Pa, krenimo od ove činjenice. Nije sporno da je neko davno prije Demofesta otkrio toplu vodu i skupljao klince iz kraja kako bi kojekude promovisali alternativnu pop kulturu. E, ti i takvi su i završavali kojekude. Ne mogu se sjetiti i pobrojati sva moguća okupljanja i dešavanja mladih, koja su prodefilovala ovim dijelom Obora. A, kako bih se i sjećao, kad se sve svodilo na poljanu+mlako pivo+ofrlju kartu-+loš razglas i svi srećni. E, pa od te ,,sreće“ se nije moglo živjeti! Bukvalno. Do 2008. Banjaluka-i-ta-njena-sela bili su sinonim za otimanje para, dođem ti-dođeš mi, IMT i ostale lokalne nepodopštine od kojih su profitirala dva-tri čovjeka, dok je kasaba tavorila u baruštini osrednjosti. Muzičke, kulturološke, kakve god…Trebalo je napraviti, konstruisati, stvoriti, izmađijati, kako god hoćete, prvi pravi muzički festival u gradu na Vrbasu.
Bez patetike, ali ako za stvaranje ovakvog događaja u Evropi treba proliti litre znoja, potrošiti živce, volju i energiju, u Oboru to sve treba staviti na kub i moliti se Manituu da operacija uspije.
A, te 2008. godine, grupa entuzijasta (u Oboru se oni, na žalost, zovu luđaci), odlučila je, sasvim jasno i jednostavno, da napravi normalan Srednjeevropski muzički festival. Novinari su imali akreditacije, publika je imala izvanredan ugođaj na tvrđavi Kastel, učesnici su bili očarani – normalnošću! Da, da…digla se veeelika frka, kako je u čaršiji održan muzički skup koji nije imao niti jednog promašaja, naprotiv. Niko nije pričao o namještanjima, medijskim i inim manipulacijama. Jok! Ljudi su se čudili normalnostima! Sve je bilo kako treba. Publika je besplatno mogla da vidi svoje komšije, lokalne momke i djevojke, kako na vrhunskoj opremi predstavljaju svoj rad. Organizatori su im to omogućili. Eto, danas vidimo jedan Killing Jazz Hardcore Baby, redovan mejnstrim bend na MTV-u, koji je, usput budi rečeno, pobijedio na Demofestu te godine, snimio album i napravio spot. Čaršija je bila zgranuta. Navikla na mahinacije, lokalna raja je ispod oka gledala Damira Urbana, Marčela, Darka Rundeka, KUD Idijote i ostale zvijezde, pogađate – džaba.
Nemam namjeru da blatim banjalučku publiku, ali je ona jedna od najnezahvalnijih, najrazmaženijih i najneodlučnijih koje sam u životu vidio. A, vjerujte mi, vido sam svašta. E, i tu su im organizatori dohakali. Kako je poznato da je prosječan Banjalučanin građen od šećera i da mu svaka kišica može rastočiti kost, mišić ili kožu – tu su bile i kabanice. Opet, besplatno i za svakog.
Da moja priča nije šuplja, svjedoče i izjave zvijezda prvog Demofesta koji su poslije ovog muzičkog događaja rekli kako ovo nisu vidjeli na ovim prostorima u svojoj muzičkoj karijeri. Ko je posjetio prvi Demofest, jasno mu je bilo sve.
Ali, selo k'o selo, puno starmalih i nadžak-baba, jedva je dočekalo Drugi Demofest, prošle godine. I prije no što je počeo, grupe lokal-patriot-neradnika, osudiše ga na propast. Po onoj domaćoj, kako se i drugi mačići u vodu bacaju, kasaba je bila na stend-baj i čekala debakl. Kad ono-međutim!
U četiri dana, publika je vidjela 33 sjajna demo-benda. Ovo ,,demo“ je trebalo shvatiti uslovno, pošto se čula vrhunska profesionalna svirka. Za razmažene, a to smo svi, da se ne lažemo, tu su bili: Kosheen, Asian dub foundation, Therapy i Nouvelle Vague. Revijalno, opet, kao i sve ostalo – besplatno.
