Na dogovoreni intervju u zagrebački Pločnik, Darko Rundek došao je biciklom točno u zakazano vrijeme. Opušteni razgovor na terasi i hvatanje posljednjih toplih zraka jesenskog sunca začinili su pomalo smušeni konobar koji je donio krivu narudžbi i jedna štovateljica koja je pristojno prekinula intervju i priupitala Darka da li je se sjeća. Dakako i intervju je tekao nekim svojim tokom, više kao razgovor, a manje kao grčevito propitivanje s moje strane. Iako znam da je s novinarske strane gledano nepresušno vrelo svaki put otkriti neki novi detalj o Haustoru, nisam želio da intervju posjeduje taj regresivni karakter gledanja u prošlost, jer Rundek je u novom naponu kreativnosti, posebice one usmjerene na izvedbe uživo kakve smo desetljećima mogli sanjati. Sadašnjost je stoga bila daleko važnija tema za razgovor s njim.
Na ovogodišnjem INmusicu smo Vas po prvi put vidjeli u uvjetima velike produkcije, ne samo u smislu pratnje ovećeg benda i velike pozornice, već i cjelokupnog nastupa koji je uključivao niz detalja, od efektne video produkcije do kostimiranje, scenske pantomime… Vjerujem da je slično bilo i na beogradskom Tašmajdanu ovog ljeta. Kao da zračite prema van, kao da ste odlučili uzeti mjesto koje vam pripada. A sve je krenulo od reizdanja „ApoCalypsa“. Kako vi doživljavate ovaj period?
Darko Rundek: Nastup na INmusicu bio je malo opušteniji od onog na Tašmajdanu koji je bio prvi te vrste. Mislim, bilo je jako dirljivo i lijepo i u Beogradu, ali na INmusicu je bilo malo otvorenije i opuštenije. U pravu si za to što si rekao. U tome mi je najviše pomogla Sanda Hržić, žena s kojom živim već jako dugo. Ona se kao redateljica pobrinula za te neke detalje, jer ne možeš režirati samog sebe. Nije to bilo nešto u smislu, odi sad lijevo ili desno na pozornici. Sanda je posložila neka poglavlja i prioritete na sceni jer je to nužan korak za zauzeti veliku scenski prostor.
Bilo je naglašene pantomime i gestikulacije. Može se reći da je to bio pravi link u vrijeme početaka Haustora koji su i zahvaljujući takvoj vašoj pojavnosti bili nešto novo na tadašnjoj sceni.
Darko Rundek: Pa meni je to prirodno. Volim to i nitko me na to nije trebao posebno tjerati. Trebam samo imati slobodne ruke. Kad sam u triju, onda moram svirati gitaru. Jednostavno tada je previše drugog posla da bih se mogao opustiti i krenuti u tom smjeru.
Je li ta vaša nova koncertna faza krenula spontano s reizdavanjem „ApoCalypsa“ ili ste to već duže planirali?
Darko Rundek: Reizdavanje „ApoCalypsa“ je očigledno pokrenulo nešto za čim je postojala potreba. Stvari obično tako idu u životu, manje po nekoj zacrtanom namjeri, a više po tome što se taj čas događa ili traži.
Znači sadašnji prateći sastav Ekipa je spontano okupljen u vrijeme promocije?
Darko Rundek: Da i upravo s namjerom da se napravi turneja „ApoCalypso Now“.
Pitam to iz razloga jer je uvriježeno mišljenje, kako kritike, tako i vaših slušatelja, da niste napravili niti jedan bitno krivi potez u karijeri.
Darko Rundek: Znači da je vrijeme da napravim neki (smijeh). Ma nema tu neke dramatike. Nakon „ApoCalypso Now“ turneje jako bih volio s ovim bendom iduće godine snimiti neki album i s njima ‘jahat’ zajedno, a to mi ne zvuči kao krivi potez, tako da si taj krivi potez moram ostaviti za neku treću godinu.
