Među više od 20.000 jedinica originalne građe koje čuva Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine nalaze se rukopisi Ive Andrića, Meše Selimovića, Maka Dizdara, Branka Ćopića, ali i radna soba Petra Kočića – dragocjeni dokazi zajedničke kulturne prošlosti ove zemlje.
U njegovim vitrinama sabrano je ono što su generacije stvarale, ono što je ovu zemlju činilo dijelom evropske književne i pozorišne baštine.
Ali, paradoks je u tome da upravo ta institucija – koja svjedoči o najvrednijim stranicama bosanskohercegovačke kulture – već decenijama preživljava bez ikakve sistemske podrške države. Muzej koji čuva Andrića i Kočića, Selimovića i Dizdara, nema status državne ustanove, nema stabilno finansiranje, a o njegovom opstanaku odlučuje dobra volja pojedinaca, povremeni grantovi i beskrajni entuzijazam malog broja zaposlenih.
O problemima ove institucije kulture zargovaramo sa direktoricom Šejlom Šehabović.
BUKA: Prije nekoliko mjeseci, kada je u javnosti pokrenuta priča o tome da bi se sedam institucija kulture od značaja za BiH moglo ugasiti, visoki predstavnik je donio odluku kojom se rješava njihovo finansiranje. Među njima je i Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti. Kada se budžet koji je predložilo Predsjedništvo BiH našao pred poslanicima Predstavničkog doma BiH, poslanici SNSD-a su rekli da se ta stavka mora brisati iz budžeta jer je to neustavno. Kako smo došli do toga da nam je kultura neustavna?
To je jako dobro pitanje. Stanje u BiH u svakoj ovakvoj oblasti, pa naravno i u oblasti kulture je neuređeno. Mi se nalazimo stalno u nekom pravnom limbu, nikad ništa nije u redu.
Visoki predstavnik je iz lijepe i dobre namjere donio nekoliko odluka. One nisu rješenje statusa institucija kulture od državnog značaja. Te odluke su pokušaj da se lokalnim političarima nametne da riješe taj problem. U našim institucijama, u svim institucijama kulture u BiH, postoje dva goruća problema.
Jedan je da je finansiranje svih institucija nedovoljno, i onih koji su na budžetu, a i onih koji nisu. Mada smo mi koji nismo na budžetu duplo ugroženi. A drugi je da u upravljanju kulturom, kao i u svakoj drugoj oblasti našeg života, vlada partitokracija. Ljudi se boje da rade svoj posao radi toga što stranke postavljaju u upravne odbore svoje ljude. Svo to strahovanje i spuštanje rada se dešava za vrlo malo novaca jer nijedna institucija nije obasuta parama, ali poseban slučaj su ovih sedam institucija.
Visoki predstavnik je pokušao nekako privoljeti, nagovoriti bosanske političare da to stanje završe. Vladajući političari iz Republike Srpske smatraju da je taj način rješavanja problema neustavan. Iskreno da vam kažem, ja nisam sigurna da su oni sto posto u krivu.
Moguće je da se formalno pravno može naći razlog da se ovo odbije zbog Ustava Bosne i Hercegovine, ali jasno je da to nije tako, nego da se to odbija iz nekih drugih razloga.
Argument je da ne postoji Ministarstvo kulture na državnom nivou, da ne postoje institucije na državnom nivou, da ne postoji tijelo koje bi se brinulo o institucijama na državnom nivou. To je jedna pravna dubioza, ima ona argumenata i za i protiv. Pitanje je namjere i kako ćete vi to tumačiti.
Dakle, ukoliko je vaša namjera da održite Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine u životu, da se njime domaćinski upravlja i da ostane našim čukun unučadima i da se razvija, onda ćete vi to tumačiti na način kako je visoki predstavnik tumačio. Ako vi želite da ta institucija ne postoji ili da se ona svede na neku administrativnu mjeru koja ne odgovara njenoj vrijednosti, onda ćete vi tumačiti ovako kako je gospodin Dodik tumačio.
BUKA: Njihov je argument da je kultura u nadležnosti kantona i entiteta, sagledavajući situaciju na terenu onako kako to nalaže trenutno ustavno uređenje to zaista jeste tako. Ja vjerujem da bi to jednog dana trebalo da se promijeni. Ali evo, kakav je odnos Federacije BiH, Kantona Sarajevo prema instituciji, prema muzeju koji zaista ima veoma vrijedne i bogate zbirke.
Ako kako gledamo iz primjera Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti koji je najmanje finansijski zahtjevan od ovih svih sedam institucija, mi smo se navikli na sljedeći odnos:
· Vlasti Republike Srpske ne žele da mi postojimo, ne kriju to. Nije važno što mi čuvamo građu koja je posvećena srpskom narodu, koja čuva baštinu srpskih pisaca, spisatelja u pozorištu, i tako dalje. Dakle, oni žele da to ne postoji, to njih ne zanima. Mi to znamo.
