Koliko vam je violončelo bilo blisko prije susreta sa Stjepanom Hauserom?
Mi smo imali violončelo na par albuma ali, nažalost, samo sintetički. Kad imaš neku laganu stvar ili trebaš neki feeling, onda uzmeš violončelo, ali sample. S pravim violončelom nisam imao neke veze, osim što sam slušao albume klasike u kojem čelo ima solo dionice. Čelo je čudo od instrumenta. Recimo, na Nirvaninom ‘Unplugged’ albumu je bila jedna čelistica koja mi je čudesno zvučala. Mi smo uvijek imali violinu, ali kad bih morao danas birati, izabrao bih čelo.
Gdje ste se upoznali sa Stjepanom Hauserom?
Upoznao sam ga na koncertu. Imali smo koncert za jednog providera. Božićni domjenak na kojem je uvjet bio da jednu pjesmu izvedeš sam, a jednu u duetu s nekim. Ono što su mi nudili za duet bilo je katastrofa. Možda su to bili ljudi sjajnih kapaciteta, ali mi nisu odgovarali. Čuo sam za Hausera da je čudan tip, ali i da je u svijetu klasike odličan improvizator. Onda sam predložio da napravim duet s njim. Tada je Ante Gelo s njim komunicirao i rekao mi da i on pristaje. Međutim, Stjepan nije došao na probu dan ranije i mi smo na izlasku na binu izmijenili osnovne informacije. On mi je pokazao kako ćemo početi i to je bilo to. Popeli smo se na pozornicu i odmah nakon silaska s bine počeli dogovarati zajednički album. Dogodio se jedan moment koji se može dogoditi kada se dvoje ljudi bez ikakve pripreme nađu i dogodi im se ili kemija ili debakl.
Međutim, vi ste i prije susreta s Huserom imali jedno slično iskustvo na koncertu ‘Tri čvora na trepavici’ 2006. godine.
Da, ali mi sad pričamo o simfonijskom orkestru gdje je sviralo 60 ljudi i ne možeš nikoga izdvojiti jer taj orkestar zvuči kao cjelina. Kao jedna vojska. To je jedan dodir s klasičnim instrumentima. Nastupao sam ja i s Alanom Bjelinskim za klavirom… Imao sam dodira s klasikom, ali ne na takav način. Ne na način da je zapravo i drugi sudionik frontmen. Stjepan na ovom albumu nije meni pratnja. Na momente sam pratnja ja njemu. To je dvoje ljudi koji pričaju svoje priče. Negdje jedan drugom prepuštamo kormilo, a negdje sviramo zajedno.
Da se vratimo malo na koncert u Tvornici torpeda 2006. godine. Taj koncert, iako je sniman, nije nikada objavljen. Kako to?
Nažalost ne. Postoji zapis s par kamera u odličnoj rezoluciji i odličan audiozapis na čak 48 kanala. Međutim, postoji jedan tehnički problem. To vrijedi jednog dana izdati, makar kao dokument. Pitanje je koliko je to isplativo jer se u ovoj zemlji ni novi materijal ne isplati. Meni je bilo genijalno što je taj koncert bio posvećen Tesli, puno prije svih ostalih koncerata i manifestacija posvećenih njemu. Uostalom, i sam naziv ‘Tri čvora na trepavici’ bio je uvjet njegove majke koja je smatrala da spretan čovjek dokazuje svoju spretnost tako da može isplesti tri čvora na trepavici. Kada netko to uspije, onda ga ona smatra uspješnim. Do tada ništa. I tu rečenicu njegove majke smo mi stavili u naziv. Kao, idemo probati isplesti tri čvora na trepavici. Međutim, ja sam saznao par dana ranije da u Londonu postoji neka ekipa ljudi, performera, koji imaju njegove generatore rađene na isti način kao što je radio i on. Sa željom da te munje i gromovi šišaju na koncertu, platili smo im avion i oni su to donijeli pet dana ranije. Rasklopili su ta dva ogromna Teslina generatora koji su bili sa svake strane bine. Jedan je čovjek bio odjeven u metalno odijelo koji je privlačio te munje. Međutim, što se dogodilo? To smo koristili na hitovima. Sve što je najbolje, tu prasne grom, ali nisam razmišljao da grom ima i zvuk. Jednostavno, u momentu kada bi prasnula ta munja, a praskala je često, pokrila je sve. To je zagrmilo u hali, skočila je iskra veličine 20 metara preko cijele dvorane i pokrila baš sve. Možda i nije pokrila, ali je narušila sve. I to je onda na svim trakama. Kako onda izdati audio materijal ili CD na kojem svako malo prasne grom? Jednostavno je nemoguće. Tako da imamo nekih tehničkih problema s tom snimkom.