E, sad, čaršija ne bi bila čaršija da sama sebi ne zapapri. Tog četvrtka, 23. jula, ljeta gospodnjeg 2009., desila se čudna i za kasabu neuobičajena koincidencija…
Zamislite, kad vam neko pošalje poruku: Ej, idem na koncert Lenija Krevica, pa se poslije vidimo na Kosheenu, a možda ostanemo na nekom after partiju sa Sopotom. Ne, nije bila zajebancija. Prosto, te noći je bilo tako. Slučajno…hmm, namjerno…hmm…da komšiji pocrkaju krave, ne znam. Ono što znam je da je Demofest katapultirao narodu u facu Kosheen, i to kako!
Ajde što se publika dičila da je pogledala možda i ponajbolji koncert u čaršiji, ajde što su organizatori bili oduševljeni svojim radom, nego je i gospođica Sian Evans izjavila, citiram: ,,Predivno je biti na tvrđavi punoj istorije, koja piše novu istoriju. Čuli smo odlične bendove, a ovaj festival je odlična ideja!„ Opet se ponavljam, ali, ko je bio, zna da dama iz Kosheen-a nije bila sama, niti je ovo rekla iz kurtoazije. Najbolji koncert u džematu definitivno!
E, malo sutra. Tako sam i ja mislio, dok nisam poslušao, dva dana kasnije, Nouvelle Vague. To se zovu slatke muke za nekog ko piše o društvenim dešavanjima! Tako li se dakle dvoumi kolumnista u Londonu, Parizu, gdje-god, kad mora reći šta mu je bilo bolje, a ne ono naše, po čemu više da popljuje.
Demofest me naučio afirmativnom novinarstvu! A, kad to kažem, nisam od onih koji trče pod suknjice lokalnih moćnika, koji podržavaju sve i svašta, zarad ko zna čega. Naprotiv!
Nego, da prozborim o najbitnijem – prošlogodišnji pobjednici, bend Prophaganda završava album i spot. Pokilingdžezhardkorbejbiziralo im se!
Hoću i moram reći još nešto. Demofest je znao oduvijek šta nije i šta ne kopira. To nije EXIT sa jedne strane, to nije poljanče i polusvirka sa druge. Ne, to je samo svoj Demofest. Kakav takav- najbolje iz Banjaluke!
Nego, i ovo znate, ali ajde de, Demofest od ove godine ima svoj DFK-klub, logistički mozak i srce operacije. E, ima tu i za želudac mjesta – najbolja pileća krilca u čaršiji. Ali, nije DFK-klub samo to. To je mjesto koje je za samo pola godine postalo kultno. Publika je bukvalno svakog vikenda uživala u živim svirkama ponajboljih bendova sa ovih prostora: Psihomodo pop, Kanda, Kodža i Nebojša, Darkvood Dub, Lolobriđida…ma, šta da vam nabrajam, i to znate.
Jesmo li uhvatili evropske standarde bar u nečemu? Možda.
Evo, prije neki dan me pitala prijateljica iz Britanije ima li kakav smještaj u Luci Banjoj, došla bi na festival. Ja zasjao od sreće, k'o loš đak sa prvom peticom…ne znam šta bih joj rekao. Ma, ima sigurno. Dolaze ljudi iz Srbije, Hrvatske, već se dižućeg nosa navikavamo na normalnost.
Ali, zašto da vjerujete meni. Pa, pogledajte ovaj novinski napis:
,,UNESCO je banjalučki “Demofest” uvrstio na listu svojih projekata koji doprinose zbližavanju kultura.“
Podrška koju je na ovaj način ova međunarodna organizacija pružila festivalu je značajna sa aspekta prepoznavanja potencijala ovog festivala kao spone između šest zemalja učesnica – BiH, Crne Gore, Srbije, Slovenije, Hrvatske i Makedonije.“
A, šta ćemo ove godine, rođaci? Daklem, od 21. do 24. jula, očekuje vas super-gust raspored. Pregršt radionica, filmova u multipleksu Palas, nastupa velikih Stereo MC’-a, Kirila i za kraj Fun Lovin Criminals-i. Naravno, sve je ovo sjajna audio-vizuelna scenografija za one najvažnije, a to su demo bendovi. E, ti demobendovi će pored motivacije oličene u sjajnom ozvučenju, dobroj atmosferi i satisfakciji da uopšte i nastupaju, imati i u nagradama.
Znam da će prostor tvrđave Kastel biti pretijesan, ali to su one od rijetkih stvari zbog kojih vam je drago biti u gužvi. Kome i ovo bude smetalo, neka sam sebi postavi pitanje iz naslova teksta i ne dolazi. Nije normalnost za svakoga.
A mi ostali se vidimo!
Iz Arhive BUKE