Okej, nekakvo moje osobno mišljenje je da korijen te ekspanzije na format i formaciju „ApoCalypso Now“ leži u pjesmi „Ima ih“ s vašeg posljednjeg albuma „Mostovi“ snimljenog u formi trija. Nekako jedino ona strši spram svih ostalih kao pjesma čiju poruku na pravi način možete prenijeti u pratnji velikog sastava. To jest, da ona nije nešto primjereno intimnom ozračju trija. Pa sad, slobodno me opovrgnite.
Darko Rundek: Da, u toj pjesmi se trio digao na prste i uspio napraviti jedan dosta veliki zvuk, ali je očigledno da ta pjesma paše velikom bendu. Kad je svira Ekipa, onda stvarno zvuči kako treba.
Zadržao bih se malo na toj pjesmi, jer u njoj tako zorno dočaravate alarm jedne globalne paranoje. Mislim, vremena su kontradiktorna, s jedne strane statistike govore da čovječanstvo nikad nije više proizvodilo i bolje živjelo, s druge strane, stalno je prisutan glas koji kaže da je kraj blizu.
Darko Rundek: Nedavno sam čuo informaciju koju nisam provjerio, ali sigurno je barem blizu istini, a to je da je u Europi nestalo 80 posto insekata. Znaš li što to znači? Evo reci kad ti je zadnji put pod prozor došla neka ptica pjevica?
Nama ovdje u gradu samo vrane ‘pjevaju’?
Darko Rundek: Ptice pjevice se hrane tim insektima. Ako nema jednih, nema ni drugih, a tko zna kome su one potrebne u tom lancu. Mi smo na Titaniku koji je do pola potonuo, a ponašamo se kao da je sve okej. To da nema toliko vrsta insekata nije u potpunosti ni objašnjivo, jer čak nema ni toliko pesticida da bi ih se pobilo u tolikom broju. Dakle, događa se neki debalans za koji ne znamo otkud dolazi, a tko zna što sve povlači za sobom i kakav domino efekt donosi.
Zanimljivo je da ste već dobar dio života proveli u Francuskoj, no još nismo doživjeli neki vaš album koji bi bio „razglednica iz Francuske ili Pariza“. Nemate izražen neki „Paris state of mind“ kao recimo Woody Allen koji je svako malo opčinjen pa to mora podijeliti i kroz svoj rad.
Darko Rundek: Vjerojatno nije tamo živio dovoljno dugo (smijeh). Svi ti veliki gradovi su puno inspirativniji i razbuđuju maštu daleko više kad o njima maštaš, nego kad u njima živiš. Kad u njima živiš, bude drugu vrstu mašte. Ali recimo pjesma „Mostovi“ je jedna pariška pjesma. Mislim pjesama ima. Postoji taj Pariz koji slušatelji ne mogu prepoznati kroz taj neki naš zamišljeni Pariz, to možda može osjteti netko tko tamo živi.
Koliko je važno promijeniti sredinu?
Darko Rundek: Mislim žalosno je što se Hrvatska masovno iseljava, ali mislim da je prirodna da mladi ljudi žele živjeti na nekim drugim mjestima. Ja se samo nadam da se onda nakon nekoga vremena mogu tu vratiti i podijeliti svoja iskustva, jer to čini čovjeka i pametnijim i otvorenijim. To je nekako zdravo za mladog čovjeka. Mislim, i mladi Amerikanci nakon faksa ili škole, tko ima love, jednostavno moraju negdje otputovati i godinu-dvije, negdje biti jer je to zdravo za konstituiranje čovjeka.
Koliko god se to kroz medije nameće kao nešto negativno, možda je pozitivno to što će svi mladi koji odlaze upoznati svijet, shvatiti koliko je u biti Hrvatska zemlja daleka, kako ste to sročili u stihovima pjesme „Afrika“, a daleki smo upravo zbog te neke samoizoliranosti. Mislim teško prodire svijest u domaćim okvirima da smo dio smo svijeta, a ne svijet za sebe.
Darko Rundek: U nekim zemljama je prirodno da mladi ljudi odu pa se vrate. I to je stalno u nekoj cirkulaciji, i onda nema tog manjka ljudi.
