Ovo je priča koju su meni ispričali pre par meseci i želim da je sada znate i vi. Koliko je istinita – prosudite sami. Ako su mene lagali, onda i ja lažem vas. Mada, neke stvari nije dobro proveravati. Ja sam priču uzeo zdravo za gotovo…
Priča počinje 1898. ili 1901. ili ako hoćete 1959. ili čak 1983. godine. Zavisi šta smatrate “početkom”. Možda je najbolje poći hronološki. 1898. (ili po drugim izvorima 1901) u Tomsonu u Džordžiji rođen je William Samuel McTear (ili McTier) kasnije poznatiji pod imenom Blajnd (Slepi) Vili Mektel (Blind Willie McTell). Za promenu prezimena legenda kaže da je zaslužan učitelj u školi za slepe, koji nikako nije mogao da savlada Vilijev južnjački akcenat, tako da ga je pogrešno čuo i prekrstio u Mektel (McTell). Iako se smatra da nije rođen slep, praktično celog života Vili je bio u mraku, iako je ponekad mogao da nasluti svetle obrise na jednom oku. Rano je savladao Brajevu azbuku koja mu je pomogla i u svakodnevnom životu, ali i komponovanju muzike, a još ranije majka ga je naučila da svira gitaru. Rano je postao i ulični svirač, a počeo je da snima 1927. za Victor Records iz Atlante.
U periodu pre Drugog Svetskog rata Vili je non-stop snimao, svirao je na 12-žičnoj gitari na karakterističan i neponovljiv način, a pesme je objavljivao pod različitim pseudonimima (Blind Sammie, Georgia Bill, Red Hot Willie Glaze, Blind Willie, Pig'n’ Whistle Red…) i za razne izdavačke kuće, pokušavajući da nekako približi dva tada dominantna stila: “sirovi bluz” Delte Misisipija i mnogo “ispeglaniji” zvuk Istočne obale.
Vili je 1934. godine oženio Rut Kejt Vilijams (Ruth Kate Williams), a zajedno su ostali dok ih “smrt nije razdvojila”. Zahvaljujući njoj i intervjuu koji je dala 1977. godine mnoge nepoznate činjenice iz Vilijevog života isplivale su na površinu. Vili je stalno putovao, a Kejt je ostajala kod kuće i pokušavala da zaradi za život kao medicinska sestra, iako je i sama bila talentovana pevačica (sačuvano je i par zajedničkih snimaka, posebno je zanimljiva pesma “Ain`t It Grand To Be A Christian”). Jednom, kada ga je pitala zašto toliko odsustvuje, rekao joj je:”Bejbi, rođen sam kao lutalica. I lutaću dok ne umrem, ali omogućiću tebi lep život kada ostaneš sama.”
Džon Lomaks (John Lomax) je 1940. godine uspeo da za Kongresnu biblioteku napravi snimke sa Vilijem koji na najbolji način pokazuju koliko je bio uspešan u tom približavanju Delte i Istoka. Posle rata, kratko je snimao za Atlantic Ahmeta Ertegana (Ahmet Ertegun), ali svet je nekako izgubio interesovanje za (njegovu) muziku. Vratio se u Džordžiju, gde je nastavio da nastupa (uglavnom na ulici – Decatur Street, je bila popularno mesto u Atlanti u to vreme za bluzere), ali već jako narušenog zdravlja. Poslednje snimke napravio je 1956. za vlasnika jedne prodavnice ploča, koji su kasnije izdati za Prestige/Bluesville etiketu. Posle toga isključivo je svirao religioznu muziku. Od 1957. do smrti bio je propovednik Mt. Zion Baptist crkve.
Kejt Mektel je za poslednje Vilijeve dane rekla: “Znao je da mu se kraj bliži. Rekao mi je da oseća da dolazi njegov čas, i da je došao do kraja puta, i da se sada vraća Bogu.” 1959. godine Vili je umro od posledica šloga. Njegova želja da ga sahrane sa gitarom nije mu uslišena…
Iako u istorijskim podacima ne postoje zapisi o susretu Boba Dilana i Blajnd Vilija Mektela, on je ipak mogao da se dogodi. 1956. godine Dilan je imao 15 godina i nekim porodičnim poslom stigao je u Atlantu. Bazao je ulicama i u jednom trenutku dok je prolazio pored kluba “Blue Lantern”, čuo je kako neko svira. Iza kluba, za bakšiš je svirao stariji slepi čovek crne boje kože, a retki prolaznici ubacivali su mu kovanice u šešir na zemlji. Neke od pesama koje je tada čuo bile su “Delia”, “Broke Down Engine” i “Statesboro Blues” (prve dve kasnije je objavio na albumu “World Gone Wrong” 1993. godine). U istom trenutku, Ed Roudz (Ed Rhodes), vlasnik neugledne podavnice ploča u Atlanti, puštao je snimke Ledbelija (Leadbelly) stranom studentu (“FES”), koji je posle prve pesme rekao da “dole niz ulicu svira i peva čovek, koji mnogo podseća na Ledbelija.” Roudzu je trebalo nekoliko nedelja da ubedi Vilija da snime sešn. Na kraju, kada je popustio, Vili je napravio pravu retrospektivu svoje karijere, a između pesama pričao je anegdote o njihovom nastanku i svom životu. Trake su ostale skrivene na Roudzovom tavanu nekoliko godina. Ponovo ih je “otkrio” u kanti za đubre kada je čistio tavan. Samo jedna traka je “preživela”, a kasnije je izdata kao “Blind Willie McTell's Last Session”.
Dilan je “Last Session” kupio čim se album pojavio, godinu dana posle Vilijeve smrti. Pesmu “Delia” počeo je i sam ubrzo da izvodi uživo. “Duh” Vilija Mektela pohodio ga je često. U pesmi “Highway 61 Revisited” postoji stih “Georgia Sam, he had a bloody nose” – Georgia Sam bio je jedan od mnogih pseudonima Vilija Mektela.