Vijest da je Danis Tanović svojim posljednjim filmskim ostvarenjem “Smrt u Sarajevu” ponovo na Berlin Film Festivalu obradovala je sve ljubitelje filma jer Tanovićevi filmovi uvijek pokupe nagradu, a zastava BiH zavihori se pored njegovog imena! Nakon što je na istom festivalu osvojio Gran pri i dva “Srebrena medvjeda” 2013. godine, najbolji bh. reditelj ponovo se našao u utrci za “Zlatnog medvjeda”.
Okruženi fašizmom
Njegovo sedmo dugometražno ostvarenje dokaz je da teška vremena proizvode kvalitetna umjetnička djela. Istinski patriota, koji je i svoje najveće filmsko priznanje Oskar, osvojen 2002. godine za film “Ničija zemlja”, posvetio upravo svojoj zemlji riječima “Ovo je za Bosnu”, u svom filmskom stvaralaštvu ponovo se vraća BiH i Sarajevu. Jedini oskarovac u regionu u ekskluzivnom intervjuu za “Dnevni avaz” govorio je o predstojećem festivalu, najzahtjevnijim projektima u karijeri, stanju u kulturi i politici, ali i o svojoj porodici i životu u Sarajevu.
Vaš novi film “Smrt u Sarajevu” svjetsku premijeru imat će unutar takmičarskog dijela Berlin Film Festivala. Kakva su Vaša predviđanja, možemo li očekivati “Zlatnog medvjeda”?
– Mene nagrade nikada nisu motivirale. Naravno da je lijepo dobiti nagradu, ali to nije najvažnije. Sama činjenica da smo ušli u Berlinale, da ćemo prikazati film na jednoj od najvažnijih svjetskih smotri filma, meni je sasvim dovoljna. To je znak da smo napravili dobar film koji se ljudima dopada te da se bavimo ozbiljnom temom na jedan drugačiji način. Ima mnogo dobrih reditelja koji nisu osvajali nagrade. Recimo, Robert Altman, kojeg veoma volim, nikada nije dobio Oskara, osim počasnog. A zaslužio ga je mnogo puta.
Osnova za nastanak filma je tekst koji je povodom stogodišnjice atentata objavio francuski filozof Bernar-Anri Levi (Bernard-Henry Levy), koji je veliki pristaša ulaska BiH u Evropsku uniju. Smatrate li da nama zaista treba takva Evropa, koja je, kako Levi naglašava, puna nacionalizma i neofašizma?
– U svakom slučaju Evropa i njene vrijednosti su potrebnije nama nego što smo mi Evropi. U suštini, Levi se boji da Evropa ne postane kao mi, jer mi živimo u fašizmu, okruženi smo fašizmom. Ono što je meni bilo zanimljivo u radu na filmu “Smrt u Sarajevu” jeste da napravim svoje viđenje koje je zapravo nadogradnja Levijevog teksta i režije Dine Mustafića. Tako da sam napisao potpuno novi tekst koji je Levijevom dao drugačiji kontekst i, čini mi se, širi okvir. Na osnovu njegovog teksta i Dinine režije, napravio sam film napisavši novi tekst, koji je jednim dijelom baziran na toj priči, ali drugim dijelom je potpuno nova priča.
U filmu ste okupili plejadu domaćih glumaca. Ima tu dosta i mlađih generacija poput Lune Mijović i Rijada Gvozdena. Kako ste birali glumce, šta je bilo presudno pri izboru?
– Talent mi je uvijek najvažniji kod glumaca. Napravili smo kasting, a glumci koji su se pokazali najbolji su prošli. Nema tu velike mudrosti, kada radite film, želite najbolje glumce koje možete dobiti. Drago mi je što smo dokazali da imamo sjajne, vrhunske glumce koji mogu stati rame uz rame sa svjetskim imenima. Vedrana, Sneža, Faketa, Izo, Muhamed, Koja, Aco, Boris… sve su to glumci koji su u ovom filmu pokazali da su vrhunski profesionalci. Kada vidite film, bit će vam jasnije ovo što govorim.