· Vlasti u Federaciji žele da taj problem pređe na drugoga.
· Vlasti u kantonu, zavisno od vlasti do vlasti. Trenutno su vrlo pozitivni i žele to da riješe, ali iz političkih razloga da se ne spušta na niži nivo, oni ne mogu da finansiraju rad naših institucija jer kažu da bi time odluzeli nadležnosti države.
U svakom od ovih nivoa, ali najčešće na svim tim nivoima, ćete naći na ignoranciju i na ljude koji ne žele da rade svoj posao, koji sjede u ministarstvu i baš ih briga. Svaki ministar, od najgoreg do najboljega, želi da ima što veći budžet i da ga sa što manje pravila dijeli.
To je pravilo u ovoj zemlji.
Moram biti iskrena, u ovom mandatu kantonalne vlasti u Sarajevu, tačnije Skupština je donijela Lex specialis na prijedlog Ministarstva kulture i sporta, kojim nam se garantira neki novac. U ovoj godini nismo još ni dobili te novce, ali nema veze. Dali su nam ugovor u kojem bismo u dvije tranše trebali da dobijemo novac od kojeg bi bio pokriven jedan dio hladnog pogona i minimalne plaće za sve zaposlenike. Međutim, mi nemamo minimalne plaće, moramo imati veće po zakonu, jer ljudi imaju visoku stručnu spremu.
Naš najveći problem je nesigurnost. Nama treba normalna količina novaca koja nije besramna, niko ne traži da imamo ogromne plaće. Mi radimo i prekovremene sate, niko za to ne pita. Mi radimo posao koji volimo, i malo je ljudi. Desetkovani smo kadrom, imamo samo pola ljudi koji su navedeni u sistematizaciji. Duplo više mi treba ljudi da bi radili ovaj posao kako treba. Problem je u toj nesigurnosti, muzeji moraju da najmanje na pet godina planiraju svoje projekte. Radi se o ozbiljnim stvarima. Mi nismo ni kafane ni disko klubovi da vi možete jednom godišnje napraviti nekoliko događaja. Nismo mi festival da se održi u sedam dana i da ležimo ostatak godine.
Cijelu godinu moramo brinuti o sigurnosti građe, sve vrijeme moramo brinuti o tome da obrazujemo novu generaciju, sve vrijeme moramo pružati uslugu univerzitetima u zemlji i inozemstvu. Ja neću odbijati studente slavistike iz Poljske da ne mogu ovdje raditi istraživački rad jer ja nemam digitaliziranu građu. Mi ćemo ju digitalizirati.
BUKA: Kako?
Naći ćemo mi način. Mi ćemo naći način, a od države tražimo samo da nam obezbjedi da radnici koji to rade imaju običnu platicu. Dakle, mi ne tražimo ni opremu za digitalizaciju. Mi ćemo sve to dobiti od međunarodnih projekata. Ništa ne tražimo, nego samo osnovno. Evo, na primjer, vlasti u većini nivoa u ovom momentu kad raspišu konkurse za kulturu imaju pravila – zabranjeno je davati ikakav dio iz projekta koji osvojite na plaću.
Mogu dati za cateringe koji nikom ne trebaju, šta će mi to. To se sve smije finansirati iz projekta, ali ne smije ni jedan radni sat mojih zaposlenika. Zabranjeno. Kao to treba neko drugi da da, a ne znam ko drugi. Ko drugi kad mi nismo na budžetu? I sad vi dođete u situaciju da ja svojim zaposlenicima kažem: dobili smo poprilične projektne novce i sad treba jedan ambiciozni projekt da realiziramo unutar ove godine, jer nam samo dozvoljavaju na godinu, ali evo morate volontirati. To stvarno nije baš pametno jer ja kad pravdam projekte, ja ne mogu priložiti platnu listu ljudi koji su radili. Ja mogu čak da isplatim honorare vanjskim saradnicima dok su mi moji zaposlenici bez plaće.
BUKA: I ti projekti uglavnom traju uglavnom godinu, je li tako?
Uvijek, ne samo uglavnom, ja već 13 godina radim u Muzeju, još nikad nisam vidjela neki projekat da se raspisao na makar dvije, tri godine, da nešto ima smisla, da ja mogu da uradim restauraciju građe. Mi smo obnavljanje stalne postavke uradili za godinu dana. Mi smo obnovili depo za godinu dana. To je fizički satiranje ljudi. Mi to možemo sve 10 puta bolje uraditi, ako ne moram krajem godine pravdati projekat. Ako mi samo odobriš to na dvije ili tri godine i da znam da ću te novce dobivati redovno i da više posvetim tom radu.
