Film „Djeca“ otvorio je 18. Sarajevo Film Festival. Ostvarenje, koje je na proteklom Filmskom festivalu u Kanu nagrađeno Specijalnim priznanjem žirija Un Certain Regard, prati život Rahime (23) i Nedima (13), koji su ratna siročad. Oni žive u Sarajevu, gradu koji pati od bolesti društva u tranziciji, u kojem su sve vrednosti poremećene, pa tako i odnos prema deci onih koji su dali život za slobodu grada. Rahima, nakon kriminalnog tinejdžerskog doba, nalazi smisao života u islamu i nada se da će njen mlađi brat krenuti istim stopama.
Njihov život, sveden na puko preživljavanje, usložnjava se kada Nedim u tuči razbije skupoceni mobilni telefon sinu lokalnog moćnika. Taj događaj će inicirati da Rahima otkrije da njen brat zapravo vodi dvostruki život.
Glavne uloge tumače Marija Pikić i Ismir Gagula, a igraju i Aleksandar Seksan, Nikola Đuričko, Jasna Ornal Bery, te Staša Dukić i Vedrana Đekić, mlade BiH glumice. Film je rađen u koprodukciji sa Nemačkom, Francuskom i Turskom, a Begićeva potpisuje i scenario. To je drugi igrani film Aide Begić kojim je otvoreno izdanje SFF. Naime, njen debitantski film „Snijeg“, koji je nagrađen Gran prijem „Nedelje kritike“ u Kanu otvorio je festival 2008.
Šta je za vaše filmove značilo to što su prvo bili prikazani na Kanskom festivalu?
Kan je najbolje mjesto na svjetu gdje možete imati svjetsku premijeru. To je ipak najveći festival na svjetu, posebno ako uz to ide nagrada, i divna je odskočna daska. To vas izdvoji od ostalih filmova, što za kasniji život filma, distribucijski ali i festivalski, igra veliku ulogu. Presretna sam, to je najbolje što se može dogoditi za film.
Junaci vaših filmova su deca. Kako danas izgleda odrastati u Bosni?
Mislim da toj djeci stvarno nije lako. Ja sam imala 15 godina kada je počeo rat, tako da pamtim sistem i ipak sam prošla neku ozbiljnu školu dok se nije zaratilo. I onda to nosiš cijeli život. To je ipak jedno, kad imaš neki temelj od 15 godina, a drugo je kad odrastaš u ratnim uslovima i tranziciji. Ja mislim da su ova djeca divna kakva bi mogla biti i kakva će možda postati ukoliko ne poradimo vrlo ozbiljno na tome, ne ponudimo im neki konstruktivni sadržaj koji će ih usmjeriti suprotno od onoga u čemu u najvećoj mjeri žive.
Filmovi „Snijeg“ i „Djeca“ razlikuju se po prostoru i vremenu kojih se dotiču. A šta je u njima slično?
Slično je ono o čemu ja govorim – o jednom sloju ljudi koji su zapostavljeni u društvu u BiH. Meni se čini da su to slojevi koji bi trebali biti u fokusu. Prošli put su to bile žene koje su ostale bez svojih porodica, a ovaj put su to djeca koja su ostala bez svojih roditelja. Oni su zapravo potpuno marginalizovani. Dakle, mojim filmovima je zajedničko to što se bave ljudima sa margine. S druge strane, djeca su prisutna i u „Snijegu“ i u ovom filmu. I činjenica da se bavim poslijeratnom Bosnom i Hercegovinom, sa ogromnim posljedicama i stalnim referiranjem na rat, koji je nažalost obilježio sve nas i bojim se da još dugo, dugo nećemo moći napraviti film koji se neće doticati tih groznih okolnosti.
Da li je moguće snimiti film u BiH koji se ne dotiče rata, da li trenutno postoje neke druge teme u bosanskoj kinematografiji?
Bojim se da nije moguće. Dokle god je rat prisutan u našem svakodnevnom životu, dotle će biti prisutan i u umjetnosti. Eto, htjela sam napraviti tinejdžerski film, i čim se baviš tinejdžerima moraš govoriti o posljedicama rata. Sad hoću raditi ljubavnu priču, i opet se na ovaj ili onaj način moram dotaći rata. To je žalosno, rat je prošao jako davno. Jednom sam razgovarala sa jednom svojom prijateljicom i onda smo došle do zaključka da naše živote djelimo na nešto što je bilo prije rata, na rat i na neku beskrajnu sadašnjost koja je od rata naovamo. Mislim da koncept budućnosti uopšte ne postoji. To je kao neki vakuum, pat pozicija koja traje već 17 godina. Predugo je da to bude sadašnjost. Ne može sadašnji trenutak trajati 17 godina.
Kako nastaju filmovi u BiH? Vaš film je jedini snimljen prošle godine. Da li je moguće raditi bez regionalne ili međunarodne koprodukcije?
Nažalost, mislim da nije moguće. Naš fond je toliko osiromašen, u ovoj zemlji izdvaja se samo milion evra godišnje za film. Svi ostali izvori se postepeno gase i nesigurni su. Moramo se orijentisati prema koprodukcijama. Moja je velika želja da zažive regionalne koprodukcije, jer bi nam svima bilo mnogo lakše da radimo sa svojim kolegama i prijateljima iz Beograda, Zagreba, Ljubljane, Skoplja, nego da radimo sa Francuzima, Njemcima i Turcima. Međutim, u našim fondovima te veze još nisu zaživele, ne zbog nas filmskih radnika, nego politički, tu još postoje neki neobjašnjivi zidovi. Svi smo siromašni u zemljama u okruženju, i na kraju krajeva, tako bi nam bilo mnogo lakše. S druge strane naše tržište je zajedničko. Mi svi, da se ne lažemo, govorimo praktično istim jezikom. Možda se oni različito zovu, ali to su zapravo različiti dijalekti istog jezika. I mi bismo zapravo najbolje tako i radili – imali bismo ogromno tržište i mogli bismo ljude privuć’ u kina. Mi opet radimo jedni s drugima, s tim što moramo finansije tražiti s raznih strana i idemo dalje od zemalja u kojima živimo. Nadam se da ćemo možda tako raditi u budućnosti, ali s obzirom na politička previranja, nisam sigurna. Ali, ‘ajmo se nadat. ‘Ajmo mi bar uraditi ono što je do nas, da te veze postanu jače nego što su sada. U mom filmu igra Nikola Đuričko, pa Bojan Navojac iz Zagreba. Jedan čovjek iz ekipe koji je došao iz Nemačke, tonac, zove se Miroslav Babić i iz Novog Sada je. Ja sam bila oduševljena kada su ga Njemci poslali. Nije moglo biti bolje. Čovjek koji razume moj jezik i može bolje da razume ono što ja želim da postignem, i možemo bolje uspostaviti komunikaciju jer smo iz istog regiona. Zapravo na ovaj ili onaj način uvijek postoji neki put da se povežemo.
Poslednja dva filma ste snimali ukupno devet godina, da li već planirate sledeći film?
Nadam se. „Snijeg“ sam pripremala pet godina, „Djecu“ četiri, pa se nadam da ću sljedeći raditi za tri. Idem prema tome. Još nemam gotov scenario, niti iskristalisano šta bi to moglo da bude, ali idem ka tome. Čim prođe Sarajevo Film Festival, nadam se da ću ući u novi materijal.