Sa sajta komarovskiy.net izdvojili smo nekoliko pitanja i odgovora:
1. Da li je za dete štetno vegetarijanstvo kome ga roditelji uče još u pelenama?
Danas je naročito među obrazovanom i naprednom omladinom sve popularnije vegetarijanstvo i presna ishrana. Vegetarijanci bukvalno od najranijih dana uče svoju decu tom načinu života. Da li je to štetno za decu?
Odgovor: Ni presna ishrana ni vegetarijanstvo nisu u skladu s biologijom i prirodom čoveka. Odrasli, naravno, imaju prava da sa svojim zdravljem rade šta hoće, ali je uvredljivo da to svoje pravo manifestuju na detetu. Ja lično apsolutno nisam pobornik presne ishrane i vegetarijanstva, no bez obzira na to smatram da roditelji to mogu da rade ali samo uz saglasnost s lekarima ne bi li se na vreme korigovao nedostatak gvožđa i kompleksa vitamina B.
2. Da li će detetu biti bolje u privatnom vrtiću nego u državnom?
Došlo je vreme da damo dete u vrtić. Šta vi mislite, da li je za njega bolje da ide u mali privatan vrtić ili u državnu predškolsku ustanovu? Može li se na neki način unapred pripremiti za adaptaciju u vrtiću?
Odgovor: Privatni dečji vrtići su lepa stvar. Posebno je lepo kada ispunjavaju sve potrebe roditelja, kada imaju jasan program, kada se pridržavaju određenog načina života i drže se određene pedagoške metode.
Nevolja je u tome što roditelji koji daju decu u privatne vrtiće imaju ova dva motiva: da dete dobija više pažnje i da se s detetom “više radi”. Tako oni da bi dete dobilo više pažnje daju novce da u grupi bude što manje dece, a da bi se s detetom više radilo – poklanjaju ogromnu pažnju dodatnim aktivnostima – engleski, ples, časovi bontona itd. To je uobičajena situacija.
Na moju veliku žalost, roditeljima nisu prioritet pravila koja se tiču zdravlja deteta. I stoga većina privatnih vrtića, isto kao i državni, ne ispunjavaju standard po pitanju dužine boravka dece napolju, ne stavljaju akcenat upravo na aktivnosti na svežem vazduhu, ne kontrolišu parametre temperature i vlažnosti u prostorijama… Čak nije obavezna ni vakcijacija zaposlenih protiv gripa, što je nedopustivo.
Zaključak: većina privatnih dečjih vrtića stavlja akcenat na “vannastavne” aktivnosti, ali kao i državni, nedovoljno pažnje poklanjaju pitanjima zdravlja svojih vaspitanika.
Što se tiče adaptacije deteta na vrtić – ne postoje nikakve pilule ni kapi koje će adaptirati dete na kolektiv. Adaptacija na vrtić određena je time koliko se u konkretnom vrtiću ispunjavaju sanitarno-higijenske norme, odnosno šta čine zaposleni da bi maksimalno otežali širenje infekcije među decom (provetravanje, održavanje temperature na optimalnom nivou, boravak napolju). Ako se u nekom vrtiću svi pridržavaju tih mera, deca će se zasigurno manje razbolevati i brže ozdravljati.
3. Kako dete naučiti da bude samostalno?
Doktore, pomozite – otpadoše mi i ruke i noge – sve radim umesto ćerke: ja je češljam, oblačim, obuvam, spremam knjige za školu, stavljam u tanjir, sklanjam tanjir, vodim u školu, dovodim iz škole, ja je kupam i umivam… Ona će pola sata sedeti s nezavezanim pertlama, sve dok ja ne izgubim strpljenje i ne vežem joj ih. Šta da radim, kako da je naučim da bude samostalna?
Odgovor: Što se samostalnosti tiče – kada dete pokušava da uradi nešto samo treba se mešati samo onda kada to ugrožava njegovu ili nečiju bezopasnost i zdravlje. U protivnom, dete treba pustiti da radi sve samo, da greši, pokušava, a kada dobije željeni rezultat treba ga pohvaliti. Naglasak se baca na to što je dete uspelo da to i to uradi samo. To je ključni moment u učenju samostalnosti.
Naravno praksa “nemešanja roditelja” je posebno zgodna kada je dete već upoznalo svet oko sebe i nastoji da sve radi samo. Međutim, ima razne dece – ima dece koja sa deset godina strpljivo čekaju da im mama zakopča dugmad.
