Vrli Barthes je pominjao tri vrste čitanja –
ono koje se dovršava u užitku što ga pružaju riječi, ono koje žuri kraju i poništava svakovrsnu čekaonicu, i ono koje zaziva želju za pisanjem.
Erotično, lovačko i inicijacijsko.
Ima i drugih čitanja, u snu, vrtlarenju, borbi, samopoučavanju, krvarini…
No, mi smo stvorili čitave matrice potpuno nove pismenosti – predoziranje medijskim slikama nasilja, kojima se poništava mišljenje i dodaje nesvarljivost količinom neprocesuiranih informacija – nasiljem – koje impostira nekorisnu pismenost u katatoniju.
Radenko i ja smo 2008. zajedno režirali predstavu “Karolina Nojber”.
Kad sam od njega, za vrijeme rata kupio pištolj, kazao sam mu – čuješ, sramota je za pjesnika nemati pištolj – za sebe.
Preostati kao svoj neroditelj, siroče zaraslosti svojega komada zemlje.
Raslo se; zaraslo se.Lovačko se pribiljojedilo.
Svakoj gravuri, slijedi gravuravanje među rođenim crtama.
Oči u tekstu napuštaju kopove, kao aritmija topljenja pahulje – nama nečujno cvrčanje pred nestanuće.
I više se ne čita.
Melankolični diktando se zamorio.
Više se i ne piše.
I tom je pištolju puno samlje, otkad je razjapljen u nepucanost iz sebe.