Dan Chisu (1955.) dugo je oklijevao stati iza kamere. Početkom devedesetih u Bukureštu je pokrenuo međunarodni festival DaKINO, najstariji u Rumunjskoj, glumio je u filmovima za druge redatelje (npr. “Pužev senator“), snimio seriju televizijskih dokumentaraca (“Oko svijeta u 80 dana“, “Realnost mita – Peruanski šamani“, “Okus svijeta u 80 začina”), producirao popularnu TV emisiju “Jedem, dakle, jesam“… Tek je 2008. kao redatelj debitirao s filmom “Websitestory“, nakon čega je razmjerno brzo svjetlost dana ugledao i njegov drugijenac “Medvjed“ (2011.), netom prikazan na Vukovar Film Festivalu. Chisu nam je u uvodu razgovora, na terasi hotela “Lav“ u Vukovaru, “nevoljko“ otkrio razlog zašto je tek u pedeset-i-nekoj stao iza kamere.
Reći ću vam to zato što ovo nije intervju za rumunjske novine. Znate već kako se između redaka mogu izvući naslovi (smijeh). Bio sam, priznajem, previše uključen u biznis zarađivanja para na TV-u. Kad javnost odluči da ste dobri, dobivate novi ugovor i novu sezonu. Ugovori i sezone su dolazili i dolazili. Osjećao sam se kao tip koji uzima drogu, uvijek siguran da može prestati s time kad hoće i sve oko sebe u to uvjerava. Tako sam i ja govorio, a nikako nisam uspijevao prestati. Sve do jednog jutra. Ustao sam i odlučio okrenuti novu stranicu.
Koja je bila inicijalna iskra koja je zapalila pričanje priče “Medvjeda“?
Nakon revolucije u Rumunskoj svi su odlučili promijeniti sve, što nije bilo dobro. Moralo se imati nove ljude, novi koncept. Mijenjali su se menadžeri, institucije, sve. Nije bilo važno jesu li bili dobri ili ne. Ako su bili članovi stranke, morali su letjeti vani s posla. Užasna neka situacija. Cirkus simbolizira slobodu na svjetskoj razini. Članovi cirkusa putuju od jednog mjesta do drugog, kampiraju gdje god hoće, rade što god hoće. S druge strane, imamo Cigane koji su također simbol slobode. I eto komedije. Jer, cirkusi u Bukureštu, Pragu i Moskvi bili su državne institucije, a njihove menadžere imenovala je vlast. Ideja je bila postaviti priču u takvu instituciju i vidjeti gdje će se razgranati. Politika i naši životi danas su jednako isprepleteni kao i prije, ako ne i još više, iako mijenjamo mentalitete, sisteme. Čak ste i vi bili dio federacije i mogli ste osjetiti promjene između jednog i drugog sistema. Možete samo zamisliti kako je teško bilo nama pod teškom čizmom diktature. To je bio temelj priče, a cirkus sam odlučio iskoristiti za alegoriju.
I medvjed ima simbolično značenje u filmu.
Tako je, medvjed simbolizira dušu, kredibilitet, mentalitet, sve. On simbolizira dobre principe, ali oni se mijenjaju svaki dan. Neki principi koji su bili dobri u komunizmu, sad su loši i obratno. Mi smo u Rumunjskoj žarko željeli pobjeći iz komunizma u kapitalizam, a sad kad smo ga dobili, sa sjetom se sjećamo prijašnjeg sistema i za njim žalimo. Tako je i kod vas, siguran sam. Kako bilo, u trenutku kad je menadžer odlučio prodati medvjeda koji gotovo umire, većina članova cirkuske trupe želi ga zadržati, on im je važniji od novca. Opet, postoje oni koji žele prodati medu jer bi ionako umro za tjedan dana, pa se pitaju – zar ne bi bilo bolje dobiti novac, platiti stanarinu. Zanimljivi su mi kontrasti principa.
Koji su filmovi i redatelji utjecali na “Medvjeda“? Kusturica?
Da, ali imam argument za to. Film se događa na Balkanu; Kusturica je snimio Balkan najbolje od svih. U filmu su i Cigani; Kusturica je pokrio priče o njima bolje nego itko. Bregović mi je skladao muziku; dao je obol na Kusturičinim soundtrackovima. Kad imate sve te sastojke, znalci će automatski pomisliti na Kusturicu. No, meni to ne smeta. Zašto bih odbio raditi nešto što želim samo zato što bi to moglo podsjetiti na nečiji drugi rad?! Kad počnete snimati filmove s 52 godine, dovoljno ste stari da znate što volite i da vas nije briga. Volim Kusturičine filmove, kao i filmove nekih drugih redatelja. Ipak, kad snimate, morate ostaviti neki svoj pečat. Rumunjska je kinematografija dobra i volim je, sad je poznata u svijetu, što mi je drago. To, međutim, nije moj “film“. Preferiram ispričati ljudima priče koje su opuštenije. Kao i svi ljudi, i ja imam dosta svojih problema. Ne želim ići u kino i doći kući s drugim problemom, nego se riješiti svoga na dva sata. Volim se smijati, volim pisati komediju. Smijanje daje najbolje stanje duha, posebice kad se smijete sa suzama. Sreća je gotovo kao droga. I nekoliko sati nakon smijeha od srca imate dobar osjećaj.