Možda konačno dolazi vrijeme da postanemo i ta multi-kulti Europa, prostor za slobodnu cirkulaciju i ljudi i poslova, jer eto i dalje nam je stanovništvo u potpunosti bjelačko i zatvorenost nam očigledno šteti.
Darko Rundek: Pa da otkad nema nesvrstanih afričkih studenata, stvarno smo totalno bijeli. Ja sam se ipak kroz jedan određen broj godina koje sam proveo u Francuskoj naučio ne osjećati dijelom neke nacije. Takva su nekakva vremena i kroz ove virtualne komunikacije i putovanja naučiš da nekako postaješ građanin planete i time se počinješ i brinuti za planetu, a ne za svoju prćiju. Krajnje je vrijeme da se napravi nešto iz te svijesti da trebamo bitno promijeniti funkcioniranje zbog toga da ne odemo kvragu svi vrlo brzo. A i zbog toga što su stari načini funkcioniranja postali vrlo dosadni. I Fejsbuci su mi dosadni, i ovi auti (pokazuje na ulicu) su mi dosadni, ne samo zbog godina, već stoga što ono što mi se čini interesantnim jest da se ljudi udruže direktno, da se nekaj zajedno radi, da se vrati zemlji, da tu nekaj raste, da postaneš gospodar svoje hrane, da ju poznaš. Nije to više da odeš u neku zatucanu selendru daleko od događanja. Danas si preko interneta dio svijeta i može obrađivati zemlju sa nekom svojom škvadrom, neki kibuc, neku zajednicu na zemlji, pa potom sve uđe u neke druge načine razmjene. Postoji cijela jedna mogućnost dinamičnog života za mlade ljude koji je puno konkretniji i zdraviji za njih i planetu nego ovo kaj živimo sad. To i nije toliko teško napraviti u nekim manjim mjestima. Mogu za pozitivan primjer uzeti jednu takvu grupu entuzijasta na Braču. Poanta je ako ne inzistiraš na tome da si totalno drukčiji i da želiš nekog šokirati, vrlo brzo možeš pronaći puno zajedničkih točki sa starosjediocima. Problemi s kojima se susreću i jedni i drugi su isti. Stvar je u komunikaciji. Može se.
U kolikoj mjeri su vam putovanja duhovna hrana?
Darko Rundek: Kako kaže moj ‘miksing guru’ Graham Cochrane, to je jedan mladić na netu koji me tješi i podučava kad nešto miksam, on kaže da ako ti nekaj ne ide, onda promijeni ambijent. Tako da je promjena ambijenta uvijek dobra za taj neki moment sublimacije bilo koje vrste, posebno kreativne.
Doživljavate li i glazbu na slikovno-ambijentalni način?
Darko Rundek: Da, jer istina je da su i David Byrne i Brian Eno, da ne nabrajam dalje, dakle, svi ti ljudi koji su pokrenuli novi val bili likovnjaci. Vjerojatno, u ovo vrijeme kad se muzika ne radi samo na probama, već i na kompjuteru, kad često gledaš te muzičke fileove, o videospotovima da i ne govorim, da se vizualno i muzičko danas još više susreću. Ali meni recimo nekad smeta da moje pjesme koje već toliko vizualno sugeriraju i u tekstu i muzici imaju videospotove. Nekad mi je malo glup delat spotove od toga. Kao da radiš oksimorone, kao da delaš istu stvar, ali uvijek mi je problem što se tiče i sugestije da zvuk i tekst već u sebi sadrže neki film. Uvijek pokušavam u svojim pjesmama nekako uzeti, ne samo emotivno, već i maštu, često pokušavam zaintrigirati i kroz neke kritičke premise.
Nego sad sam se sjetio jedne crtice iz povijesti kad ste spomenuli one nesvrstane afriček studente. Naime priča je da su se oni redovno okupljali u Klubu studenata prijatelja tijekom osamdesetih i da su imali svoje glazbene slušaonice i plesnjake. No, jedino na što su tada plesali tada od domaće glazbe bio je Haustor.