Vratimo se natrag albumu s Hauserom. Po kojem ste kriteriju birali pjesme?
Po njegovom. On je birao pjesme, a ne ja. Nekako mi se činilo, ako je ideja već takva, ako sviramo većinu mojih autorskih stvari, da je puno objektivnije da on bira stvari, a ne ja. Kad bih ja birao stvari, birao bih ih po principu da su meni drage, i to one koje sam manje svirao, pa mi automatski idu manje na živce. S druge strane, kako smo samo nas dvojica tu, to se pokazalo dobrim izborom. Zašto? Njemu je jedna od mojih najdražih pjesama ‘Odlučio sam da te volim’, a nje nema u njegovom izboru. S obzirom na to da sviramo sami, vrlo komorno i intimno, bez orkestra ili gudača koji bi eventualno mogli pomoći u zvučnoj slici, on sam nije uspio naći način na koji bi mogao odsvirati tu pjesmu, a da ona zadrži ono nešto od svoje kvalitete. Dakle, on nije uvrstio na materijal jednu od najdražih pjesama. On je birao pjesme koje su mu drage i za koje je mislio da im može dati nešto novoga. To je puno bolje nego da sam ja birao vlastite pjesme.
A obrada grupe R.E.M.?
Ne mogu se sjetiti tko je to predložio. To je ipak pjesma na kojoj smo se mi upoznali. Odlučili smo i nju snimiti, ali drukčije. Bez upada orkestra, bez moći koja se tamo dogodila. Na ovoj ploči je samo čelo i glas. Što je i zanimljivo i vrlo tvrdo. Mi, kada smo radili taj album, nismo imali velike apetite. To smo radili da zapišemo svoje druženje i pokušamo ga produžiti na jedan duži period. Kamo sreće i ako ga uspijemo izdati. U međuvremenu se i njemu dogodio ogromni uspjeh. Možda su sada očekivanja veća, ali to ne utječe na sam materijal. On je takav kakav jest.
Jeste li planirali i koncertnu promociju albuma?
Kada smo počeli raditi album, planirali smo i promociju. Međutim, od prije dvije godine, kada smo počeli pričati o tome, pa sve do sada, stvari su se znatno promijenile. Pogotovo za njega. Ja sam mislio da ću ja biti taj kojega će se čekati zbog benda, koncerata ili obaveza, pa će u mojim rupama on doći i mi ćemo negdje nastupiti. Dogodilo se to da, osim mojih nastupa, puno više nastupa ima on. Samo što se tiče dogovora i turneje s Eltonom Johnom, on je zauzet do početka devetog mjeseca. Usto, ona nema vremena promovirati ni vlastiti album koji je snimio s Lukom Sulićem. Sigurno ćemo nastupiti i napraviti neku promociju, ali se bojim da nećemo biti u stanju izvesti neki niz koncerata ili turneju. Pitanje je postoji li uopće potreba za time. Izuzmemo li njegov trenutni uspjeh, sam album, kao takav je pogodniji za slušanje kod kuće u nekoj intimnoj atmosferi. Ne treba ga doživjeti u neadekvatnim uvjetima za to. Mi nismo za kazalište, a, iskreno, nisam siguran da smo i za rock klubove. Pitanje je gdje bismo mi zapravo mogli nastupiti. Vjerojatno ćemo naći neki dvorac, gradinu ili zidinu gdje ćemo uspjeti napraviti promociju ili dvije najesen.
Album ‘Urban & Hauser’ ujedno je i vaše prvo izdanje za Aquarius Records nakon odlaska od njih. Zašto ste napustili Croatia Records?
