Za mlađe generacije, koje možda ne reaguju na sam pomen Maksinog imena, u
pitanju je naš poznati glumac koji je iza sebe ostavio više od 60
uloga, između ostalog i u kultnim filmovima “Petrijin venac”, “Šmeker”,
“Vreme čuda”, “Poslednji krug u Monci”, “Rane”, “Nož”, “Mi nismo
anđeli”, “Crni bombarder”, “Lepa sela lepo gore”, serijama “Otpisani”,
“Otvorena vrata”, “Gore dole”… I sigurno bi ih bilo još mnogo da se
17. novembra 2000. godine nije zadesio u Srbiji, u Beogradu, u samom
centru grada, u nekadašnjem restoranu “Beli grad” na Zelenom vencu.
Tu ga je napala grupa skinhedsa, navijača Rada, koja se bijesna i divlja vraćala nakon izgubljene utakmice protiv kluba Obilić. Navodno im se Maksimović “nametnuo” kao meta jer je bio tamnije puti, pa su mislili da je Rom, što je za njih izgleda dovoljan razlog da napadnu.
Maksa je bio dugogodišnji astmatičar, dijabetičar i sveže operisan od katarakte, tako da im se nije suprotstavio. Zvjerski su ga prebili, i to pred gomilom ljudi, prolaznika, svjedoka… I niko ništa nije preduzeo da mu pomogne.
Sa teškim povredama prebačen je u bolnicu, agonija je trajala mjesecima, 4. februara, podlegao je povredama.
Ostalo je zapamćeno da je Maksimović do smrti odbijao da identifikuje napadače. Čak, tražio je “da se ovi mladi ljudi ne hapse”.
Ni više od 18 godina poslije tragedije, policija nije uspjela da identifikuje ubice. S vremena na vrijeme, polažu se vijenci na njegovu spomen-ploču na Zelenom vencu. Rijetko ko se i sjeti ove mračne godišnjice. A nama i dalje nije dobro kad se sjetimo da živimo u zemlji gdje klinci idu okolo i ubijaju ljude i gdje ovako nešto može bilo kome da se desi pred toliko ljudi, a da niko ne reaguje.