Najveći projekti
Na istom festivalu trijumfirali ste 2013. godine filmom “Epizoda u životu berača željeza”. Smatrate li da je film pokrenuo diskusije o marginalizaciji Roma u BiH?
– Na moju žalost, nimalo. Ali nisu samo Romi u problemima nego svi građani BiH. Ne vidim da ljudi koji nisu Romi ovdje žive dobro. Film sam snimio jer, s ljudske strane, nisam mogao vjerovati da neko može odbiti ženu koja umire, vratiti je iz bolnice i reći joj doslovno; “Umrite, gospođo, nećemo vam pomoći.” To je ono što je meni bilo strašno. Iz tog razloga sam napravio film, a ne zato što je riječ o Romima, Bošnjacima ili Srbima. Za mene je to samo još jedan element u ovoj priči, ali ne i najznačajniji. Mislim da bi ti isti ljudi odbili i nekoga ko je plavokos.
S filmom “Ničija zemlja” osvojili ste Oskara, najprestižniju filmsku nagradu, što nije uspjelo nijednom drugom reditelju u regionu. Mislite li da ćete ikada napraviti film poput ovoga?
– Taj uspjeh se ne može ponoviti iz jednog prostog razloga. To je bio moj debitantski film kojim sam stigao do samog vrha. Što bi rekao moj profesor Karahasan, prešao sam put od 0 do 1. Nemoguće je da se takvo nešto ponovi, jer sam sada reditelj s internacionalnom karijerom, a ne mladi nepoznati reditelj. Meni je važno da se nastavim baviti svojim poslom, da se moji filmovi gledaju po cijelom svijetu. Hoće li biti još nagrada, u konačnici nije ni bitno.
Nakon najvećeg svjetskog filmskog priznanja, nastavili ste s uspjesima. Kako postižete to “čudo” od filma u zemlji koja, kako i sami kažete, nema kinematografiju i gdje je za reditelje borba neminovna?
– Mi više stvaramo filmove iz inata, a ne zato što imamo mogućnost da stvaramo. Nažalost, dva posljednja ministra kulture, gospođa koja je sada na toj poziciji, kao i ministar koji je bio prije nje, ljudi su koje, čini se, kultura uopće ne zanima. Predstoji nam ili borba ili mirenje sa sudbinom i propast ili odlazak odavde da se bavimo kulturom i umjetnošću negdje gdje ljudi cijene i shvataju značaj kulture. Više je nego očigledno da su dva posljednja ministra postavljena na ta mjesta da unište ovo malo kulturnog života koji je preostao. Da nije tako, ti bi se ljudi borili za kulturu i njene institucije, komunicirali s nama, predstavljali nam neke strategije kako da pomjerimo stvari nabolje.
I zato moramo dići glas protiv svega što se radi. Strašno je i nepristojno da gospođa ministarka dijeli novac za kulturu po nacionalnoj osnovi, da izjednačava košenje trave u svom selu s internacionalnim događajima koji našu zemlju, usprkos teškoj situaciji, još stavljaju na mapu kulturnog svijeta. Ona ili uopće ne razumije svoju poziciju ili je dovedena da sve uništi. Da je ovo normalna zemlja, bila bi primorana dati ostavku zbog lošeg rada. Ali kod nas ljudi, čim postanu ministri, misle da su veliki veziri, da mogu raditi šta žele, o ostavci niko i ne govori, ma šta da urade jer ne postoji stid kao kategorija i bit će tako sve dok se većina ne odluči da je došlo vrijeme za promjene.