Sad radimo jednu izložbu za koju smo tražili finansiranje, ta izložba treba da se otvori sljedeći mjesec. Ja još ne znam rezultate konkursa. Ne mogu ja reći kustosici: eto, kad dobijemo pare, onda ćemo raditi izložbu. Ne može, proćiće godišnjica, proći će voz. Radimo sa istraživačima sa univerziteta; i oni moraju svoje izvještaje da predaju.
Dolaze ljudi, dizajneri rade besplatno. Svi radimo besplatno u nadi da će nam se odobriti mala crkavica pa ćemo to nekako da izvedemo.
Dešavalo nam se da po deset ljudi, ekipa doktora nauka radi na časopisu besplatno.
Kako da ja planiram sljedeću godinu, imam program rada, kad su prvi konkursi za kulturu u našoj zemlji negdje oko aprila?
BUKA: Radite na veresiju?
Bukvalno radimo. Mi imamo godišnji program rada i već imamo plan koji će događaj biti u januaru. Mi ćemo to obaviti, ali tako da dugujemo sami sebi. Muzej ne duguje ni račun za plin. Ništa. I uvijek dugujemo zaposlenicima. Interesantno je da neko ko piše te javne pozive, konkurse , računa da to neki duhovi rade.
BUKA: Kada biste dobili neki projekat na tri ili pet godina, šta bi to dugoročno značilo za muzej? Da li bi vam stabilno finansiranje omogućilo možda i neke nove projekte?
Naravno, evo jedan konkretan primjer: naš muzej posjeduje, po najgrubljoj procjeni, 20. 000 jedinica originalne građe. U svakoj jedinici po 10, 20 predmeta. A to je mali muzej. Zamislite sad u Zemaljskom i Historijskom, šta se dešava. Mi možemo za pet godina učiniti kompletnu digitalizaciju građe. Što bi nama donijelo prihod od članarine, mogućnost rada sa istraživačima i istraživačicama širom svijeta. Ne može svako doći u Sarajevo, čovjek iz Norveške dođe i sjedi i pregleda naše popisne knjige već peti dan. Ne može on ovdje sjediti mjesecima. Mi bismo dobili šansu da se svjetski univerziteti učlanjuju u tu data bazu muzeja.
Ogromne bi se mogućnosti otvorile da muzeji mogu da zarađuju. Meni je stalo da mi se da da mogu da počnem. Evo naprimjer naša suvenirnica koja nam već sad donosi neke prihode, ne mogu se pouzdati da ću imati pare za štampu majica, a mogli bismo da ih prodamo. Pa bi ova država dobila i više novca od poreza od nas. To treba biti projekat koji može trajati pet godina, umjesto jednu godinu. I da se zna kada će se taj projekt raspisati, da se na vrijeme znaju rezultati, da je jasno za šta je to utrošeno, i tako dalje.
Nama bi to dalo mogućnost da donosimo novac u državu. Mi se prijavljujemo u evropske i međunarodne projekte, ali ne sistemski. Ne mogu da planiram život muzeja ako ne znam hoći lu moći isplatiti plate.
Sad radimo projekat gdje vezemo, pletemo sa Udruženim ženama, ali možemo proizvesti 36 kompleta šalova i kapa sa dijelovima iz originalnih rukopisa. To će biti hit. A šta ću kad prodam 36 komada?
Nama sada većinu ekipe za digitalizaciju čine djeca sa Odsjeka za komparativnu književnost i informacijske studije Filozofskog fakulteta u Sarajevu koje vodi profesor Feđa Kulenović.
Beskrajno smo zahvalni što nam čovjek sa takvim obrazovanjem pomaže i dovodi studente koji su negdje na trećoj, četvrtoj godini. On toliko svoje vrijeme daje muzeju. Čitav kolektiv muzeja je 11 ljudi. I onda nam dođe petero mladih ljudi koji to “jedu.” Sve znaju bolje od mene što se tiče digitalizacije. Zamislite da više od polovine mojeg kolektiva čine volonteri. Ljudi koji ništa ne očekuju za svoj rad. Ali ne možemo iskorištavati mlade ljude. Nije to u redu. Nije u redu da oni danas dobiju neki mali honorar, ako nam neko pomogne. Mi u ovoj zemlji njegujemo javašluk, ljude koji nikada ništa ne ostave iza sebe.
BUKA: U državi imamo 13 i po ministara kulture, ako računamo Ministarstvo civilnih poslova BiH. Dolaze li Vam političari koji bi, možda impresionari viđenim, mogli malo da se pokrenu?
Nije da ne dolaze. Ministar Magoda je dolazio i čovjek se potrudio za Lex specialis, ali sad nemaju novaca u kantonu da nam isplate drugu tranšu. Kad smo sjedili u skupštini tri dana, kad se usvajao Lex specialis, svašta se izjalovilo.
