Deset najboljih serija 2015. godine. Samo deset.
Izdvojiti ovako malen broj serija u još jednoj bogatoj godini, kada
svatko od nas ima svoje favorite i razloge zašto upravo ta serija mora
biti spomenuta kao sam vrh televizijske ponude teže je nego podijeliti
ministarstva, upravne odbore državnih firmi, fotelje, činovnička mjesta,
natječaje i ostali plijen među interesnim skupinama goleme političke
koalicije. Povrh trideset ostalih, vaše pažnje vrijednih serija, još
hrpu toga bi svatko od nas izdvojio kao dobro, gledljivo, solidno,
interesantno i preporučljivo. Ponavljamo kao papige, televizija danas
ima više dobrih serija nego itko od nas stigne pogledati.
Ovom prilikom vam hvala na redovitom
praćenju, komentarima, prijedlozima, kritikama, pohvalama i pokudama.
Hvala na toleriranju naših blokova teksta, na svim pitanjima ‘kad će li’
i ‘hoće li biti recenzija’, na komentarima podrške i spuštanju na
zemlju baš kada si pomislimo da ona recenzija čak ima smisla. Bez brige,
čitamo se i u idućoj godini, novim pregledima, najavama, recenzijama i
vijestima.
Van najboljih deset ostali su: Better Call Saul, BoJack Horseman,
Broad City, Casual, Catastrophe, Daredevil, Deutchland 83, Doctor Who,
Fortitude, Game of Thrones, Halt and Catch Fire, Jane the Virgin,
Jessica Jones, Justified, Kingdom, Last Week Tonight, Louie, Master of
None, Nathan For You, Orange Is the New Black, Parks and Recreation,
Shameless, Silicon Valley, The Affair, The Jinx, The Knick,
Togetherness, Unbreakable Kimmy Schmidt, Veep, You’re the Worst
Kao i uvijek, ovdje bi mogao ići beskonačan niz opaski. Da je ovo naša
lista, ne jedina točna lista najboljih serija godine, određena
kvalitet-o-metrom™. Da je ovo samo informativna lista čiji je poredak
zabavnog, a ne akademskog karaktera. Da je sastavljena radi naše zabave,
za preporuku vama. Da ništa nismo zaboravili, ali da neke serije stvarno nismo stigli pogledati. Jer bilo je onih koje su do zaključivanja liste stajale u ekselici
u koloni “pogledati”. Nitko nije pogledao. Ali sedmi puta puta sve ovo
radimo, valjda to sve već znate. Kroz koji dan ćete imati priliku
vidjeti koje su naše osobne, pojedinačne top liste serija. Budite
pristojni u komentarima, komentirajte što vam se najviše svidjelo ove
godine, u čemu ste uživali i koji su vaši favoriti. Ovo su naši:
Kad bismo vam rekli da su se lomila koplja prilikom svrstavanja Mr. Robota
u deset najboljih serija godine – ne bi vam ni počeli opisivati što se
sve događalo iza kulisa. Lomila su se prijateljstva, čaše, flaše i
mobilne aplikacije na kojima smo se svađali. Izbor za deseto mjesto imao
je bar tri izgledna kandidata, a Mr. Robot je spretnom i
sretnom pobjedom zaradio svoje mjesto na listi. Dio uredništva nije bio
za uvrštavanje, dio je, a neki nažalost nisu ni stigli ove godine
pogledati pa su ostali suzdržani. Nećemo sad o imenima, ali Marko nije
pogledao.
Mr. Robot, serija koja može stati rame uz rame s najgore nazvanom serijom svih vremena (Battlestar Galactica), nije nam bila na radaru do prije samog početka emitiranja. Budimo iskreni, nešto što se zove Mr. Robot
nema mnogo šanse za uspjeh. No, prva sezona ove netipične serije za
kanal USA ponudila je gledateljima deset epizoda punih odličnih
glumačkih izvedbi, ponajprije sjajni Rami Malek koji
očima izražava sve što mentalno nestabilni Elliot nije u stanju, potom
napetost i naposlijetku zabavu. Ova neobična serija toliko je izvan
norme svoje mreže da je pomalo zastrašujuće kako se uopće i našlo na
programu mreže koje je postala poznata po kamilicama kao što su White Collar, Suits ili Royal Pains.
