On je u svom djelu sintetizovao srednjovjekovnu kulturu i nagovijestio novi duh koji će se afirmisati u renesansi. Bio je i prozni pisac, književni teoretičar, filozof i političar. Njegova “Božanstvena komedija” smatra se jednim od najznačajnijih djela u svjetskoj književnosti. Pročitajte odlomak iz Pakla, prvo pjevanje.
PAKAO
(Prvo pjevanje)
Napola našeg
životnoga put
U mračnoj mi se šumi
noga stvori,
jer s ravne staze
skrenuvši zaluta.
Ah, kakva bješe,
mučno li se zbori,
ta divlja šuma, gdje
drač staze krije!
Kad je se sjetim, još
me strava mori.
Čemernija ni samrt
mnogo nije;
al’ da bih kazo, što
tu dobro nađoh,
ispričat mi je druge
zgode prije.
Ja ne znam pravo,
kako tamo zađoh
tako sam bio snom
omamljen, kadno,
zalutavši, sa prave
staze sađoh.
Al’ kad sam stigo
jednom brijegu na dno,
tamo, gdje kraj je
onoj bio draži,
što nagna stravu u
srce mi jadno,
pogledah uvis te mu
leđa spazih
već odjevena zrakama
planeta,
što pravo vodi svijet
po svakoj stazi.
Tada presta malo
strava da mi smeta
što svu noć nije srcu
mira dala,
noć provedenu u
toliko sjeta.
I kao čovjek, koji je
iz vala
bez daha na kraj
isplivo, pa gleda
natrag na vodu opasnu
sa žala,
tako i duh moj, jošte
sklon da preda,
na ono se je osvrtao
ždrijelo,
što živu proći nikome
još ne da.
Odmoriv malo utruđeno
tijelo,
uz obronak se pusti
dadoh, gdje no
na donjoj nozi
težište je cijelo.
Al’ istom da ću
uzbrdo, kad eno
odnekud panter brz i
gibak pao,
s krznom, što bješe
od pjega šareno;
i nije mi se više s
oka dao,
već me u hodu
priječio sve jače,
pa sam se vraćat više
puta stao.
Bijaše jutrom, te se
sunce zače
da diže s istim
zvjezdama ko tada,
Kad božja ljubav po
prvi put mače
te stvari divne; pa
mi tako sada
to nježno doba i taj
čas o zori
probude nadu, da je
dobru rada
i ona zvjerka u
svijetloj odori,
al’ tol’ko ne, da ne
bih premro cio,
kad vidjeh gdje se
lav preda mnom stvori.
Taj kao da je na me
doći htio
od gladi bijesan,
podigavši šiju,
reko bi: i zrak
uplašen je bio;
i vučica, što
izgledaše sviju
požuda sita u svojoj
suhoci,
i zbog koje već mnogi
suze liju.
Strah s njena lika s
toliko mi moći
na dušu pade, te mi
nadu ubi,
da ću vrhunca ikad se
domaći.
Ko što su onom, što
dobitak ljubi,
na misli samo plač i
jadi ljuti,
kad dođe vrijeme gdje
mora da gubi,
tako i mene zvijer
nemirna smuti,
što prilazeci stade
da me ganja
polako tamo, gdjeno
sunce šuti.
Za vrijeme ovog
nizbrdnog lutanja
iskrsne netko ispred
očiju mojih,
na oko slab od
preduga ćutanja.
U pustoši kad vidjeh
kako stoji:
»Smiluj se« — viknuh
— »na nevolje moje,
tko bio, sjena il živ
čovjek koji!«
»Već nisam čovjek;
bjeh u dane svoje,
a roditelji,
lombardajsko pleme,
iz Mantove mi bjehu
obadvoje.
Sub Julio, al’ kasno,
rodiše me;
Rim me za dobrog Augusta znade,
kad bogova je lažnih
bilo vrijeme.
Bio sam pjesnik; stih
moj slavu dade
Eneji, što iz
trojskog dođe grada,
Ilion
gordi pošto spaljen pade.
Al’ kud ćeš natrag ti
do onih jada?
I zašto me ceš uz
brijeg ljupki smjelo,
što svih je izvor i
uzrok naslada?«
»Ta ti li si
Vergilij; ono vrelo,
gdje rječitosti
ključa rijeka
prava?«
odvratih prignuv
zastiđeno čelo.
»Ti, što si svjetlost
pjesnika i glava,
nagradi ljubav, koju
za te gojih,
i koja tvoj mi spjev
u ruke dava!
Ja poklonik sam
remek-djela tvojih,
i lijep stil, što na
me pažnju svrnu,
samo iz djela tvojega
usvojih.
Pogledaj skota, što
me natrag vrnu!
Mudrace slavni, ne
daj mi podleći;
sve žile mi i bila
pred njim trnu!«
Vidjev gdje plačem,
on će nato reći:
»Stazama drugim poci
ti je sada,
s tog divljeg mjesta
želiš li uteći;
jer zvijer, što daje
toliko ti jada,
tim putem ne da da se
kreću ljudi,
već dotle smeta, dok
im smrt ne zada;
a tako zle i
divljačne je čudi,
da uvijek žudnjom
nezasitnom diše
i jelo u njoj glad
još veći budi.
S mnogo se zvijeri
pari, i s još više
njih će se parit, dok
Hrt ne pohiti
i dok joj bolnom
smrću ne kidiše.
Taj ne će zemljom,
novcem da se siti,
već mudrost, ljubav,
krepost su mu hrana;
međ Feltrom će mu dom
i Feltrom biti.
Italiju će spasti od
zlih dana,
za koju pade djevica
Kamila,
Evrijal, Niz i Turn
od smrtnih rana.
Tu zvijer će svuda
gonit njegova sila,
dokle je opet ne
vrati u pako,
otkle je zavist prvi
vođ joj bila.
Stog držim, da je
dobro za te, ako
za mnome pođeš, a ja
vođom ću ti
biti, i proći ćeš
vječnim mjestom tako,
gdje uzvike ćeš
očajanja čuti
duhova drevnih, što
se bolom guše,
kličući drugoj smrti,
da ih sputi.
Vidjet ćeš: neki u
ognju se skruše
zadovoljni, jer
nadaju se stići,
ma kada bilo, međ
blažene duše;
a k potonjima
htjedneš li se dići
dostojnija će duša
doci tada,
s njom ću te pustit,
kad mi bude ići,
jer onaj car, što
tamo gore vlada,
zato, što njegove
nisam znao vjere,
ne pušta sa mnom do
svojega grada.
Njegovo se carstvo na
sve strane stere,
al’ ondje su mu
prijesto, vlast i dvori;
o sretan li je, koga
odabere!«
»Pjesniče«, rekoh,
»čuj, što glas moj zbori:
tako ti boga, kojeg
nisi znao,
da bi me jad taj
minuo, i gori,
vodi me, kud si
maločas me zvao,
pa da pred vrata
svetog Petra
dođem
i gdje je, veliš, jad
na duše pao.«
I on se krene, a za
njim pođem.