* * *
I, odmah, čim je ušla Crvena Kraljica (u čijoj zemlji pejzaž putuje unatrag) naglasi – “da bismo ostali na mjestu, moramo trčati što brže možemo.”
Zatim okolje grlo crnom maramom, zašeta promenadom.
* * *
Znaš, jebemu, aj ti meni tetak objasni – što ovi ljudi kače krstove i križeve baš na retrovizore; ako je za sreću što ga brate ne omotaju oko mjenjača, ili ne znam oko motora, pod haubom, oko kotača, što baš na retrovizor, pita me Dimitrije, mladi desetogodišnji gospodin?
Što baš na slike koje su prošle?
* * *
Iz vojničkih grobnica na planini O. ukradeno preko sedamnaest tijela, vele u novinama, i to pod naslovom TJELOKRADICE – i onda tebi kažu da pišeš crnu poeziju i tražiš nove strašne riječi, zatvara novine kćerka.
Glinom plove koljenice
Prekoglinska košćurija
* * *
Kad su ih našli
Oni još postrojeni
Ordenje im propalo na kičmu
I raspela se njišu u grudnim košnicama
Zakačena na rebra
* * *
“Lamedvavnik” je termin koji na jidišu označava jednoga od tridesetšest skrivenih pravednika ili Tzadikim, koje spominju Kabala i židovski misticizam.
Sam pojam je izveden iz hebrejskih slova Lamed (L) i Vav (V), čija zbrojena numerička vrijednost iznosti 36.
36 je dvaput 18, a u gematriji – židovskoj formi numerologije – 18 je broj života.
Stoga jer je 36 = 2×18, taj broj reprezentira “dvostruk život”.
Što to sad znači, taj “dvostruk život”?
Gershom Scholem piše da su posljednji vijekovi razvoja židovske mistike stvorili “beskrajno upečatljivu i u svijesti naroda duboko dopadljivu vrstu “skrivenog pravednika” (nistar).
U svakom pokoljenju ima tridesetšest pravednika na kojima počiva opstanak svijeta!
U mističkoj varijanti ovog stava, oni postaju “skriveni pravednici”, to jest oni su, po prirodi stvari, skriveni za svoje bližnje, i, možda i važnije, ostaju skriveni i od sebe.
Kada bi im se, nekim čudom, obznanilo da su oni “nistar”, istoga trena prestali bi to biti, dok bi netko drugi odmah postao novi tridesetšesti nosač svijeta.
Nitko ne zna, nitko ne može znati – tko su ti istinski sveci na kojima stoji svijet.
Ako bi bila razvrgnuta anonimnost, koja je sastavni dio njihove biti, oni više ništa ne bi značili.
Jedan od njih je, možda, Mesija i “samo zato što ga vrijeme nije dostojno, on ostaje skriven.”
* * *
Sinoć smo ga pomenuli.
Nakon dugo vremena.
Prvo sam ja rekao da je vrijeme bezvrijedno, a zatim je Žuta Ruža rekla da isto vremena imaju onaj koji je tu dva dana, i onaj koji je tu stotinu godina.
Tišina je nakratko ušla.
Svana je vrata zalupila.
Naš je sin postojao devet mjeseci u tebi, kažem, bio je.
Tako i ostat će –
Nepojavljena netkost, rever u cvijet zametnut.
* * *