Mr. Robot napeti je triler kojeg uspoređuju s Fincherovim Fight Clubom
i o kojem je internet zasluženo brujao cijelo ljeto. Serija je čak i na
trenutak nadišla fikciju kada je epizoda prebačena na drugi termin zbog
sličnosti događaja u stvarnom svijetu kada su pred kamerama ubijeni
novinarka i njen kamerman. Robot je izvlačenjem brojeva izborio
mjesto na listi ove godine, ali druge godine mora se dokazati kako prva
sezona nije bila slučajna. (Dario Španović)
U prvoj sezoni, Transparent je bio
centriran oko Maurinog samootkrivanja i reakcija njezine djece na njen
novi rodni identitet. U drugoj, Jill Soloway širi fokus na trenutačne i
prošle napore i muku svih onih koji se ne uspijevaju konformirati
društvenim normama, ali kroz priču o jednoj obitelji, kroz više
generacija. Dok je u suštini Transparent serija o
preispitivanju roda i seksualnosti, također je i serija o obitelji. Bilo
je dosta djela koji pokušavaju svoje radnje smjestiti u neki povijesni
kontekst, postaviti ih zasebno i u okviru veće, sire i dugotrajnije
slike, a Transparent je to ove godine uspio izvesti gotovo
besprijekorno.
Od prve epizode se srećemo s rezovima iz prošlosti, točnije Berlina
1933. godine, koji tijekom sezone bivaju sve dulji i tematski
relevantniji, dok se ne ispostavi da je to zapravo dio iste priče o
Pfeffermanovima, njihovoj borbi za opstanak, dolasku u Ameriku i rođenju
središnjeg lika Morta/Maure (Jeffrey Tambor). Tako je
sjajno uklopljena i izvedena ideja kako odjeke prošlosti možemo vidjeti
svaki dan, ako znamo gdje treba gledati. Središnja ideja sezone dolazi
potpuno do izražaja pred njen sam kraj – ako si bio u poziciji
privilegija, to ne umanjuje vašu osobnu patnju, iako si taj privilegij
možda zloupotrebljavao. Transparent nas poziva na empatiju u svakom
slučaju. Uz Mauru, sezonski fokus je bio i na kćeri Alie (Gaby Hoffman),
koja također traži svoj identitet dok njena priča povezuje sve ostale.
Provokativna, empatična, transformacijska serija koja se u svakoj
epizodi izlijeva u bujici osjećaja, istovremeno bivajući dramatična,
tjerajući na promišljanje, a sekundu nakon i na smijeh – uspjela je biti
i bolja od prve sezone, a zadnje dvije epizode emotivni su vrhunac
ovogodišnje televizije. (djevojka)
Ljepota Velikog Crvenog Zmaja i uvijek odlična Gillian Anderson su
samo neki od dijelova koji su krasili ovogodišnju sezonu koja je krenula
malo sporije od očekivanog, nakon onog fantastičnog finala druge
sezone. Hannibal nikad nije imao budućnost na broadcast
televiziji jer kanal poput NBC-a ne može uklopiti nešto tako mračno i
ozbiljno, a istovremeno tako napeto i krvavo u svoj uobičajeni program.
Koplja su se lomila oko prodavanja serijala nekoj drugoj mreži poput
Netflixa ili Amazona, no bez uspjeha, pa smo bili primorani oprostiti se
s ovako neponovljivom serijom, prekrasno napisanom i još bolje
režiranom i osmišljenom.
Iako je počeo kao procedural, Hannibal se s vremenom
transformirao u puno više od obične adaptacije kultnih knjiga i filmova
te poslužio kao svijet za sebe u čijim smo večerama imali čast uživati.
Serija će nam zauvijek ostati u sjećanju zbog odnosa Madsa Mikkelsena i Hugha Dancyja,
koji su nas završnom scenom nagradili vrhuncem dugo iščekivane
prisnosti njihovih likova i sudbinom koju su zajedno podijelili. Odnos
dr. Lectera i Willa Grahama je nadilazio granice tradicionalnog odnosa
psihijatra i pacijenta te se tijekom serije uvijek gradio u nešto veće i
osjećajnije praćen neprestanom igrom mačke i miša gdje nekad nismo
znali tko je tu zapravo miš, a tko mačka. Bryan Fuller nam je tako pružio zadovoljstvo gledanja jedne od najljepših serija televizije čiji su nezaobilazan dio neprocjenjivi slow motioni koji oduzimaju dah i upečatljiv vizualni dojam koji čini seriju posebnom i izuzetnom te pravim draguljem televizije. (Mihailo Valjetić)
Koji god univerzum, paralelni svemir ili vremenski pravac promatrali, Rick and Morty
je uvijek jedna od najambicioznijih, najzabavnijih, najčudnijih serija.
