Nakon što pogledate “Pismo ćaći”, cjelovečernji igrani prvijenac nagrađivanog dokumentarista Damira Čučića, koji je iznenađujuće ovog ljeta trijumfirao u Puli, ne možete a da ga ne usporedite s jednim drugim hrvatskim filmom, koji je tamo prikazan prije točno četiri desetljeća i izazvao podjednako veliko zanimanje, “Živom istinom” Tomislava Radića. Podudarnosti su nevjerojatne: mizeran budžet, prepletanje autobiografskog i fiktivnog, ogoljele emocije, naizgled jednostavna ali zapravo krajnje komplicirana dramska struktura. Ne znam je li Čučić toga bio svjestan kada je snimao svoj film, ali vrijedilo bi mu ponovno baciti pogled na “Živu istinu”.
Bitna je razlika jedino u tome što Radićev modernistički evergreen u cijelosti počiva na izvedbi Božidarke Freit, dok se “Pismo ćaći” oslanja na dva vrlo različita glumca, Milivoja Beadera i Matu Gulina. Beader – s kojim je Čućić počeo razigravati projekt – je ekstrovertan, ekstremno čulan, gotovo sve što osjeća pretoči i u riječi, dok je Gulin zatvoren, mučaljiv, da ne znate da je u pitanju šibenski glumac s dugom karijerom, pomislili biste da je neprofesionalac. Iz njihovih različitih glumačkih nastupa redatelj crpi dramsku snagu filma. Beader igra sina, koji je napustio roditeljski dom i otišao u veliki grad kako bi postao glumac, i po svoj prilici nikad nije imao prilike razgovarati s ocem kako spada. Zato mu snima video u kojem ocu baca u lice sve što mu se nije usudio reći ili za to nije imao prilike. Za svaki slučaj, kako se ne bi ničega skanjivao, ispovijed obilno podlijeva rakijom. Tema je univerzalna, priča o sinu koji je uvijek osjećao da otac ne drži do njega i da – što god napravio – nikada neće steći njegovo poštovanje. Za oca je on “nekakav glumac”, netko tko nije u životu napravio ništa pošteno i vjerojatno nikad ni neće. Zasigurno je Beader unio poprilične doze osobnog u tu ispovijed, inače se ona ne bi doimala tako sugestivno.
Čime dolazimo do “naizgled jednostavne ali krajnje komplicirane dramske strukture” filma. U prvi mah se gledatelju čini da prisustvuje snimanju sinovljevog videa, no bit će prije da to otac gleda snimku. On prezirno otpuhuje na sinovljeve objede, komentira njegovu nesposobnost i namjeru da se govori o nečemu o čemu se inače ne govori, a to je očev karakter. Ispada da sin uopće ne postoji u realnom vremenu prvog dijela filma, da su tu samo otac i video koji je valjda dobio poštom. Slutnja se potvrđuje kada vidimo oca kako zalazi u mjesnu birtiju, svađa se s “bosančerosima” koji grade kuću u blizini, “skida” Jadranku Kosor na fotografiji u Slobodnoj Dalmaciji: on je jedini stvarni junak filma (tim je zagonetnije kako je Mate Gulin mogao dobiti Zlatnu arenu u Puli za sporednu ulogu, kada je ravnopravan Beaderu, a možda i važniji), sin je samo vizualna simulaciju. Uz izvrstan Gulinov nastup, film u tom dijelu osvaja i nepatvorenom uronjenošću u dalmatinski kraj (snimalo se u Tromilji kraj Šibenika), kakva se baš ne viđa u hrvatskoj kinematografiji, jer uvijek imate dojam da je redateljima najvažnije da glumci čim prije izgovore replike. Čučića zanimaju detalji, tzv. miris kamena, jasno vam je da imate posla s nekim tko je ponikao iz dokumentaraca.
Sin se pojavljuje tek u završnom dijelu filma, i doima se drukčije nego na video snimci, pomalo bahat, hinjeno srdačan. Ne mogu otkriti koji je razlog njegova dolaska, da vam ne otkrijem rasplet, no mislim da smijem napisati da se u završnici otac i sin ipak izmire. Je li ta scena realna? Po jednom detalju reklo bi se da nije, no interpretacije treba prepustiti gledateljima. Vrlo je hrabro bilo na taj način završiti film, međutim, to je tek jedan od rizičnih poteza koji se Damiru Čučiću itekako isplatio.
Tekst je preuzet iz Jutarnjeg lista