U tom slučaju moramo se obratiti drugačijim zakonima pedagogije, onima koji se svode na to da roditelj ne sme pod uticajem detetovog “neću” odustati od svoje odluke.
–Hoćeš da ideš napolje, ali nećeš da zakopčaš dugmad? Hoćeš da jedeš, ali nećeš da držiš kašiku? Hoćeš da ti guza bude čista, ali nećeš da je obrišeš? Šta da se radi, velike su šanse da ne izađeš napolje, da budeš gladan, da ti guza bude prljava.
To nije surovost već privikavanje deteta na realan život, u kome sutra neće biti mnogo onih koji će u svakom času i bez pogovora njemu biti na raspolaganju.
4. Postoje li preventivne mere protiv bolesti izazvane virusom zika?
Kako se može sprečiti da taj virus stigne u našu zemlju i koje preventivne mere treba preduzeti?
Odgovor: Ne postoji realna mogućnost da se država zaštiti od virusa zika. Treba znati da bilo koji državni program, ako bi se pojavio, samo će predstavljati način za izmamljivanje para. Ipak, verovatnoća da se taj virus raširi u našoj zemlji nije velika, iz prostog razloga što komarcu koji ga prenosi ne odgovaraju klimatski uslovi našeg podneblja.
Mere preventive se odnose samo na ljude koji odlaze u, s tog stanovišta, potencijalno opasne države. Konkretne preporuke se svode na to da tamo nose adekvatnu odeću, duge nogavice i rukave, koriste sredstva protiv komaraca. Lično bih pre svega savetovao trudnicama da ne putuju tamo gde su prirodna staništa virusa zika.
5. Šestogodišnji dečak moli tatu da se s njim uspava. Da li je to u redu ili je to neki dečji hir?
Naš sin (6,5 god.) navikao je da pred spavanje tata malo leži pored njega. Ja smatram da to nije potreba za nežnošću, nego nepotreban dečji hir i loša navika.
Od 11 meseci ima svoju sobu, a pre toga je stalno spavao u krevecu, bez obzira na dojenje. Do pete godine je tražio da pred spavanje legnemo pored njega i nismo se protivili. No dogovor je bio da od šeste godine, kao veliki, spava sam. Iako se ispočetka bunio, ja nisam popuštala pa je naučio da se uspava sam, a i tata je dolazio kasno, kad ovaj već zaspi.
A sada se tata (ura!) vraća ranije, a sin uporno traži da legne pored njega pred spavanje, a ponekad noću prelazi kod nas. To je počelo da mi smeta pa i da me ljuti. Međutim, muž smatra da to nije ništa strašno, ako legne pored njega da se dete uspava. S druge strane – dete se onda kasnije uspava, a, kao drugo, ja opet čekam da se malo vidim s mužem koga već ceo dan čekam.
Moje mišljenje je sledeće: posle pete godine uspavljivanje nije dobra navika jer se dete ne oseća sigurno i sposobno da samostalno zaspi. Ponekad ga tata odbije, a on onda počinje da negoduje i ređa hiljadu razloga da dođe kod nas (da pije vode, da piški, da uključi, da pusti uspavanku itd.), iako smo sve to već obavili.
Muž i ja se ne slažemo po ovom pitanju, zato se obraćamo vama. Šta mi mislite, da li je to normalno i kako se izboriti s tim?
Odgovor: U vašoj porodici se odigrava konflikt između mame i sina za tatinu pažnju. A tata, umesto da zauzme određenu poziciju i izjasni se ko je glavni – mama ili dete, ne donosi odluku pa još i uživa u tome što je tako bitan i za jedno i za drugo. Moj stav je vrlo jasan: detetu su potrebni srećni roditelji. To je prvo, sve ostalo je ostalo.
Zbog toga je važno da jednom zasvagda odredite pravila igre, tj. da se zna da li dete može da se uspavljuje uz tatu ili ne može. Ta odluka treba da bude svima saopštena i nakon toga da je se svi, bez izuzetka, pridržavaju. Ako detetu bude dozvoljeno da se uspavljuje s tatom, to znači da je to vaš izbor, odnosno izbor mame i tate, a ne deteta i tate. Ako mu ne bude dozvoljeno, treba da vam bude jasno da, objavivši takvu odluku, dužni ste da je se pridržavate i nikakvo negodovanje i silni razlozi koje dete nalazi ne smeju promeniti zajedničku odluku roditelja.
I tako dolazimo do toga da se algoritam za pronalaženje rešenja svodi na razjašnjavanje odnosa između mame i tate.
Izvor Detinjarije