SVI MEDIJI u Hrvatskoj pišu o dolasku turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, a osim riječi kao što su “gužva”, “prometni” i “kolaps”, tu i tamo može se naići i na riječ “diktator”.
Stoga, u čast njegova dolaska, odlučili smo malo prekopati internet i prisjetiti se “simpatičnih” trenutaka i kompilirati ih u jedan poveći diktatorski best of.
10. Moamer Gadafi (Libija)
Gadafi je došao na vlast kad je imao samo 27 godina i kao svaki drugi
“normalan” mladić njegovih godina bio je opterećen djevojkama. U
njegovom se slučaju to manifestiralo tako da se poput Roberta Palmera u
spotu “Addicted To Love” okružio ženama koje su ga čuvale od mogućih
napada (morale su biti djevice).
Obožavao je držati govore i često su zvučali kao bulažnjenje bolesnog čovjeka.
Držao bi predavanja samo za žene, tvrdio da bi Europa trebala prijeći
na islam, da bi mu EU godišnje trebao iskeširati barem pet milijardi
eura, davao je podršku Somalijskim gusarima, tvrdio da je Izrael kriv za
atentat na Kennedyja i poticao je UN da napokon “razmontira” Švicarsku i
zemlju ravnomjerno podijeli Nijemcima, Francuzima i Talijanima.
9. Enver Hoxha (Albanija)
Hoxha je na poziciju premijera došao 1944., ali njegova megalomanija
brzo je došla do izražaja pa je postalo jasno da mu ta funkcija neće
biti dovoljna. Bio je paranoik, a jedna od mnogobrojnih posljedica
njegove paranoje bila je izgradnja čak 750 tisuća bunkera (jedna osoba
po bunkeru) koje je “posijao” diljem zemlje.
Zabranio je televizore u boji i pisaće mašine jer su “odvlačili
pažnju” od komunizma baš kao i brade koje je tijekom sedamdesetih
također zabranio.
Kao i drugi podjednako poremećeni diktatori i Hoxha je strahovao od
atentata pa je imao dvojnika. Doduše, on je svojeg oteo, a radilo se o
zubaru iz nekog albanskog sela koji se naknadno morao podvrgnuti
estetskim zahvatima kako bi još više nalikovao dragom vođi.
Za svog mandata napisao je više od 60 knjiga i uglavnom su se bavile
njegovom nepogrešivosti iako je iza sebe ostavio devastiranu Albaniju
koja je tada bila najsiromašnija zemlja u Europi.
8. Kim Jong Il (Sjeverna Koreja)
Patuljasti diktator sa ženskim naočalama bojao se letjeti pa je
zemljom uglavnom jezdio u oklopljenom vlaku, bio je filmofil (u
vlastitoj je kolekciji imao preko 20 tisuća naslova na VHS-u i DVD-u), a
omiljeni su mu filmovi bili: Godzilla, James Bond, Rambo, Petak 13. i
filmovi s Elizabeth Taylor. Godzillu je toliko volio da je oteo slavnog
južnokorejskog redatelja Shin Sang-oka (i njegovu suprugu) i natjerao ga
da snimi komunističku verziju filma koja se zvala “Pulgasari”.
Osim filmova, skupljao je i političke neistomišljenike i trpao ih u
koncentracijske logore (u “Kampu 22” bilo je zatočeno preko 50 tisuća
žena i muškaraca čiji je jedini “zločin” bio neslaganje s njegovom
politikom). U mitove vezane za njegov lik ubraja se i to da je njegovo
rođenje obilježila dvostruka duga, da je najbolji golfer u povijesti
čovječanstva, ali i da je izumio hamburger.
U svom je vinskom podrumu imao preko 10 tisuća boca vina, obožavao je
jastoge, kavijar i najskuplji suši, a godišnje je samo na konjak
Hennessy potrošio preko 700 tisuća dolara (ovdje vrijedi spomenuti i da
je prosječna godišnja zarada u Sjevernoj Koreji oko 900 dolara).
Obožavao je luksuzne automobile, a još je više volio vozikati se po
svojoj palači. Pretpostavlja se da je potrošio između 20 i 50 milijuna
dolara (ovisno o izvorima) na vozni park koji je uključivao njegove
omiljene marke: Mercedes, Cadillac, Volkswagen,Toyota i Audi. Do kraja
života akumulirao je oko četiri milijarde dolara, a najveći dio novca
navodno se nalazi u luksemburškim bankama.
7. Abdala Bucaram (Ekvador)
Iako su njegovi brčići trebali pobuditi sumnju kod birača, Bucaram
koji je samom sebi s jako dobrim razlogom dodijelio nadimak “El Loco”
(Luđak), izabran je za predsjednika 1996., a prava je sreća da je netko
na vrijeme shvatio da nije normalan i oduzeo mu priliku da se razmaše i
pretvori u Hitlerom očaranog diktatora.
