Prošlo je više od godinu dana otkako se na malim ekranima ne prikazuje emisija ‘Latinica’, autorski projekt Denisa Latina, koji je proteklih tjedana prionuo novom poslu na HTV-u, uvođenju vizualnih i sadržajnih promjena u ‘Dnevniku’ i drugim Informativnim emisijama nacionalne TV kuće. Kako na tome još uvijek radi punom parom, s vrsnim 46-godišnjim novinarom i urednikom našli smo se upravo na njegovu radnome mjestu. Premda nam je posvetio neko vrijeme, nije prestao razmišljati o obvezama koje su ga taj dan još čekale. No kaže kako više nije takav radoholičar kao prije, baš kao što više nema iluzije o ljudima.
Nedavno vam je dodijeljena nova uloga na HTV-u.
Da, koordinator sam vizualnih i sadržajnih promjena u ‘Dnevniku’ HTV-a i u drugim informativnim emisijama. Dakle, 10. lipnja obnovili smo scenografiju, na čemu je radio tim ljudi s HTV-a. Dizajnerica je Ivana Boban, a ja sam bio na čelu tog projekta u kojem su sudjelovali svi segmenti televizije: urednici, novinari, dizajneri, scenografi, tehnika, produkcija… Trebalo ih je sve okupiti i napraviti revoluciju – da se iz malog Studija 4, odakle se 25 godina prikazivao ‘Dnevnik’, ali i druge informativne emisije, preselimo na desk HTV-a, što je praksa većine svjetskih televizija. S relativno malim sredstvima napravili smo važan vizualni pomak. Već sam to nekoliko puta radio u svojoj karijeri. Prije 20 godina bio sam i urednik ‘Dnevnika’, 2002. godine radio sam dizajn nove emisije ‘Meridijan 16’, tako da sam dosta upoznat s time. Bio sam glavni urednik na producentskoj kući Mreža, pa imam određeno iskustvo i volim to raditi. Taj vizualni segment emisija zanima me podjednako kao i ovaj sadržajni.
Hoćete li utjecati i na sadržajni dio?
S vremenom. Ovo dosad bio je veliki pothvat; doslovno promijeniti sve preko noći, i sada se polako koncentriramo na to da i sadržaj promijenimo nabolje.
Gledate li na sadašnju funkciju kao na korak naprijed ili natrag u karijeri?
Za HTV je korak naprijed, a ja sam to uvijek spreman raditi. To sam radio i 2002. godine paralelno s ‘Latinicom’. Imam određeno znanje i iskustvo iz tog razdoblja. Naravno da je ‘Latinica’ viši stupanj jer je riječ o autorstvu i stopostotnom istraživačkom novinarstvu, ali ne mogu reći da mi je ovo nešto manje vrijedno. Možda čak podjednako.
Što je s ‘Latinicom’? Iduće će godine biti 20 godina otkako se počela prikazivati.
Bit će ‘Latinice’.
Kako ste danas zadovoljni statusom na HTV-u? Jeste li ikad razmišljali o odlasku?
Moja ljubav prema HTV-u i javnoj televiziji mnogo je veća od svih poteškoća koje sam imao u posljednjih nekoliko godina. ‘Latinica’ je posljednjih sedam, osam godina bila opstruirana i stalno se potezalo pitanje hoće li je ukinuti te hoće li biti zabranjena neka od emisija. Naviknuo sam se na te turbulencije s ‘Latinicom’ i žao mi je što je to tako završilo i što sam doživio dosta ružnih stvari od raznih rukovodstava koja su se mijenjala, ali tu se nije moglo ništa promijeniti. Bilo bi bolje da smo se svi bunili jer ne bismo došli u situaciju u kojoj smo sada. Nadam se da će doći do nekih promjena kojima će stvari biti vraćene na svoje mjesto. Naravno da nisam zadovoljan svojim statusom. Način na koji me u posljednjih nekoliko godina tretira Uprava bio je nekorektan u smislu da mi je prvo ukinuta emisija pod izlikom da joj je istekao rok i da gotovo godinu dana i četiri mjeseca nisam radio ništa, a dolazio sam na posao svaki dan. Ne znam ima li išta gore od toga.