Rijetko koja serija, animirana ili ne, kombinira toliko čistog smijeha,
apsurda, pop-kulturalnih referencim, ali istovremeno srca i emocija.
Urnebesna i bizarna, istovremeno šarena, a tonom dračna. Dizajnirana za
sve vas koji gutate pop kulturu na kile, a kasnije s frendovima i
frendicama prepričavate “e, jesi skužio ono”.
Rick and Morty se daleko odmakao od inicijalne premise parodije Povratka u budućnost
i onog prostog i jednostavnog skeča gdje Morty i Rick… Eh. Ne dajte da
vas zavara što ima likove koji se ponekad zovu, primjerice, Mr.
Poopybutthole – nije to samo priprosta animirana komedija koja svoj
animirani svemir koristi čisto kao izliku da bude što bizarnija,
vulgarnija i napadnija.
Naravno, animacija je prednost – ovoliko krasnog bizarluka i čudnosti Justin Roiland i Dan Harmon ne bi mogli ugurati u klasičnu komediju, makar je Harmon u Communityju
format pogurao do svojih granica. Format i svemir bez granica znače da
nas Rick i Morty iz epizode u epizodu vode u nezamislive paralelne
svemire, planete i poremećene kulture.
Nemamo pojma kad će treća sezona – bit će je sigurno, ali između prve
i druge sezone prošla je godina i pol, a Mr. Poopybutthole nas je već
pripremio na dugo iščekivanje u post-credits sceni finala – “See you in,
like, a year and a half. Or longer.” (Krešimir Vinšćak)
U nekim trenucima trebamo biti zaista zahvalni što se nalazimo u “PeakTV“ periodu,
kad serija ima koliko i napuštenih životinja u azilima, jer u suprotnom
ne bismo imali priliku gledati već treću sezonu jedne od najboljih
serija na televiziji. Sa svojih mizernih 160.000 gledatelja u prosjeku
po epizodi, od čega je bar polovica televizijskih kritičara i blogera, Rectify u
normalnim uvjetima nikad ne bi mogao opstati. Ovako, možemo i dalje
uživati u sporim trenucima preispitivanja ljudske prirode i traženja
odgovora na pitanje – može li čovjek koji je proveo gotovo 20 godina u
kutiji postati dio onoga što smatramo normalnim svijetom? Možemo li
uopće u potpunosti razumijeti njegove razloge za neke odluke?
I u trećoj sezoni, Daniel Holden ostaje djelomično
misterij, a dijelom ga drugi likovi pokušavaju shvatiti, istovremeno
projicirajući svoju sliku kakav bi trebao biti na njega. To se odnosi
podjednako na osobe koje ga ne vole kao što je Teddy i one koje ga vole,
poput Amanthe i Janet. Sporost radnje već je karakteristična — iako su
već prošle tri godine u stvarnom vremenu, u svijetu Rectifyja je prošlo samo nekoliko tjedana.
Ova sezona donijela je ipak nešto bržu radnju, bar koliko je to moguće za seriju poput Rectifyja;
ali nikad nije brzala kroz one dijelove koji su bili najvažniji za
seriju, neprekidne emotivne posljedice Danielovog izlaska iz zatvora,
njegove odluke za ponovno priznanje zločina koji (ni)je počinio i valovi
kojima njegove odluke utječu na sve ostale likove. U ovom trenu, Rectify
se pomaknuo dalje od svoje početne premise, no ono što je nevjerojatno
je kako uspijeva balansirati i sve ostale radnje i likove imajući je i
dalje u vidu. Ne znamo koliko će dugo Ray McKinnon moći pričati Danielovu priču, no s obzirom na to koliko još ima života u svim likovima, nadamo se što dulje. (djevojka)
FX-ova slabo gledana hladnoratovska drama prošle godine svojom drugom
sezonom prerasla je iz još jedne dobre drame u kreativni vrhunac
televizije. U trećoj sezoni ostala je izvanredna, u svojoj srži, kada se
maknu perike i špijunaža, intimna obiteljska priča. Keri Russell i
Matthew Rhys nastavljaju oduševljavati svojim oživljavanjem kompleksnih,
u jednu ruku toliko nam stranih osobnosti ruskih špijuna infiltriranih u
Ameriku osamdesetih, s kojima nevjerojatno lako možemo suosjećati.
