Bio je prvi diskdžokej uživo na televiziji dalekih šezdesetih u
seriji “Maksimetar”, preteči današnjih diskoklubova u Beogradu, a i
šire. “Obraz uz obraz” uz Milenu Dravić, jedna je od naših najljepših TV
serija koju smo ikad imali, serija za nezaborav.
Teško je nabrojati sve kazališne, filmske i televizijske uloge
Dragana Nikolića. Možda najkarakterističnije. Njegovog Prleta iz
“Otpisanih” klinci su godinama imitirali, on se pomalo ljutio, ali na
svoj specifičan dobroćudan način.
Jimmy Barka u filmu Živojina Pavlovića “Kad budem mrtav i beo” donio
mu je filmsku slavu, provozao je, ali izgleda ne i “Poslednji krug u
Monci”, oduševio nas u filmu “Nešto između” Srđana Karanovića… Nedavno
sudjelovao u “Velikoj frci”…
Lista uloga je ogromna, ponestaje prostora… Stalni je član Ateljea
212, skoro četvrt stoljeća. Prevalio je dug put od legendarne “Kose” u
režiji barda ove kazališne kuće Mire Trailović, do predstave “Sveti
Georgije ubiva aždahu” Dušana Kovačevića koja će biti igrana i u
obnovljenom Ateljeu. Pariz njegovih zrelijih glumačkih godina odvodi ga u
kazalište “Sara Bernar” i “Theatre de la Ville” gdje je tumačio glavnu
ulogu u komadu “Na dnu” Maksima Gorkog i oduševio Parižane.
Uvijek se vraćao Beogradu.
Zla kob i najveći nespokoj u životu donio mu je, izgleda definitivno
nezavršeni projekt “Seoba” Crnjanskog u koji je uložio cijelog sebe, a
ostala je samo tišina. Dugogodišnji je bračni i umjetnički suputnik
filmske dive Milene Dravić…
Samo za prijatelje voli pripremati na Adi između ostalog pastrvu na
kiselom mlijeku ili još više lešo ribu. Veli da je duševnoj ekološkoj
katastrofi teško naći lijek i zato treba bježati u prirodu, u maštu, i
kako kaže, treba imati još nekih želja bez obzira da li su ostvarive ili
ne.
SK “Grom”
Rođen je 1943. godine, pripada generaciji koju je “Korni grupa” pjesmom ovjekovječila.
Neću persirati pošto smo vršnjaci. Svijet si ugledao u
Požarevačkoj ulici, na Crvenom Krstu. Na jednom mjestu sam pronašao da
si rođen u Sinđelićevoj?
Moji roditelji živjeli su u Sinđelićevoj ulici i vjerojatno sam ja u
maminom stomaku jedno pet, šest mjeseci “stanovao” u toj ulici, a rodio
sam se, molim te da ne bi bilo greške, u Požarevačkoj, ja sam dijete s
Krsta.
Gdje tražiti tvoju glumačku klicu?
Mi smo bili svježa poslijeratna djeca i bilo je dosta tih ratnih
rekvizita koji su zaostali u vodovodu i raznim ruševinama. Pronalazili
smo šipke dinamita, njemačke šljemove, nekakve zaostale, zahrđale
pištolje i pokušavali ih osposobiti. Te opasne stvarčice mogle su nam
raspaliti maštu i mi smo se uglavnom igrali rata.
Sjećaš li se drvenih nanula iz najranijeg djetinjstva?
Imao sam četiri, pet godina, ne više. Sjećam se samo zvuka. To su
valjda bili njemački zarobljenici koji su nosili drvene klompe, a to
pamtim pošto me baka vodila u šetnju Bulevarom revolucije do parka kod
Vukovog spomenika. E, tuda su prolazili ti njemački zarobljenici, radeći
na raščišćavanju, obnavljanju Beograda tamo neke 1947, 1948. godine. To
su zvuci koji su ostali u meni. I danas kad čujem klompe, odmah se toga
sjetim.
A glumački zametak, gdje naći?
Prije svega, jedan od preduvjeta da se čovjek bavi glumom je mašta.
Mi smo je imali, budući da u to vrijeme nije bilo nikakvih igračaka ili
bilo kakvih drugih pomagala. Dakle, morali smo sami sebi smisliti igru i
ne samo to već i igračke. To su neki počeci.