Gledala sam kako teče rasprava u skupštini o tome. Na kraju je to jednoglasno usvojeno. Ministar koji hoće da pomogne, naići će na odron koliko će ga kritikovati. Svi ministri koji ništa nisu radili su bolje prošli nego neko ko hoće da nam pomogne. Pravilo je, oni su to naučili na svim nivoima vlasti: ako sjediš četiri godine mandata i ne mrdaš, ti si najbolji ministar.
Mi smo neželjeni svjedoci prošlosti. Nijedna nacionalna elita ne želi muzej koji prikazuje zajedničku prošlost. Mi smo bukvalno neželjeni svjedoci. Svaki nacionalista u ovoj zemlji, bilo koji, čak i ovi Bošnjaci koji se bucaju u prsa i kunu u Bosnu, ne vole da vide neke stvari koje naši muzeji čuvaju.
Oni vole da se istorija prepričava, a mi imamo papire u kojima piše da to što oni govore nije istina.
Muzeji nisu magacini. Mi ne čuvamo papire i dokaze da bi nešto stajalo negdje. Mi treba da otvorimo naše zbirke da ljudi iz njih uče, da se radi umjetnička produkcija, da se radi akademska produkcija iz tih materijala.
BUKA: Koliko vama treba novca na godišnjem nivou da normalno funkcionišete?
Kad ne bi ništa razvijali, kad bi samo čuvali kao da smo magacin, nama bi trebalo 300, 350 hiljada godišnje. Možda sam ja sad malo umanjila, nisam sigurna, ali ne toliko puno. Mi bismo pjevali kada bi nam to neko garantirao.
Mi bi tada mogli da se razvijamo i da donosimo međunarodne pare za projekte obnove.
Samo kada bi nam se omogućila ta najniža moguća sigurnost da će ljudi, kad dođu na posao, imati platu i topli obrok. Mi bukvalno ne bi više ništa ni tražili. Jer imaju konkursi, javićemo se na svaki.
BUKA: Svi se ograđuju i kažu niste njihova nadležnost, ali ko je vaš osnivač? Šta piše u sudskom registru?
Naš osnivač je Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina. Sve naše institucije su osim Zemaljskog muzeja osnovane u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini. Ono što je republički nivo prelazi u nadležnost države BiH, jer je to logika.
Ovo što ja govorim je logika, ali pravno ja nisam sigurna. Uzmite Dejtonski sporazum. Nema oficijalne verzije na našem jeziku. To je najbolji dokaz da mi živimo u ludnici.
Nenormalne rečenične konstrukcije su na engleskom u tom dokumentu. Mi koji se bavimo tekstom znamo da to što piše nije ostvarivo, jer je on i planiran da bude prelazno rješenje dok se oni ne dogovore. Ali nije rečeno ko se mora dogovoriti s kim i u kojem roku.
Mi u zbirci Petra Kočića imamo sve zapisnike, jer je on bio političar, Prvog bosanskog sabora. Potpuno isto stanje je bilo kao danas.
Katolici, pravoslavci, muslimani se kolju kome više, čega, šta. Stranci za to vrijeme rasprodaše zemlju. I svi bi da baron Benko riješi koji je sadašnji visoki predstavnik. A on sad ima od imperije dozvolu, sad nema. Pa malo nameće, pa malo mu ne daju mu.
Ja radim na mjestu u kojem mogu vidjeti da je ovo isto bilo prije 100 godina u ovoj zemlji. Kad god je neko drugi bio nadležan nad nama nikad nije htio da uzme odgovornost. To je historijski 100%. Nikako da budemo normalna kolonija. Uzmeš koloniju i onda makar znaš ko ti je kriv.
Mi smo simptom za naše društvo i ono što čeka kompletnu zapadnu civilizaciju. Čeka nas ponižavanje svega što je na nekom malo višem nivou. Nas će preuzeti AI, stvarni svijet će nestajati. Ja vidim da sada nama jako stalo do digitalizacije u muzeju.
Tendencija je da se stvarni svijet potire, da nam se uzima svijest, da vi kad izađete iz tramvaja se ne sjetite da ste stali pravo na stope Gavrila Principa. Kao da nikada postojali nikada nismo.
Svi ratovi u bivšoj Jugoslaviji su simptom današnjih pokreta desničara u Evropi. Tada nas nisu slušali. Misli su da smo mi divlji.
Ponoviću, veliki stručnjaci nama daju svoje vrijeme i ekspertizu i ne naplaćuju nam to. Na toj osnovi se mi razvijamo. Osjećam se s jedne strane ugroženo non-stop, ali također i privilegirano jer ja imam pristup historiji kojoj drugi građani i građanke BiH nemaju pristup.