Što ste tada radili na poslu?
Pripremao sam se i pratio situaciju kao da radim. Dakle, čitao, pisao… Dolazio sam na posao i sjedio a da mi nitko nije ponudio da nešto radim. Kao neki ormar.
Kako su reagirale kolege? U koga ste se u tom razdoblju razočarali?
Nemam nikakvih iluzija o ljudima, to sam već davno napustio. Oni najčešće gledaju svoje interese tako da nisam očekivao solidarnost. Nije me to pogodilo jer sam prije doživio takve situacije pa sam znao da ne moram ništa očekivati od kolega. Mislim da sam proživio mnogo gore stvari u karijeri pa mi ovo i nije bilo tako strašno.
Novinarstvom ste se počeli baviti još u srednjoj školi. Je li vam danas žao što niste odabrali neku drugu profesiju?
Ne. Mislim da sam tu maksimalno izrazio sebe, svoje potencijale i mogućnosti. U dosta sam situacija mnogo davao, ali nije mi žao jer sam na taj način zapravo ostvario sebe. Možda zauzvrat nisam dobio nešto što bi netko očekivao u smislu financija i slično, ali profesionalno se osjećam potpuno realiziran.
Kao dječak željeli ste biti svećenik. Otkud u tako ranoj dobi želja za tim pozivom?
Ljetne i zimske praznike provodio sam kod bake i djeda u Pučišćima na Braču, i oni su bili pravi vjernici. Često su išli u crkvu, pa sam i došao u kontakt s tim. Kao dijete fascinirala me ta mistika koja je bila povezana uz crkvu i čak sam, negdje u 2. ili 3. razredu osnovne, razmišljao o tome da postanem svećenik. Ali onda su me počele zanimati druge stvari.
Danas za sebe kažete da ste agnostik. Gdje se izgubila fascinacija crkvom, vjerom?
Mistično i duhovno i dalje me zanima i radio sam cijeli život na tome. Želio sam što više usvojiti ta duhovna znanja, baveći se raznim duhovnim vještinama. Crkva kao institucija pomalo me zamara, jer je to samo institucija. Ali duhovnost me i dalje zanima i u tom sam smislu agnostik. Dakle, vjerujem u nešto što se ne može opisati i dokazati. U višu silu koja odlučuje o sudbinama svih nas. Nije sve u našim rukama. Ipak smo mi jednim velikim dijelom vođeni, odnosno u nekim se duhovnim knjigama kaže da smo ‘plesani’. Ne plešemo mi, nego smo plesani.
Koliko danas imate pravih prijatelja?
Radim u desku i gore ima stotinjak ljudi, a toliko sam dugo na televiziji da sam shvatio kako sve te ljude poznajem i sa svima sam u određenoj fazi surađivao. S obzirom na to da više nemam iluzija u smislu da su ljudi veliki prijatelji, jer mislim da najčešće gledaju samo svoje interese, više ne računam na njih. To je bolna istina, koju je najbolje što prije prihvatiti. Što ne znači da s njima ne treba dijeliti svakodnevicu. Ali ne treba se vezivati za ljude i misliti da će riješiti sve naše probleme.
Osjećate li se usamljeno?
Ne. Volim samoću. Čini mi se da tada najbolje skupljam energiju koju poslije upotrijebim u kreativnom poslu. Samoća i mir druga su medalja toga što radim.
Jeste li danas sretni? I profesionalno i privatno?
Ne mogu reći sto posto, ali pretežno jesam. U okolnostima u kojima jesam, s poteškoćama koje imam, u zemlji u kojoj živim, mogu reći da sam pretežno zadovoljan i da najvećim dijelom uživam u ulozi u kojoj jesam.
Tekst je preuzet sa Story.hr