Bregovića ste imali na pameti kad ste tražili skladatelja?
Znam ga odavno. Upoznali smo se u Cannesu sredinom devedesetih, kad je film u kojemu sam glumio bio u službenom programu festivala (“Pužev senator“), kao jedan od prvih rumunjskih tamo. Kusturica je bio u konkurenciji s “Undergroundom“, a film je predstavio s Bregovićevim orkestrom. Nakon finalnog partyja sreli smo se i otkrio sam mu da je Rumunjska dobar teritorij za njega. Nije vjerovao, dakako. Iduće godine odlučio sam ga pozvati da zasvira u sklopu mog filmskog festivala. Morao je odbiti poziv zauzet drugim rasporedom, ali godinu poslije je prihvatio. Kad je vidio toliku masu ljudi kako vole njegovu glazbu i pjevaju je iz srca, oduševio se. Organizirali smo mu i jednu turneju. Rekao sam mu da, ako ikad odlučim promijeniti posao, prijeći s TV emisija na režiranje filmova, želim njega kao autora glazbe, na što je pristao. Na YouTubeu imate clip gdje na engeskom govori kako je odgovorio “da“ siguran kako nikad neću snimiti film zbog svoje prezauzetosti i 20-satnog radnog vremena. “Nikad nećeš imati vremena“, zezao me je. Kad sam mu jednog dana na vrata banuo sa scenarijem, uz osmijeh je rekao “Jebiga!“, ali obećanje je obećanje. Bregović je jedan od rijetkih ljudi koji drže to toga. Na kraju smo odlično surađivali i napravio je jako lijep soundtrack.
Koji su bili najveći izazovi tijekom snimanja filma? Kakva je financijska situacija za sedmu umjetnost u Rumunjskoj?
Bilo je vrlo teško. Najprije smo muku mučili s rekreiranjem starog Bukurešta koji je nepovratno promijenjen sad, kao i svi posttranzicijski gradovi. Danas ne možete uperiti kameru nigdje a da vas po glavi ne opali npr. reklama Coca Cole, koja tad nije postojala. Zatim najveća muka je bila imati medvjeda. Godinu dana film je bio u postprodukciji zbog digitalne korekcije, brisali smo žice kojima smo držali medu u nekim scenama. No, glavni problem bila je Europska zajednica koja je zabranila plesnu točku u cirkusu s Ciganima i medvjedom. Cirkuski medvjedi postali su ugrožena vrsta i bila su samo tri. Kad sam našao medvjeda u Pragu, problem je bio prebaciti ga u Bukurešt. Trebao je imati putovnicu, medicinsko osiguranje, tražio se transport s posebnom ekipom, nije ga se smjelo držati u malom kavezu, moralo se zaustavljati svakih šest sati kako bi ga se hranilo i pojilo. Tretman prve klase, no prihvatio sam to.
Prebacivanje medvjeda doima se poput zavrzlame kakve upravo gledamo u novom valu rumunjskih filmova; birokracija kao rak koji izjeda svačije dobre namjere.
Istina. Rumunjski novi val stvoren je na bazi maksimalnog podteksta i stilskog minimalizma, a ovo potonje je rezultat manjka sredstava. Pametno su to redatelji iskoristili. Sve ih poznajem. Bili su uključeni u festival koji sam započeo prije 20-ak godina. Svi su osvajali nagrade na mom festivalu. Sretan sam što su napravili filmove na pametan način i postavili Rumunjsku na filmsku mapu. No, kako rekoh, želim svoj film. Više mi je stalo do publike nego do kritike. Želim snimiti film da bude viđen, zato sam i prihvatio da dođem ovdje, zato i idem po festivalima. Važno je za redatelja da mu film putuje, inače ljudi nikad ne bi vidjeli ovu priču. Jer, “Medvjed“ je priča, dobra ili loša, neka ljudi vide i procijene.
Zanimljiva je metafora na početku filma – čim natpis na ekranu navede kako se radnja odvija dva mjeseca nakon odlaska Ceausescua, nestane struje i netko onda upali svjetlo.