Epizodu za epizodom The Americans održavaju
konstantnu napetost i dok se Phillip i Elizabeth bave ratom u
Afganistanu, anti-apartheidskim pokretom, žongliranjem kontaktima,
doušnicima i dvostrukim agentima, i pogotovo dok se bore s odlukom hoće
li otkriti svojoj kćeri da su puno više od običnih vlasnika turističke
agencije.
The Americans čitavu godinu prolazi ispod radara, zasjenjena
promoviranijim serijama, da bi se krajem godine našla na vrhu svih
kritičarskih lista — pa tako i naše. Zbog toga je možda lakše nju
staviti postrane jer svi pričaju o Fargu, Leftoversima, Better Call Saulu i Mr. Robotu,
ali jednom kada ju krenete gledati, trenutno vas uvuče u svoj do
najsitnijih detalja realiziran svijet tako da ste nakon nekoliko epizoda
umjerenog tempa i laganog razvoja događaja od početka do kraja na rubu
sjedala, jer i najtiši razgovor u Americansima obiluje tenzijom. I svakako je sam vrh televizijske produkcije. (Marko Đurđević)
Kako se oprostiti sa serijom koja je potaknula novi, mogli bi se reći
i plimni, val kvalitetnih serija na kabelskim mrežama, ali i van
televizije? Sada se 2007. godina se čini tako davnom — AMC još nije ni
emitirao serije u HD-u, poznat je bio samo po onome što mu stoji u imenu
(American Movie Channel), a originalni proizvodi na specijaliziranim
kabelskim mrežama koje su pogurane tamo negdje duboko u dvoznamenkaste
brojke na daljinskim upravljačima u američkim domovima bili su apsolutna
fikcija.
Kroz 92 epizode, svijet Dona Drapera predstavljao nam je jednosatni
bijeg u savršenstvo glume, režije i scenarija, a posljednjih sedam
epizoda serije samo je potvrdilo njezin status velikana koji će zauzeti
posebno mjesto u povijesti televizije. Zadovoljni smiješak Dona Drapera u
posljednjim kadrovima serije, prije zaključivanja finalne
epizode famoznom Coca-Colinom reklamom iz sedamdesetih godina,
predstavljao je i naš stav o finalu, koje nije igralo na šok kartu, niti
je prevelikom apstrakcijom iliti “otvorenim krajem” naljutilo publiku.
Mad Meni su završili upravo onako kakvi su i
bili kroz svojih sedam sezona – suptilni ali grandiozni, tihi ali puni
energije. Matthew Weiner odlučio je zaključiti priče glavnih junaka
gotovo na način kojekakve teen drame na CW-u. Možda zvuči kao oštra
kritika, no daleko je od toga. Peggy je napokon pronašla ljubav, Joan je
odlučila usprotiviti se društvenim normama i posvetiti se onome što ju
najviše ispunjava – poslu, Pete je uspio vratiti povjerenje svoje
voljene Trudy – a mi smo se gledajući samo zadovoljno smješkali, baš kao
i Don. (Marin Kuharić)
Fargo nije remake filma iz 1996., Fargo nije nastavak filma iz 1996., Fargo nije spinoff filma iz 1996… Toliko je nedoumica i pitanja bilo prije nego što je Fargo startao prošle godine na FX-u. A sada? S drugom sezonom, 10-epizodni spektakl koji je postavio novu ljestvicu na televiziji, Fargo Noahe Hawleya s lakoćom se distancirao od filmskog Farga braće Coen i diferencirao kao serija s vlastitim glasom i stasom.
Druga sezona, koja se vratila 30 godina u prošlost u odnosu na prvu,
upoznala nas je s galerijom likova koje ćemo još dugo, dugo pamtiti —
slabe karike u glumačkoj postavi nije bilo. Pojedinačne riječi hvale za
svakog rezultirale bi tekstom od desetak odlomaka, jer teško se odlučiti
tko je upečatljivije utjelovio lika koji je proizašao iz Hawleyevog
uma. Međutim, nekako nam na prvi spomen druge sezone Farga prvo
napamet padaju blesavi mesar Ed Blumquist i njegova mu još blesavija
žena Peggy, čime su izvrsni Jesse Plemons i Kirsten Dunst dokazali da
slabo gledana, ali hvaljena i obožavana serija može poslužiti kao
izvrsna odskočna daska, odnosno da uloga u poprilično lošoj verziji Spidermana
ne mora garantirati kraj karijere. Uvrnuti crni humor, upečatljiv
sjevernjački naglasak (“Yeaaaah? Oh, ooookay.”), najistaknutiji vizualni
identitet na televiziji, priča koja vas drži na rubu sjedala… Fargo jednostavno ima toliko uvjerljivo uspostavljen i jasan identitet te je s razlogom na trećem mjestu naše ljestvice. (Marin Kuharić)
Naša najdraža serija prošle godine, na listi za 2015. završila je tek mjesto ispod. Druga sezona HBO-ovih Leftoversa
nije bila ništa lošija od našeg prvog izbora, a ni od vlastite prve
sezone, dapače – druga sezona je čak pridobila nevjernike i ponudila nam
novu priču i novo mjesto radnje. Damon Lindelof ovaj put nije pisao pod depresijom, nešto što se vrlo lako moglo i primijetiti.
