đilasa, na primjer.
Mislim da su žene na ovim prostorima bile neobično zanimljive, i da bi se pojmovi kao što su “otpor”, “oporba”, “disidentstvo” trebali češće vezivati uz žene. U partizanskom pokretu u toku Drugog svjetskog rata jugoslavenske žene imale su veliki udio. Bile su tu mnoge inteligentne, obrazovane, napredne žene koje su se kretale s partizanima i na terenu rješavale mnoge stvari s područja obrazovanja, medicine, ženske emancipacije, političke propagande. Kada je Drugi svjetski rat završio, kada je u Jugoslaviji uspostavljena nova vlast, žene su izgnane, ili su se same izagnale, iz politike. Žene su se vratile kućama i djeci.
Žene su i u početku raspada Jugoslavije i novog rata bile jedina politička snaga koja je pokušala zaustaviti rat. Upravo ovdje, u Sarajevu, na anti-ratnim demonstracijama. Žene, nažalost, nisu uspjele, ali su jedine koje su to barem pokušale. Nakon rata, uspostave nove vlasti, nakon formiranja novih država, žene su gurnute u kuće, i što je daleko strašnije – u crkve.
U vašem eseju Ženski književni kanon kažete da su žene kolonizirale same sebe, da su proizvele figuru žene – žrtve. Dakle, govorite o toj falocentričnosti u književnosti i kulturi uopšte, te o dominantnosti figure muškarca – pisca. Možete li mi to pojasniti, dakle zašto je to tako?
Zato što je to najefikasniji način da funkcioniraju u muškom svijetu, da se prilagode muškim fantazijama. Naravno, šala je kada kažemo da muškarci najviše vole mrtve djevojke, ali tu istodobno leži simbolička istina. Šutljive djevojke, dakle, nekonfliktne, uvijek lijepe i mlade, hibernirane unutar stereotipa o idealnim ženama.
Dakle, žene su neko ko u principu filtrira sve muške probleme?
Točno. Žene se prilagođavaju muškim fantazijama o ženama. Muškarci igraju nogomet, a djevojke su cheerleaders. I sve je u redu dok vlada takva podjela posla.
Na kraju, želim Vas još pitati, tačnije želio bih da mi pojasnite Vašu tezu da je ženski identitet neodvojiv od klasnog. Zašto u krajnoj liniji, da Vas parafraziram, najveće političke promjene najviše pogađaju žene i njihove živote?
Žene su druga klasa. Situacija se počinje mijenjati tek kada žene vladaju novcem, kada imaju novac u svojim rukama. Onda se zaista počinju mijenjati odnosi. Dok god je žena potlačena klasa, dok god ona nema punu ekonomsku moć, dotle će stvari biti kakvima već jesu.
Tekst je preuzt sa prijateljskog Peščanika
Vezan tekst: