Većina filmskih umetnika smatra da su festivali danas dragoceni zato što jedino na njima filmovi mogu da (za)žive. Dokaz za to je i “Neprijatelj” Dejana Zečevića, koji je posle premijernog prikazivanja na beogradskom FESTU u februaru ove godine, nastavio da putuje. Prvo po Srbiji, potom i po međunarodnim festivalima. Pre nekoliko dana “Neprijatelja” je videla i sarajevska publika, dok je premijera u Zagrebu zakazana za 18. decembar.
Kritika i publika bila je naklonjena Zečevićevoj priči o sudbinama ljudi smeštenih na pozornicu rata, pa je i ovenčana brojnim nagradama, a reditelj u razgovoru za “Novosti” priznaje da mu je najdraža bila ona u Koreji!
Najlepše iskustvo mi je bilo na festivalu u Busanu, najvećem u jugoistočnoj Aziji – kaže Zečević. – Posle projekcije sam izašao, poklonio se i video 150 podignutih ruku. Svi su želeli nešto da me pitaju. Shvatio sam da su ljudi koji pripadaju različitoj kulturi od moje doživeli film na način na koji sam želeo da bude shvaćen: ne kao dnevno-političko razračunavanje sa događajima iz bliske prošlosti, nego kao univerzalnu i metaforičnu priču.
Reditelj objašnjava da se u tim, “živim” susretima često suoči i sa nekim aspektom filma o kojem nije ni razmišljao:
To samo potvrđuje da kad završite nešto što se može nazvati umetničkim delom, ono prestaje da bude vaše. Ta umetnost nije više u celuloidnoj traci, na platnu, nego je u onome ko je prima. Lepo je što “Neprijatelj” ne spada u autorski film, jer i u njemu, kao i u holivudskim receptima, postoji rukopis koji je poslednjih nekoliko godina veoma popularan. Ne volim, a i ne umem da se prilagođavam trendovima, jedino samom sebi.
Zečević, koji potpisuje filmove “Dečak iz Junkovca”, “Kupi mi Eliota”, “Mala noćna muzika”, prvog “pravog” srpskog horora “TT sindrom” i krimi-priče “Četvrti čovek”, ne “drži” se određenog žanra, a publici uvek da ono što joj nedostaje.
Kod mene je kalkulacija nemoguća, jer ne mogu nikad da pobegnem od sopstvenih opsesija i ideja. Iskren sam prema sebi i bilo kakva vrsta uspeha i neuspeha ne može mnogo da me poremeti. Pravim ono što mi u određenom žanru i stilu nedostaje kao gledaocu. Ako me istovremeno to interesuje i kao reditelja, onda je “pun pogodak”.
Uprkos brojnim “teorijama” da nam je dosta mraka i da publici treba dati nešto veselo, Zečević smatra da ljudi, makar i podsvesno, imaju potrebu za vrstom katarze.
Često su filmovi koji to nude teški u samom rediteljskom štepu, pa su i dosadni i spori. Pokušavam to da izbegnem. I kad se uhvatim za tešku temu, moj stil pripovedanja ipak nudi neku vrstu uzbuđenja. Trudim se da ne budem dosadan. To je moja šifra. Ako sam zadovoljan kad sve završim, taj trenutak je toliko snažan da više nemam potrebu da se bavim određenom temom. Idem dalje, istražujem.
A u Zečevićevoj rediteljskoj fioci postoje i ljubavni scenariji.
Kretao bih se u tom pravcu, ali imam neke želje koje su daleko od realizacije i veoma su skupe. Mnogo me zanimaju narodne epske pesme, ali to je zasad komplikovano – kaže Zečević.
OD VIJETNAMA DO FILIPINA
Zečević otkriva da su ga već kontaktirali producenti iz Los Anđelesa, kao i da je kompanija “Insomnija” prodala “Neprijatelja” za kablovsku televiziju celoj jugoistočnoj Aziji, od Vijetnama i Filipina, do Japana i Koreje.
VOJNA AKADEMIJA
Zečević je nedavno završio i snimanje serije “Vojna akademija”:
Gotovo je prvih 16 epizoda, montaža je u toku, emitovanje počinje krajem januara – kaže reditelj.
To je opet drugačiji pristup stvarima, mnogo pozitivniji pogled na život, međuljudske odnose, ima čak onog starinskog šmeka koji se možda i izgubio u poslednje vreme u lakoj televizijskoj zabavi, a opet na drugoj strani laganijeg i dopadljivog stila. I to je jedan od načina čuvanja tradicije i kvalitetnog odnosa prema našoj zemlji, vojsci, uniformi, zastavi, himni, moralu…