Najvažnije je bilo što duže držati nacistički Berlin u
uverenju da će velika invazija Saveznika na evropsko kopno biti kod Kalea i
nigde drugde. Bila je reč o “Operaciji Overlord” o “Danu
D”, a na kocki je bio ishod kompletnog Drugog svetskog rata. U poslednji
trenutak sve je umalo propalo, da bi stvar spasilo nekoliko pari svilenih
čarapa.
Dan danas MI5 na svojim stranicama naziva Huana Pužola
Garsiju “najboljim dvostrukim agentom Drugog svetskog rata”. Španska
kinematografija naziva ga i “špijunom koji je spasio svet”. Pritom su
i jedni i drugi u dobroj meri u pravu. Garsija je bio sin bogatog industrijalca
iz Barselone, te je s početkom rata uspeo uveriti naciste da je čvrsto naumio
špijunirati za njih.
Već tad Garsija je bio u vezi s britanskom tajnom službom
MI5, otkrivaju dokumenti u britanskom arhivu. Odselio se u Englesku i celo
vreme nacistima prodavao priču da u Londonu razvija obaveštajnu mrežu, preko
koje im u Berlin šalje niz informacija koje je zapravo kontrolisao London.
Kulminacija tog odnosa usledila je uoči masovnog iskrcavanja savezničke ratne
mašinerije u Normandiju. Garsija je Nemce držao u čvrstom uverenju da će se
Saveznici iskrcati u Kaleu, što je značilo da su normandijske plaže i okolina
neusporedivo slabije branjene nego što bi inače bile, a o čemu je direktno
zavisio uspeh Operacije Overlord.
Sve je funkcionisalo savršeno, sve dok se sve skupa umalo
nije katastrofalno raspalo zato što je Garsijina mlada supruga Araceli Gonzales
de Pužol umalo doživela nervni slom čekajući s decom sama u Londonu, daleko od
mediteranskog raja u kojem je odrasla i osuđena na, blago rečeno, otužnu
britansku kuhinju tog doba, i to još dodatno kompromitovanuanu ratnim
racionalizacijama. Ona je u London došla s dvoje male dece u proleće 1942., kao
23-godišnjakinja koja nije znala ni reč engleskog jezika. MI5 je sve beležio.
Padala je u depresiju zbog previše makarona i krompira u ishrani, s malo ili
nimalo ribe.
Zatim joj je stala užasno nedostajati majka, jer, kako joj
je suprug radio od jutra do mraka, praktično nije imala sa kim razgovarati,
osim s decom. I kao što je svaka zdrava tajna služba užasno paranoična, tako se
i MI5 jako zabrinuo da bi gospođa Garsija u nekom trenutku mogla odjuriti u
ambasadu Kraljevine Španije, što bi značilo da bi preko njih vrlo brzo o
aktivnostima njenog supruga doznali i Frankovi saveznici u Berlinu, odnosno
Hitler. Pod hitno su morali oraspoložiti depresivnu suprugu. MI5 naložio je
svom agentu u Lisabonu u neutralnoj Portugaliji da nabavi 12 pari svilenih
čarapa, robe apsolutno nemoguće za nabaviti u Britaniji u ratu.
Ali, ovaj nije mogao nabaviti njenu veličinu. Tomi Haris iz
MI5 bio je zadužen za gospođu Garsiju. “Da Britanija nije ispunila
obećanje, to bi imalo užasan učinak na njen moral. Tako da je to bila sitnica u
odnosu na celokupnu važnost”, napisao je on tada. Zato se toga lično
prihvatio i od agenata iz Lisabona 4. marta 1943. dobio poruku da su uspeli i
da očekuju “platiti 10 šilinga carine za kupljenu robu”.
Haris je inače i sam imao majku Španjolku i pohađao fakultet
u toj zemlji. Zato je razumeo Garsijinu suprugu, njen temperament i povremene
napadaje “skoro pa neuravnoteženog ponašanja” u kući u Herou u
severnom Londonu gde je čamila sama s decom.
Haris je zato uspeo izdejstvovati da joj iz Španije skoro pa
prošvercaju i majku i vrlo ozbiljnu i staloženu 17 godina stariju sestru.
“Agent Garbo je rekao da će njena majka preuzeti nabavku i čuvanje dece, a
njena starija sestra će preuzeti vođenje domaćinstva. Gospođa Garbo će napokon
imati nekoga za čavrljanje po celi dan”, zabeležilo je Haris. Naravno da
su Garbovi bili kodni naziv za Garsijine.
21. jun 1943. umalo se dogodila potpuna katastrofa. Puna kuća temperamentnih
Špankinja i jednog Španca dovelo je do svađe koja je potrajala dobar deo noći,
te je gospođa Garsija ujutro telefonirala Harisu i totalno van sebe rekla mu da
ne može više i da ide u špansku ambasadu kako bi se vratila kući.
“Neka me odmah sutra ubiju, ali ja više ne želim živeti
u Engleskoj. Više ne želim živeti jedan jedini dan s mojim suprugom. Ti ostani
s njim!”, vikala mu je u slušalicu. Nastala je opšta panika u Londonu. A
onda je Garbo pronašao rešenje. Rekao je svojim da njegovoj supruzi, dok je on
na poslu tog dana, jave da ga je vrh MI5 maknuo iz svih operacija, a da je on
na to reagovao takvim gnevom da su ga uhapsili. Naravno da mu se supruga
rasplakala kao kišna godina kad je to čula. Dan ili dva posle čak su je odveli
u Camp 020 u jugoistočni London da poseti svog supruga, sad iscrpljenog,
neobrijanog zatvorenika u zatvoreničkoj otrcanoj uniformi.
Sva u suzama hiljadu puta mu se izvinjavala, obećavala da
neće više nikad i tako je špijunska operacija njenog supruga napokon mogla
mirno nastaviti. Čak je i danas spektakularno koliko je Garsija bio uspešan.
Nemci su u kaleu držali dve oklopne i čak 19 pešadijskih divizija još dva
meseca nakon iskrcavanja Saveznika u Normandiji. I ne samo to, nego mu je
Hitler lično dodielio željezni križ 29. jula 1944. zbog posebnih zasluga. I
jedino što Garsija nije uspeo, bio je njegov brak. Kratko nakon Drugog svetskog
rata supružnici su se razveli, da bi se on ubrzo ponovo oženio i, nakon
glumljenja svoje smrti kako bi izbegao eventualnu osvetu preživelih nacista,
nastavio je živeti u Karakasu u Venecueli, gde je umro 1988. u 76. godini
života.