Sin industrijalca i bogati nasljednik kome su svi zavidjeli na
perspektivnoj budućnosti mogao je da živi privilegovanim životom i
dočeka duboku starost. Ipak, on je spletom okolnosti zadobio povredu
ruke zbog koje je prerano okončao svoj život, a čija smrt je izazvala revoluciju u medicini i farmaciji.
Doktor predlaže radioaktivni lek
Rođen 12. aprila 1880. godine kao sin Aleksandra MekBernija Bajersa – kolekcionara umjetničkih djela, finansijer i predsjednik istoimene čeličane, ali i Nacionalne banke gvožđa u Pitsburgu. Odrastao je okružen bogatstvom koje je podrazumijevalo odlazak na prestižne škole Sv. Pavla u Konkordu gdje je ubrzo otkrio svoju ljubav prema golfu i sportu. Nakon završetka studija, njegova budućnost je izgledala svjetlo nakon što je preuzeo deo porodičnog posla na sebe.
Novembra 1927. godine, Eben Bajers se vratio kući da prisustvuje godišnjoj fudbalskoj utakmici između Jejla i Harvarda kada je voz kojim se vozio naglo stao. Prema nekim izvorima, on je tada pao sa svog ležaja i povrijedio ruku. Njegov ljekar, mu je tom prilikom prepisao Radijator – lijek napravljen rastvaranjem radijuma u vodi – jer sredinom 1920-ih niko nije bio svjestan da radioaktivni materijal može izazvati genetske mutacije i rak ukoliko je neko dovoljno dugo izložen većim količinama radijuma.
Tokom naredne tri godine u medicinskoj dokumentaciji Bajersa je zabilježeno kako je popio čak 1.400 doza spomenutog lijeka. Što znači da je pio i do tri boce na dan. Ne sluteći ništa, Eben Bajers je čak tvrdio da mu je lijek pružao osjećaj “pojačane” energije ali koji god da je razlog bio u pitanju, neželjeni efekti su bili razorni.
Zastrašujući efekti “radioaktivne vilice” i kraj “ljekovitog” radijuma
Godine 1931., nakon početnih simptoma koji su uključivali glavobolje i gubitak težine, za Eben Bajersa je uslijedio šok kada je vilica počela da mu se raspada. To je bio samo početak jer su se njegove kosti i tkiva u završnim fazama raspadale od iznutra ka spolja, a prema tvrdnjama njegovih prijatelja to mu je davalo “monstuozni” izgled. Ipak, kako je sam Bajers tvrdio on nije osjećao nikakav bol.
Federalna trgovinska komisija je u tom periodu počela na osnovu brojnih primjera sa fatalnim ishodom, da istražuje uticaj Radijatora na ljudsko ijtelo. Kada su čulu za Bajersovu priču, Agencija je tražila od njega da svjedoči, međutim pošto je bio previše bolestan poslali su advokata po imenu Robert Vin u njegovu vilu na Long Ajlendu da ga intervjuiše.
Vin je kasnije napisao: “Teško bi bilo zamisliti strašnije iskustvo u raskošnijem okruženju… Bajersova cijela gornja vilica, osim dva prednja zuba i veći dio njegove donje vilice su bili uklonjeni. Svo preostalo tkivo njegovog tela se raspadalo, dok su se u njegovoj lobanji stvarale u rupe.”
Bajers je 31. marta 1932. godine, umro u 51. godini. Iako je kao uzrok njegove smrti navedeno “trovanje radijumom”, prava posljedica je bio rak izazavan lijekom koji je uzimao tri godine. Izvještaji tvrde da je u njegovom tijelu bilo toliko radijuma da je čak i njegov dah najvjerovatnije bio radioaktivan, zbog čega je izdat nalog da se sahrani u kovčegu obloženom olovom.
Njujork Tajms u to vreme je pratio slučaj i izvjestio kako je ubrzo nakon ovog slučaja Federalna komisija zatvorila proizvođača Radijatora. Dok je vlada počela da kažnjava druga farmaceutska preduzeća koja su pravila “lijekove” na bazi radijuma.
“Slučaj Bajers” je tokom vremena otvorio mnoga pitanje o bezbijednosti upotrebe novih lijekova, na osnovu kojih su federalna komisija i Uprava za hranu i lijekove dobila veća ovlašćenja. Stoga danas, svaki lijek mora da prođe kroz stroga testiranja i da dobije odobrenje da je bezbijedan za ljudsku upotrebu od strane FDA-a. A dio zasluga za ovu strogu praksu nosi i smrt Ebena Bajersa.