Tek onda kada počnemo glasati za pametne ljude, kada na vlast dođu ljudi koji imaju viziju, koji će se uhvatiti ukoštac s problemima i pokušati naći rješenja, stvari će se promijeniti. Potrebno je samo da pogledamo oko sebe i vidimo gdje smo mi, a gdje su drugi i sve će vam biti jasno. Nema razloga da Hrvatska ima godišnje pet ili više miliona eura za svoju kinematografiju koja, uz sve dužno poštovanje, nije ni blizu po kvalitetu našoj, a da naši profesionalci moraju ići negdje drugo da bi radili. Nema razloga da Srbija proizvodi pet ili deset filmova godišnje, a da mi jedva sastavimo jedan ili dva. Nema razloga. Kriza je i njima kao i nama. Samo što oni sebe i svoje poštuju, a mi ne.
Kao reditelj nerijetko se suočavate s veoma zahtjevnim projektima, među kojima se izdvaja film “Tigrovi”, koji osam godina niko nije htio finansirati.Koliko je bilo teško pronaći ljude koji će se upustiti u tu cijelu priču, realizaciju ovog filma?
– Riječ je o mom najtežem projektu. U Pakistan sam prvi put otišao 2006. godine, tamo sam proveo mjesec. Nakon toga smo otišli u Indiju, gdje smo bili pet mjeseci, pripremali smo se za film. Dvije sedmice prije snimanja sve se raspalo. BBC je otkazao saradnju i odlučio se povući iz straha da će ih “Nestle” napasti na sudu. To je situacija u kojoj ste nemoćni, imate sve dokaze da ste u pravu, oni vam to potvrde, ali opet kažu: “Izgubit ćemo mnogo novca, čak i ako pobijedimo.”
To je strašan moment kada shvatite da se BBC, dakle javni serviser jedne od najjačih država na svijetu, koji bi trebao podržavati takve stvari jer je to jedan od razloga njegovog postojanja, da bude servis građanima, jednostavno ne usuđuje napasti “Nestle” samo zato što se boji da će biti napadnut na sudu. To što djeca umiru, nije važno. Svijet je postao mjesto u kojem se ljudi plaše reći istinu.
Jedno vrijeme sam čak digao ruke od tog filma, ali mi je 2011. godine na Festivalu u Veneciji prišao Anurag Kašjap (Kashyap), reditelj s kojim sam se izvjesno vrijeme družio u Indiji. Tom prilikom mi je rekao da ima ljude koji će film podržati i tako je cijela priča krenula. Samo snimanje u Indiji je bilo izuzetno teško. Snimali smo u tajnosti, u zabitima ove zemlje koja je već sama po sebi za nas, Evropljane, vrlo teška, a pogotovo na visokim temperaturama. Ali film smo završili, uskoro će krenuti u distribuciju, idemo dalje.
Dobitnik prestižnih filmskih nagrada
U nešto ljepšem sjećanju Vam je ostao rad na filmu “Cirkus Columbia”, na kojem ste sarađivali s Ivicom Đikićem, što smatrate jednim od najboljih iskustava u karijeri. Šta je za Vas tako posebno u ovom filmu?
– Saradnja s Ivicom Đikićem bila je divna. Riječ je o pametnom piscu, divnom čovjeku koji razmišlja i nema ogroman umjetnički ego koji bi ga spriječio da prihvati prijedloge i konstruktivne solucije. Dozvolio je da se igramo materijalom i napravimo nešto sasvim novo. Rijetko je da su takvi pisci i tako divni ljudi. Osim toga, film je sniman u Hercegovini, koja je postojbina Tanovića i najljepši dio naše zemlje. Često putujem, proputovao sam svijet uzduž i poprijeko i sve je to lijepo, ali kada dođem u Hercegovinu, meni srce zaigra. Svjetlost i ljepota Hercegovine mogu se uporediti s Toskanom. Doći će vrijeme, pazite šta vam kažem, kada će Hercegovina biti najbogatiji i najpoželjniji dio ove zemlje.
Bunt i promjene
Kako ocjenjujete trenutnu situaciju u našoj zemlji? Koliko je BiH preplavljena malograđanskim mentalitetom?