Više smo glumili da nešto imamo, više maštali o tome da to postoji,
nego što je stvarno bilo. A onda, tu u blizini bio je i Dom kulture
“Božidar Adžija”. Nama klincima su na jednoj staroj ruševini, naši očevi
i susjedi napravili jedno igralište koje smo zvali SK “Grom”. Oni
napravili, a mi djeca jednostavno smislili ime. Bilo je to na jednoj
ledini, čak smo ga i ogradili i posuli šljakom. Bio je to u stvari naš
mali geto.
Tu smo igrali nogomet, tu su bile zakazivane tuče, kraj s krajem,
donja Požarevačka protiv gornje Požarevačke ulice ili s onima preko
Bulevara. Nešto slično smo mnogo kasnije gledali i u filmu “West side
story”, a pošto tada još nije bilo američkih filmova, mislim da smo mi,
beogradski klinci, tu opasnu igru prvi smislili.
24.000 poljubaca
Dok si kao dijete, s vršnjacima tumarao Crvenim Krstom, vaš
prvi živi viđeni glumac bio je Bata Živojinović. Pratiti ste ga u stopu
do kuće i nazad do kazališta, čak ste pokušavali i imitirati ga. Je li
to točno?
Naravno. On je bio prvi u tom nekom zavjereništvu, jer mi smo sve to
tajno radili. Krili smo se, potajice ga pratili, čekali u zasjedi da ga
vidimo. Tako nas je doveo do Beogradskog dramskog pozorišta gdje je Bata
i počeo kao mlad glumac. Virili smo preko nekih prozora, promatrali što
se događa u glumačkom salonu, vidjeli glumce u kostimima, pod šminkom,
prepoznavali ih, čekali pred kazalištem.
Bata je bio čovjek s kojim smo tada željeli identificirati se, on je u
to vrijeme, nadam se da se neće naljutiti, bio ne samo glumac nego i
“mangaš”, pravi mangup, pravi tip koga smo željeli slijediti. To je Bata
Živojinović iz tog vremena.
Bata Živojinović danas ima svoj problem i ja se ne bih u to miješao.
Znate, ostao sam nostalgično vezan za to vrijeme i kao da ga i danas
gledam više tim klinačkim očima, a ne kao delegata u Skupštini.
Iz kazališta “Boško Buha”, preko Beogradskog dramskog stigao
si do Ateljea 212. Nešto prije toga malo si se bavio i košarkom, a
posebna zanimljivost bio je tvoj prijemni na kazališnoj akademiji.
Pripremao si monolog Toma iz “Staklene menažerije” Tennesseeja Williamsa
i nekakvu recitaciju. Odjedanput si pred profesorom Ognjenkom Milićević
počeo pjevati, iz tog vremena poznatu pjesmu Adriana Celentana. Kako se
to odigralo?
To povijesno pjevanje na Akademiji na prijemnom i kasnije i na filmu
je sudbinski vezano za mene i ima neke simbolike. Postojala je ogromna
želja da uspijem na prijemnom. Ništa me u tome tada nije moglo
spriječiti.
Pošto sam ušao u najuži izbor nije bilo dileme, odlučio sam: Što god
da me pitaju, reći ću im da znam, da sve znam, nema što ne znam. I
profesorica me je pitala znam li pjevati. Naravno da znam, odgovorio
sam. Skočio sam na jedan stol i kao s nekom zamišljenom gitarom u rukama
počeo se derati kao sivonja.
Osjetio sam da je žena bila u šoku, kao i njen tadašnji asistent
Vlasta Radovanović. Urlao sam iz sveg grla “24.000 poljubaca” Adriana
Celentana, možete misliti, s pomanjkanjem sluha, pjevati na talijanskom
jeziku, bila je to prava hrabrost. Odlučili su da me prime. Tolika doza
bezobrazluka i upornosti, taj će vjerojatno smjeti baviti se ovim
poslom, od njega će nešto biti, zaključili su profesor i asistent.
I uspio sam.
Prepoznatljive šifre
Predstavljaš prototip pravog beogradskog šmekera, šarmera,
muškarca. Svojevremeno je Momo Kapor o tebi napisao sljedeće: “Dragan
Nikolić je oličenje punokrvnog beogradskog momka. Pokreti mačke,
neprestani oprez, korača kao da se prikrada. Mršav kao hrt. Izbjegava
pričati o apstrakcijama, radije upotrebljava dječački cinizam, nego
ispovjednički ton. To je jedno od onih lica koje godinama prolaze
Beogradom i postoje pokraj nas. To su momci koji pridržavaju uglove kuća
da se ne sruše, a istovremeno žvaču žvaku gledajući filmove Johna
Waynea. Nešto što bi možda neke žene nazvale: dijetemuškarac.” Prošle
su godine, što o tome sada misliš?