Darko Rundek: O pa to laskavo zvuči!
Dakle, jedino im je u ritmu to odgovoralo.
Darko Rundek: Sacher i Gul (Srđan Gulić) su stvarno na tome radili, i stvarno su svirali u toj jednoj ‘crnoj tradiciji’, za koju naravno ne moraš biti crn da bi je shvatio i izvodio.
Htio bih se vratiti na Ekipu s kojom imate planove i nakon završetka „ApoCalypso Now“ turneje 16.prosinca u Domu sportova.
Darko Rundek: Snimili smo već tri singla i jedan po jedan idu van do koncerta u Domu sportova. Okupljajući tu Ekipu sam proveo više vremena u Zagrebu, išao na koncerte. Na kraju sam najviše bio u Vinylu jer mi je tamo bilo najlakše sresti muzičare i vidjeti da se stvarno nekaj događa i da s druge strane gledano neki mladi jako dobro kuže muziku. Recimo, Porto Morto mislim da je pred njima jedno vrijeme kad će se razviti i kad će to primjetiti sve više publike. Sviđa mi se i ovaj MIMO program u Muzeju suvremene umjetnosti. Mislim, Zagreb je muzički prilično živ grad. Ja sam nekim sistemom odbijanca, iliti rikošea došao do svih tih ljudi. Do Roka Crnića, kad sam već spomenuo Porto Morto, Silvija Bočića, Mikro Mancea, udaraljkaša Miru Manojlovića i Igor Pavlica koji je već ikona scena. Tu je i Ana Kovačić koja stvarno super svira taj saksofon, a ima tek 20 godina, i naravno u Ekipi su i Isabel s kojom mi je stvarno čast svirati sve ove godine, kao i Duco kao jedan ogroman talent. Stvarno je super bend kojem je gušt i čast svirati.
Što ste još popratili od scene i događanja, recimo bili ste i na koncertu Novih odmetnika u Močvari, na kojem se okupilo 20-30 ljudi?
Darko Rundek: Bio sam nedavno na Trobecovim krušnim pećima u Ksetu. Bio je to koncert da staneš i pomisliš: „Jebote, stvarno su ga odsvirali!“. Rado bih ponovno išao na koncert Trobeca, zanima me jel’ snimaju kaj. Antenat sam gledao na INmusicu, isto odličan bend a osobito su popularne izmjene muzičara, tu je recimo svirao Mak Murtić iz Mimika Orchestra i oni su ozbiljna pojava na sceni. Franz Kafka Ensemble preko crowdfundinga skuplja sredsta za novi album. Učim ljude da obrate pažnju i idu na crowdfunding kampanju za to, jer ih treba podržati. Ima tu i neko ‘pleme’ koje se preko Jebotona udružuje u različite formacije. I to će se još malo iskristalizirati, i to je super scena.
Je li tako slično bilo i kad ste počinjali s Haustorom, da su recimo tako muzičari skakali k’o slobodni elektroni iz projeta u projekt. Meni se čini da se u današnje vrijem to događa puno više, čak i između gradova, recimo, beogradski muzičari u zagebačkim bendovima i obrnuto. Je li to bilo popularno i u osamdesetima?
Darko Rundek: Nije baš nešto, recimo znam da je Gulić svirao s Kojom u Disciplini kičme. Bilo je nešto razmjena ali manje nego danas i dobro je da ih danas ima više, hvala bogu. Bilo je toga prije, ali puno manje, kao što svi znaju da je Stublić jedno vrijeme bio u Azri, a Leiner u početku svirao s nama. To je nekako prirodno. Kad se bend iskristalizira, onda muzičari ostanu skupa. Mislim da će se sada i na ovoj sceni kvalitetni bendovi početi kristalizirati. Dobro je da se ljudi razmjenjuju, ali da bi napravili svoju prodornost i zvuk dobro je da se neko vrijeme drže zajedno i zajedno ‘kuhaju’.