– Uništavanje kulture i građanskog duha i jeste doprinijelo vladavini malograđanštine. Poprilično sam nesretan zbog cijele situacije, jer živim u zemlji gdje malo šta zaista funkcionira, gdje očito smatraju da je kultura suvišna, a samim tim i kulturni radnici. Sve polazi od osnove, treba samo pogledati u kakvoj situaciji su nam školstvo i obrazovanje. Ali opet se vraćamo na istu stvar. Da ovom narodu ne odgovara ovakav život, oni bi ga odavno promijenili. Izgleda su naši ljudi zadovoljni, ili barem većina, jer već 25 godina glasaju za iste stranke.
S obzirom na vrlo loše cjelokupno stanje u državi, jeste li zabrinuti za budućnost mlađe generacije? Iz Sarajeva u posljednje vrijeme stižu samo loše vijesti, ubistva i samoubistva maloljetnika…
– Jesam, donekle. Više sam zabrinut za sadašnje stanje nego za budućnost. Mlađe generacije će napraviti svoj svijet onako kako njima bude odgovaralo i kako sami odluče. Ono što je potrebno je da mi promijenimo sadašnjost da bi njihova budućnost bila bolja.
Živimo u zemlji apsurda u kojoj su ljudi abnormalno bogati ili žive na rubu egzistencije. Gubi li se, prema Vašem mišljenu, srednja klasa ljudi, postoji li uopće?
– Srednja klasa, nažalost, nestaje u cijelom svijetu. Dakle, nije to slučaj samo kod nas. To je situacija i u mnogo boljim i većim zemljama, ali je stvar u tome što su njihovi siromašni ljudi bogataši za pripadnike naše srednje klase. Kada BiH dođe na nivo da siromaštvo znači imati 1.000 eura mjesečno, onda će to biti drugačija zemlja.
Pripadnici srednje klase ne izlaze na izbore i ne glasaju. U kojoj mjeri to pogoršava cijelu situaciju?
– Mogu razumjeti kada nepismeni ljudi ne izlaze da glasaju. Ali kada intelektualci, odnosno ljudi koji sebe smatraju intelektualcima, kažu da nemaju za koga da glasaju, onda ne znam šta da kažem. Neizlaženje na izbore nije akt bunta, nego idiotizam.
Šta je to što bi nas natjeralo da se napokon pokrenemo i odlučimo na neophodne promjene?
– Ne znam vjerujem li više u promjene u skoroj budućnosti. Ne znam kako moji sugrađani žive i nije mi jasno zašto nema bunta i zašto se određene stvari dešavaju. Živimo na teritoriji koja bi mogla postati jedna mala Švicarska, ali za takvo nešto prvo mi trebamo postati Švicarci. Trebamo se ugledati na primjere malih, ali uspješnih zemalja koje odlično funkcioniraju. Ljudi u Austriji ili Sloveniji nisu ništa drugačiji od ljudi koji žive u BiH. Da je njima dozvoljeno voziti 130 kilometara na sat kroz grad ili maltretirati ljude na šalteru, vjerovatno bi to radili.
Ali, vidite, oni to ne rade, jer kod njih, za razliku od BiH, postoje zakoni koji se moraju poštovati. Kada kod nas bude poštovan zakon i policija napokon krene raditi kako treba, kada sudovi počnu donositi poštene presude, stvari će se početi mijenjati.
Vjerovatno Vam je zbog svega ovoga bilo teško navići se na promjene koje je povratak u BiH podrazumijevao.
– Bilo je teško u početku. To je jedan od razloga zašto smo osnovali Našu stranku. Nismo htjeli pristati na svijet oko sebe. Još vjerujem da je to bila pametna ideja. Mora doći vrijeme kada će većina shvatiti da nas ljudi, poput recimo Peđe Kojovića, trebaju voditi. Pametni i pristojni ljudi, koji rade da svima bude bolje. Kada takvi ljudi jednom dođu na vlast i naprave promjene, onda će i ostale stranke morati izabrati slične ljude u svojim redovima. Morat će početi da u prvi plan isticati znanje i rad umjesto kabadahijskog ponašanja i igranja najnižim emocijama.