Ljudi se mijenjaju, izmijenio sam se i ja. Ali to što spominje igru,
dijete ili dječaka u čovjeku, to je uvijek bila kvaliteta. To je jednom
rekao i naš čuveni profesor s Katedre za svjetsku književnost Raško
Dimitrijević, (autor ovog teksta imao je čast biti njegov student), da
je jedna od njegovih najvećih kvaliteta to što je uspio sačuvati dijete u
sebi.
I maštu i čistoću, jer djeca se rađaju kao tabula rasa i samo okolina
i odgoj mogu ih iskvariti i na taj potpuno bijeli papir upisati nešto
loše ili nešto dobro.
Je li to i tvoj glumački specifikum?
Pa jest, mada to ne ovisi uvijek o meni. Pomalo ima tu i
identifikacije sa životom. Vrlo često me i okolina a i poneki redatelji
prihvate onako, kakvu predstavu, kakvu sliku imaju o meni koja je
ponekad i imidž koji sam sam htio stvarati. Normalno je, kao glumac
unosim veliki dio sebe, tu nema misterije i velike tajne.
Dakle, kod onog što mi je predloženo tekstom preko onog što mi
predlaže režija, ja izvlačim neke stvari iz svog fundusa i tražim
prepoznatljive šifre, neka tumačenja koja su poslije toga također
prepoznatljiva i onima koji me gledaju. Dakle, više iz života s ulice,
jer gluma i jest neka vrsta druženja, ne samo nas na sceni nego i nas s
publikom.
I to je strašno važno bilo što da se glumi, da se uspostavi taj
kontakt. Onaj tko u životu nije umio biti prijatelj, koji ne zna što je
to prijateljstvo i koji nije doživio prijatelja kao brata ili obrnuto,
taj čini mi se ne umije uspostaviti kontakt s gledalištem, na kraju
krajeva, ni sa svojim partnerom.
Telegram
Gago, da li si praznovjeran?
Možda i jesam, samo što ja bježim od toga. To su neki osobni moji
znaci. Ne volim da mi se gleda u dlan, da mi se gleda u šalicu od kave,
ne volim da mi se proriče budućnost…
Rekao si “mene se publika boji isto toliko koliko i ja nje”, pa sam to povezao s nekakvim praznovjerjem?
Od malih nogu baba je, kada sam odlazio u školu odgovarati, uvijek
prosipala čašu vode iza mene i pazila da ne obučem različite čarape…
Ako sada krenem na neku predstavu ili premijeru i ako nešto slučajno od
važnih stvari zaboravim kod kuće, ni za živu glavu se ne vraćam po to.
To mi je jednostavno ostao nekakav znak iz djetinjstva.
Kada sam boravio u Parizu upoznao sam Jugoslavena koji je bio čuven
po tome što je gledao u karte najpoznatijim osobama na svijetu i
proricao im sudbinu. Kod njega su dolazili kraljevi, kraljice, prinčevi,
princeze, političari iz cijelog svijeta. Ja sam to odbio.
Međutim, na dan premijere u Parizu, (“Na dnu” Maksima Gorkog) stigao
mi je njegov telegram u kojem je pisalo: “Moje zvijezde su večeras s
tobom.” Ipak sam telegram stavio u džep kostima i kada sam izašao pred
parišku publiku, prvo sam gurnuo ruku u džep i dodirnuo ga.
Afiniteti
Voliš li svoj posao?
Sretan sam jer se uvijek može pobjeći u san koji se zove kazalište. Ono je sklonište, azil za nas glumce.
Dugo si u Ateljeu 212. Koliko si mu vjeran?
Bio i ostao. Atelje je jedno od mojih bazičnih mjesta, jedno od
razloga moga postojanja. To je jedno od mjesta koje mi ne daju da
ostari, koje me uvijek puni novim sadržajima. To je dio moje biografije i
zahvalan sam mu što postojim.
Dugo si u braku s Milenom Dravić. Gdje su neka vaša umjetnička preplitanja?
Milena je s Dorćola, a ja s Krsta. Sve što se ponese iz djetinjstva
jako je prepoznatljivo, to su afiniteti koji vezuju ljude, a mi se
bavimo istim poslom. Posao je nešto što je zadato u životu i tu se
sretnemo ili ne sretnemo. Ta neka druga vrsta razumijevanja je mnogo
važnija. Čak onog razumijevanja i kad se ne razumijemo. To su ta pitanja
afiniteta i mentaliteta i sličnih odgoja.
Razgovarao: Stevan Momčilović (Huper, 1992.)
YugoPapir/Index