Da, premda sam tu htio reći i nešto drugo. Nestanci struje često su se događali dok sam bio u Rumunjskoj osamdesetih. Sjećam se da sam imao prijatelja koji je pokušavao pristupiti djevojkama na raznim mjestima. Svi su tad davali vizitke, imali upade tipa “Ja sam direktor toga i toga“, a on je na svoju napisao “Imam toplu vodu i struju“. Pružiti to nekoj curi bio je maksimum. Topla voda imala se dva puta tjedno, a struja samo dva sata na dan.
Mladi rumunjski filmaši stekli su dobar glas u međunarodnim festivalskim krugovima. Mislite li da dijelite sličan senzbilitet s njima?
Gledao sam Porumboiov “Policijski, pridjev“ koji mi je odličan i slušao sam studente kako izlaze iz kina, oduševljeni. Govorili su: “E, ovako se prave filmovi!“. Ja sam im rekao “Ne, momci, ovo je samo jedan način, nastojte pronaći svoj.“ Kad se pokrene novi val, kao rumunjski, normalno je da postoje referencije, film izgleda kao neki drugi ili ne izgleda. Mislim da sam u prvih 17 minuta “Medvjeda“ odao hommage rumunjskom minimalizmu, a nakog toga film odlazi u drugom smjeru – mom.
Osvaja li ovakav film box-office u Rumunjskoj ili američki blockbusteri dominiraju lokalnim platnima i sviješću publike?
Kao i svugdje, dominiraju američki blockbusteri. S “Medvjedom“ smo bili drugi na rumunjskom box-officeu, što je sjajno. Ne želim vam reći na kojem su mjestu nacionalnog box-officea domaći naslovi.
“Medvjed“ je komedija koja suptilno izrasta iz drame. Koliko ste truda uložili da izvučete komediju na površinu?
Film je trebao biti “dramskiji”, ne toliko burleskna komedija. Izvorni scenarij je bio drukčiji, nije imao ništa s ovim filmom. Međutim, to ima veze sa stanjem produkcije. Kad imate financijske probleme, komediju je lakše snimiti, a i nisam posve siguran imam li kapaciteta za dramu. Ovako je ispao burleska s utjecajima crne komedije, osobito u posljednjem dijelu. Filmovi su život. Kad prvi put uzviknete “Akcija!“, on počinje živjeti, zadobiva osobnost, postavlja vam pitanja. Živ je i, ako ga ne kontrolirate, radi što hoće.
Kako je bilo kontrolirati medvjeda, je li on radio što hoće?
Medvjed osjeća miris. Uzbuđuju ga mirisi parfema, cigareta, kave. Znate da lovcima nije dopušteno ujutro se brijati i tuširati prije lova jer će medvjed sve osjetiti kad mu vjetar donese miris. Sad možete samo zamisliti kako je bilo. Prvog dana kad je došao na set trener je rekao da moramo odmah sutra snimati posljednju scenu, s medvjedom kako vozi motor, koja je trebala biti tek za deset dana. Scenograf nije tada bio tu nego na drugom setu, glumci se nisu spremili za grand finale. Trebalo je sve promijeniti, kaos. Da nismo scenu s motorom snimili tad, ne bi se ni snimila. Bila je situacija “zaustavljamo snimanje ili nastavljamo dalje“. Srećom, nastavili smo.
S mračnom poviješću vaše zemlje vi i ostali rumunjski filmaši hrvate se s crnim humorom. Je li vaš cinični pogled usko vezan za vaš osobni pogled na Rumunjsku?
Ne mogu govoriti o “svom“ pogledu jer sam kasnih osamdesetih napustio Rumunjsku i živio u Francuskoj, a vratio se devedesetih. Napustio sam Rumunjsku zbog Ceausescua, ne zbog sistema. Bio sam premlad da razumijem sistem. Poslije sam razumio kako je sloboda nakon komunističkog sistema bila bitna za Rumunje. Ali, ponekad ne možete kontrolirati slobodu i ne znate što ćete sa njom kad ste slobodni. Zato sam u film i stavio cirkus kao simbol slobode. Borite se za nju, a kad ste slobodni, kažete “Što sad da radim s njom?“. Ponekad se i ptice kad ih pustite iz krletke u nju vrate nenaviknute na slobodu.
Bijeg u planinu
U filmu Dana Chisua novopridošli menadžer želi prodati medvjeda kako bi izvukao cirkus iz financijskih problema. Kako se cirkusanti ne žele tek tako odreći svog dugogodišnjeg prijatelja i glavne atrakcije njihova šatora, urnebes započinje kad menadžer ukrade medvjeda i pobjegne u planine kako bi ga prodao njemačkim lovcima.
Jurcanje za nemogućim
Sljedeći film Dana Chisua bit će komedija, mračnija i crnja od ove, a izlazi već 2. studenog ove godine. Chisu je rekao kako još rade na engleskom naslovu i da postoji šansa da naslov bude prijevod rumunskog izraza za “jurcanje za nemogućim“.
Tekst je preuzet iz Slobodne Dalmacije