Čim je došao na vlast odlučio je to iskoristiti da malo pogura svoju
glazbenu karijeru. Bucaram je, naime, oduvijek htio biti pop zvijezda pa
je, čim su ga izabrali, izašao na pozornicu i proslavio sve uz pjesmu i
golišave plesačice. Nešto kao ekstremnija verzija Ive Josipovića koji
je otužno tražio svaku priliku da nešto odsvira. Ovaj je biser tijekom
mandata izdao i album “Zaljubljeni luđak” koji bi dijelio svim
suradnicima, stranim predsjednicima i bilo kome s kim bi se susreo.
Uz sve to bio je i neopisivo sklon nepotizmu pa je svoje poslovne
partnere i članove obitelji postavio na sva važna mjesta. Primjerice,
njegov 18-godišnji sin Jacobo postao je šef Carine, a samo pet mjeseci
kasnije, radosni je sin održao veliki tulum da proslavi prvi zarađeni
milijun.
Ne treba posebno isticati da je Ekvador u to vrijeme bio u teškoj
ekonomskoj krizi, ali to predsjednika nije spriječilo da Maradoni
iskešira milijun dolara da s njim odigra jednu utakmicu.
Šest mjeseci kasnije, članovi kongresa razriješili su ga dužnosti jer zaključili su da je psihički neuravnotežen.
6. Mobutu Sese Seko (Demokratska Republika Kongo)
Osim što je Kongo “olakšao” za nešto više od pet milijardi dolara, u
njegovu se dosjeu nalazi pregršt podjednako “simpatičnih” pikanterija.
Smatrao se polubogom, pobrinuo se da njegova njuška nađe na novčanicama,
voditeljima je zabranio da bilo koga osim njega nazivaju imenom,
zabranio je i odjeću s uzorkom leoparda za bilo koga osim sebe, a tvrdio
je i da je za nošenje njegova drvena štapa potrebna snaga osmorice
muškaraca.
U zatvore je potrpao sve koji nisu imali afričko ime, a svoje je
skromno promijenio u “Svemogući ratnik koji, zbog izdržljivosti i
nepokolebljive volje, ide od pobjede do pobjede i za sobom ostavlja
vatru”. Jedan od njegovih najvećih uspjeha svakako je organiziranje
legendarne borbe između Muhammada Alija i Georgea Foremana za koju je
iskeširao 10 milijuna dolara. A ako ste pomislili da je vladavinu
okončao nasilnom smrću, prevarili ste se. Pobjegao je u Maroko i tamo
dočekao smrt.
5. Francisco Macias Nguema (Ekvatorijalna Gvineja)
Obrazovan narod je opasan narod pa je Nguema za svoje vladavine
zabranio riječ “intelektualac” i zatvorio privatne škole, a ideju je
vjerojatno pokupio od Pola Pota koji je također imao problem s
obrazovanim dijelom stanovništva. Doduše, animozitet prema inteligenciji
prije bi mogli pripisati njegovom vračevskom backgroundu te sklonosti
“bhangu” (napitak na bazi marihuane) i “Ibogi” (halucinogen).
Gvineja za njegova terora nazivana Afričkim Dachauom, a zemlju je do
kraja njegova jedanaestogodišnjeg mandata napustilo više od trećine
stanovništva. Nguema se potrudio zadržati ih pa je iz straha da bjegunci
zemlju ne napuste brodovima – zabranio ribarstvo.
Jedna od njegovih genijalnih ideja bila je ta da će tvornice držati u
pogonu uz pomoć svojih magičnih moći, a nakon što se proglasio
“Jedinstvenim čudom”, “Glavnim meštrom od obrazovanja, nauke i kulture” i
nacionalni moto promijenio u: “Nema drugog Boga osim Maciasa Ngueme”,
njegov ga je nećak pučem skinuo s vlasti i stavio ga pred streljački
vod.
4. Ne Win (Burma)
Možete imati poneki ludi potez, ali Ne Win je bio nešto kao
diktatorska verzija Charlieja Sheena (na kraju krajeva, ima i “win” u
imenu). Dakle, kompletni luđak. Iako postoji mogućnost da se radi o
pretjerivanju, mnogi tvrde da se kupao u krvi delfina kako bi vratio
mladost i vitalnost, a da nije radio i ostale stvari, ovo bi bilo nešto u
što bismo sumnjali.
Naime, bio je neopisivo praznovjeran. Mostove bi prelazio unatraške
jer tako se štitite od zla (a što ste vi mislili?), konzultirao se s
astrolozima i numerolozima koji su mu savjetovali, nakon što ih je pitao
naginje li njegov režim previše ulijevo, da promijeni pravila u prometu
i sva vozila prebaci na desnu stranu.
Rekli su mu i da je devet njegov sretni broj pa je važne odluke
donosio na dane koji imaju veze s brojem devet. To ga je navelo i da
ukine novčanice od 50 i 100 kyata i uvede one od 45 i 90 (jer su
djeljivi s devet).