Druga sezona odmakla se od knjige, promijenila mjesto radnje, tražila
od gledatelja iznimnu pažnju i privukla nove talentirane ljude ispred i
za kamere. Jarden u Texasu se naravno nije pokazao čudotvornim, a
odlično finale sezone mnoge je ostavilo s upitnicima iznad glava jer je
kakav-takav status quo opet prekinut. The Leftovers
je ove godine bio bolji, hrabriji i ponovo odbija voditi svoje
gledatelje za ručicu. Osim fantastične uvodne scene u premijeri sezone,
svjedočili smo nekoliko nevjerojatnih trenutaka u deset odličnih epizoda
s vrhuncem u “International Assassin”, tour-de-force epizodi Justina Therouxa.
HBO je naručio još jednu sezonu, koja će ujedno biti i posljednja, a
ono što mi želimo je da Lindelof i društvo budu vjerni tonu serije i ne
serviraju nam odgovore na velika pitanja. Nedostajat će nam Kevin, Nora,
Laurie, Matt i ostali, ali lijepo je imati mogućnost završiti nešto na
vrhuncu kvalitete. (Dario Španović)
Broj jedan možda će biti malo iznenađenje većini usputnih posjetitelja, no redoviti čitatelji Serijale već su navikli da serije Davida Simona
završavaju pri samom vrhu naših lista. Ovog puta i na samom vrhu.
Zapravo smo se dosta lako složili oko ovogodišnjeg “pobjednika”, šest
dijelova društveno-političke mini-serije držalo nas je napetima i
emocionalno investiranima, baš kao i prethodni Simonovi uratci.
Prilično nam je teško zamisliti sastanak Simona i HBO-a, u kojem ovaj
čelnicima prodaje svoju zadnju ideju: “Dakle, napravit ću ekranizaciju
knjige koja prepričava stvarni razvoj događaja u malom gradiću gdje se
mladi gradonačelnik nalazi u bezizlaznoj situaciji zbog sudske odluke o
izgradnji socijalnih stanova za siromašnu crnačku populaciju i njihovim
prisilnim smještajem u kvartove sa bjelačkim stanovništvom. Bit će tu
politike malog grada, birokracije javne uprave osamdesetih, urbanog
planir… ljudi, pratite vi mene uopće?” Iz nekog razloga, HBO mu je dao
zeleno svjetlo.
U glavnoj ulozi je Oscar Isaac, buduća zvijezda koju ćete sve više gledati u godinama koje slijede, a imao je vrlo aktivnu godinu — ako ste ga propustili u Ex Machini i ovoj HBO-ovoj mini-seriji, sigurno ste ga zamijetili u posljednjim Star Warsima, kao najboljeg X-wing pilota Otpora.
Kao i uvijek, nije do slučaja, priče i povijesti, nego do ljudi i
emocija. Simon i scenaristički kolega William F. Zorzi rade sjajan posao
dramatiziranja rasno motiviranih nemira i podjele; nezavidne situacije u
kojoj se nalazi mladi gradonačelnik, na to mjesto izabran upravo na
platformi protivljenja sudskoj odluci koju sada htio – ne htio, mora
provesti. Inače će ona bankrotirati i uništiti grad. Vidjet ćete oba
naličja priče, obje strane argumenta. Grozit ćete se rasizma i
zatucanosti, suosjećati sa akterima, razumjeti njihove motivacije.
Usprkos tome, Show Me a Hero uopće nije ciničan pogled na ta događanja, već realan i kompleksan, tužan i potresan.
Show Me a Hero djeluje kao možda najteža
Simonova serija do sada, no to ste vjerojatno očekivali od čovjeka koji
vas televizijom podučava u podjednakoj mjeri koliko i zabavlja. (Krešimir Vinšćak)
Izvor SERIJALA.COM