Nemam nekakvih velikih zamjerki jer su se oni svi trudili i radili su najbolje što su mogli. Njihov problem je taj što je to diskografska kuća koja zapošljava puno ljudi i ima jako puno izdanja. Nažalost, premalo izdanja mog stila i takve vrste glazbe. Ništa čudno da se dogodilo to da su oni našli svoj način rada. Na primjer, njima se pokazala jako dobrom prodaja albuma na benzinskim pumpama. Izdanja koja oni prodaju su Dražen Zečić, Jelena Rozga… Ne pratim baš njihove izvođače. Ja se tamo ne prodajem. Ja sam siguran da neki usputni prolaznik, koji putuje s juga prema sjeveru, teško da će na benzinskoj stanici u Lici odlučiti kupiti novi album Urbana. To je publika koja je zahtjevnija, kritičnija ali i bolje me prati. Osim toga, i odanija je samim time. Njima to treba ponuditi na neki finiji način. To traži jednu osjetljiviju ruku. Croatiji Records sam, zbog svoje veličine i načina na koji rade, iznimka i ne znam možemo li naći još jednog izvođača kao ja u toj kući, pa da se eventualno onda stvori neka drukčija struja. To je jedini problem, uz svu njihovu dobru volju, ja vjerujem da je budućnost ove glazbe i glazbe uopće, u potpuno drukčijem pristupu. Smiješno je da se čeka neka dostava kamionom, hoće li doći u taj grad ili neće. Izdavačke kuće su općenito pre komotne. Ja sam u razgovoru s ljudima u Aquariusu dobio zeleno svjetlo za nešto i vjerujem da sve ono što mi napravimo mora se pronaći način da mi to prodamo na internetu. S druge strane, ako i radimo pouzećem, granice nam ne smiju biti problem. To znači da u istoj poziciji mora biti netko iz Berlina, netko iz Južne Amerike, Srbije, Bosne, Slovenije ili Zagreba. Znači, treba organizirati internetsku prodaju, treba organizirati pouzeće… Treba na neki način odvojiti fanove od običnih potrošača. Ja mislim da publiku treba nagraditi. Već ćemo sada s ovim izdanjem to pokušati. Tako imamo za ljude koji pouzećem naruče izdanje, a dobit će ga po jeftinijoj cijeni, majicu koju izaberu s autorskim crtežom, koji neće naći u dućanu, torbu i bedž. Znači, daš im neki ekskluzivitet koji neće dobiti onaj tko uđe u dućan i kupi album. Na neki način nagrađujemo ljude koji su vjerni, a za takvo što ti treba volja diskografske kuće jer nije uvijek u svemu direktna zarada niti je zarada odmah i sada. Moramo početi gledati dugoročno i vidjeti što će nam to dobroga donijeti za dvije ili pet godina.
Vaš posljednji studijski album ‘Hello!’ objavljen je 2009. godine. Spremate li pjesme za novi album?
Radimo na novim stvarima već godinu dana, što ne znači da će se sve te pjesme naći na novom albumu. Međutim, siguran sam da imamo super pjesme, u što nisam uvijek siguran kada ulazim u studio. Često snimanje u studiju ode u krivom smjeru ili se ja predomislim. U čemu je stvar? Dva važna pomaka su se dogodila. Jedan je taj što mislim da moramo većinu albumu snimiti uživo. Pritom ne mislim uživo u klubu, već u studiju. To pak ne znači da se sve mora snimiti u dva dana, ali treba više vremena provesti u hvatanju momenta, nego u snimanju savršenog zvuka, imamo li savršenu činelu ili ne i slično potpuno je nebitno. Bazirati se treba na energiju, na emociju, a zanemariti tehničku stranu. Danas je svima sve dostupno. Samim time što svatko može sve, kriterij ‘što možeš’ postao je nebitan. Bend iz Stockholma vjerojatno može isto što i mi. Međutim, ono što oni ne mogu je upravo to. Nemaju ljude s kojima sviraju deset godina. Nemaju iskustvo koje imamo mi. Nemaju možda emociju koju imamo mi, a koju ćemo mi pretočiti na način da je jednostavno izlijemo bez ikakvih studijskih uljepšavanja. U ovom času, za razliku od prije, mi ne tražimo studio, mi tražimo prostor. To je velika razlika. Imamo čak neke razgovore s Aquarius Recordsom da odemo u Abbey Road Studio, ali isključivo iz razloga da sviramo tamo uživo i da se ne igramo nekog velikog benda. To je prostor i studio koji ti nudi opciju da se uključiš i da deset dana sviraš. E sada, imamo nekih varijanti i u Hrvatskoj gdje bismo mi došli, donijeli nešto studijske opreme i jednostavno 15 dana tu svirali i snimali. Ako je dobar zvuk, to snimiti i to je ploča. Druga stvar je u autorskom smislu. Skužio sam u jednom momentu da, koliko god imao slobode u stvaranju i koliko god mi mislili da smo slobodni, u jednom momentu upali smo u neku vlastitu šablonu. Uhvatili smo neku formulu nepravilnosti i slobode. Počele su se neke stvari ponavljati, pa je došlo vrijeme da to pomaknemo. To ne znači da će sad stvari biti potpuno drukčije
Kada ćemo imati priliku čuti i kupiti novi album?
Mi vjerujemo da bismo pred kraj ljeta mogli ući u studio. Ovo ljeto imamo puno koncerata, pa bismo tu i tamo probali neku novu stvar. Negdje početkom devetog mjeseca možemo ući u studio, što znači da bi, po meni, album mogao biti vani već u desetom mjesecu.