Volio bih da sam upoznao Dejvida Bouvija
Smatrate li danas, zbog uspjeha koji ste postigli, da ste ravnopravni sa svojim idolima iz djetinjstva, poput glumca Harisona Forda (Harrison)?
– Imao sam ga priliku upoznati. On je osvojio “Zlatni globus” na isti dan kada i ja, bio je to divan trenutak. Čestitao sam mu krijući svoj kip iza leđa. Otišao je dalje, a onda se u jednom trenutku okrenuo, vidio da sam i ja dobio “Zlatni globus”, pa se vratio da mi čestita. Poslije smo dugo pričali. Kad prođu ti prvi utisci i prestanete biti impresionirani, shvatite da su najčešće veliki umjetnici jednostavni i fini ljudi. Postoje neki umjetnici koji me impresioniraju i koje bih volio da sam upoznao, ali nikada neću imati priliku, poput Dejvida Bouvija (David Bowie).To mi je bila želja koja se neće ispuniti. I dan-danas radujem se svaki put kada upoznam nekoga ko mi je bio idol kad sam bio klinac. Recimo, bila mi je velika čast upoznati Roberta de Nira. Ali mislim da se ne treba upoređivati s drugim umjetnicima, jer nije umjetnost utrka na sto metara.
Prevelika pažnja posvećuje se Neletu i Kusturici
Smatrate li da se prevelika pažnja pridaje Neletu Karajliću i Emiru Kusturici, čovjeku koji je, kako ste sami izjavili, još 1995. godine nakon osvojene “Zlatne palme” zahvalio vojsci JNA, koja je odgovorna za genocid i stradanja muslimana?
– Da.
Oduvijek sam želio veliku porodicu
Koliko Vam teško padaju česta odsustva od kuće i djece? Jeste li oduvijek imali želju za velikom porodicom?
– Jesam, oduvijek sam želio imati veliku porodicu. Možda zato što sam sin jedinac. Bilo je teško uskladiti karijeru i privatni život u početku, ali stvari su se promijenile, nisam više toliko odsutan. Izvjesno vrijeme sam, zbog supruge i djece, čak zaustavio svoju karijeru jer su mi previše nedostajali.
Sarajevo je moj dom
Osam godina je prošlo kako ste se sa suprugom preselili iz Pariza u Sarajevo. Kako poredite miran život u Sarajevu sa životom u Parizu?
-Sarajevo je moj dom, najdraže mjesto na planeti Zemlji. Volim što mi djeca ovdje odrastaju. Ali upoređivati život u Sarajevu i Parizu je nemoguće. To je kao da upoređujem život u Sarajevu prije i za vrijeme rata. Francusko društvo, uprkos svim krizama, funkcionira. Riječ je o društvu u kojem postoje demokratske institucije, ljudi su pristojni, rade svoj posao i žive dobro od toga, izvoze kulturu, snimaju više od dvije stotine filmova godišnje, privatna inicijativa se podržava. Vidite, u Parizu niko ne razmišlja o gradnji novih deset kilometara autoputa. Autoput – to je njima najnormalnija stvar kao što bi trebala biti i nama.
Prijeti nam nestanak
Izdvajate tursku kinematografiju koja je, s ekonomskim razvojem, značajno napredovala posljednjih godina.
– Ne bih izdvojio samo tursku kinematografiju, jer ne posjeduje ništa sto nema, recimo, rumunska ili mađarska. Trenutno je Mađar kandidat za Oskara, tako da nije riječ samo o turskoj kinematografiji koja je napravila iskorak. Ali vratimo se nama. Mi smo u jednom trenutku imali nešto što je ličilo na početak ozbiljne kinematografije. Ali ako stvari nastave ovako, ako stranke koje su na vlasti napokon ne shvate važnost kulture, prijeti nam nestanak i gašenje ne samo kinematografije nego svih oblika kulturnog života. Mislim da bi to bila neprocjenjiva šteta.