A kad su ga upozorili da bi moglo doći do krvoprolića, učinio je
najlogičniju stvar. Stao je pred zrcalo, gazio komade mesa i pucao u
svoj odraz da izbjegne atentat. Jer tako se to radi.
3. Francois Duvalier (Haiti)
Ludi Papa Doc tvrdio je da je on vudu duh smrti, Baron Samedi, a
budući da vjerska uvjerenja nije u redu ismijavati, Duvalier ovu je
budalaštinu izmuzao do krajnjih granica. Tvrdio je da je “jedno s loaom,
Isusom Kristom i Bogom”, a na jednoj od poznatijih slika sjedi pored
Isusa koji ga tapša po ramenu uz riječi: “Izabrao sam ga”.
Budući da nitko i dalje nije glasno davao do znanja da je Duvalier,
ili luđak ili najobičniji hohštapler, odmah po dolasku na vlast
proglasio se “nematerijalnim bićem” i “haićanskom zastavom”, a kako je
vrijeme odmicalo, izbacio je i katekizam s malo izmijenjenim tekstom
tako da molitve nisu upućene Bogu već direktno Duvalieru.
Između ostalog, u ormaru je držao glavu svog oponenta Bluchera Philogenesa koji ga je s vlasti pokušao svrgnuti 1963.
E da, vojsci je dao instrukcije da pobiju sve crne pse jer vjerovao
je da njegovi politički neistomišljenici imaju moć pretvoriti se u,
pogodili ste – crne pse.
2. Idi Amin (Uganda)
Osim što se odmah po dolasku na vlast proglasio doživotnim
predsjednikom, Amin je zaključio da to nije dovoljno pa se proglasio i
feldmaršalom, a dodijelio si je i Viktorijin križ (orden za hrabrost).
Naravno, nije se mogao zaustaviti pa se uskoro proglasio i Osvajačem
Britanskog carstva, s obzirom na to da se radi o zaista tričavim
titulama, godinama se njegovo puno ime svelo na: Njegova Ekselencija,
doživotni predsjednik, feldmaršal Al Hadji Doctor Idi Amin Dada, VC,
DSO, MC, gospodar svih zvijeri na Zemlji i riba u moru i osvajač
Britanskog carstva u Africi, općenito i naročito u Ugandi.
Osim što je pobio gotovo 300 tisuća ljudi, iz zemlje je protjerao
između 40 i 80 tisuća Indijaca i Pakistanaca na što ga je potakla poruka
koju je, jasna stvar, u snu dobio od samog Boga.
Njegov ego trip posebno je došao do izražaja 1972., kada je
organizirao predstavu za svjetsku javnost, prisilivši bijele stanovnike
Kampale da ga uokolo nosaju nakon čega su bili prisiljeni kleknuti pred
njim i izgovoriti “zakletvu odanosti”.
Očekivano, strani su ga mediji najčešće prikazivali kao sprdačinu,
što je zasmetalo političke iseljenike koji su smatrali da je neoprostivo
da se mediji u tolikoj mjeri koncentriraju na njegovu ekscentričnost, a
ne na činjenicu da je riječ o masovnom ubojici.
1. Saparmurat “Turkmenbashi” Nijazov (Turkmenistan)
Teško je izabrati najluđeg, ali Nijazov će na mnogim listama biti
sigurno u top 3. Naime, prvi turkmenistanski predsjednik od dolaska na
vlast dao je jasno do znanja da svoj posao shvaća ozbiljno pa je tako
njegov je prvi potez bio proglasiti se doživotnim predsjednikom i imenu
dodati “Turkmenbashi” (vođa svih Turkmena).
Njegovo ime nosio je i aerodrom glavnog grada, lučki grad koji se
dotad zvao Krasnovodsk, a sličnu su sudbinu vrlo brzo doživjele brojne
ulice i škole diljem zemlje. No, sve su to potezi za amatere pa se ubrzo
prebacio i na daleko važnije stvari. Dosjetio se da bi se siječanj
mogao zvati kao i on, travanj kao njegova majka, a mamu je toliko volio
da je odlučio po njoj nazvati i kruh. Podigao je zlatne kipove samog
sebe, volio je dinje pa je započeo Nacionalni dan dinja, njegov se lik
koristio kao logo svih triju državnih televizija, a zakonom je odredio
da njegovo lice nose i svi satovi i svaka boca turkmenistanske votke.
TV voditeljima zabranio je nošenje šminke, ukinuo je video igre,
liječnici su Hipokratovu zakletvu zamijenili Zakletvom predsjedniku,
zatvorio je bolnice van glavnog grada (ideja je bila da bolesni na
liječenje dolaze u Asgabat), zabranio je operu, balet, zlatne zube,
playback i snimanje glazbe, a psi nisu smjeli u glavni grad zbog –
smrada. No, vrh je definitivno bila ledena palača usred pustinje u koju
je uspio ugurati i zoološki vrt s pingvinima.