Damir Karakaš, pisac, dramaturg i scenarista iz Hrvatske među najčitanijim je piscima s ovih prostora. Autor je više romana, novela, proznih djela, putopisa i dramskih tekstova. Okušao se i kao glumac u filmu ”Kino Lika” za koji je napisao scenario. Karakaš se bavi i dramaturgijom, a autor je i nekoliko pozorišnih predstava. Romanom "Proslava" izazvao je burne reakcije i negativne kritike u javnosti, pa neko vrijeme zbog njega nije čak dolazio ni u svoju rodnu Brinju. U Parizu je studirao francuski jezik, a izdržavao se svirajući harmoniku kao ulični svirač i izvodio performanse. Kao mladić bavio se crtanjem karikatura koje je objavljivao u novinama, a za neke crteže je bio i nagrađivan. Jedno vrijeme je radio i kao novinar. Karakaš je dobitnik i književnih nagrada, a neke od njih su "Kočićevo pero", "Fric". Najnoviju nagradu "Premio ITAS del Libro di montagna" (Italija) dobio je za knjigu ”Sjećanje šume”.
Prošle godne je objavo svoj najnoviji roman Okretište koji će predstaviti banjalučkoj publici u 24. februara u Banskom dvoru.
Sa Karakašem smo razgovrali o njegovoj najnovijoj knjizi, spisateljstvu i drugim stvarima koje život znače.
Svoj novoobjavljeni roman Okretište pisao si, kako tvrdiš, teško; možda i najteže u svojoj spisateljskoj karijeri. Zašto je bilo teško napisato ovaj roman?
KARAKAŠ: Pa zato jer sam skoro ubijen, pa me je pišući ovaj svoj najintimniji roman fizički boljelo svakao slovo koje sam udario. Jer i dok sam ga pisao pokušavao sam sebi objasniti neke stvari, ali kada bih pratio trag svega toga, uvijek bih dolazio do đavola. Da se vratim na početak, mnogi znaju da sam bio napadnut, ali drago mi je da je taj nemili događaj prošao bez medija. Iako su me neki zvali, nisam htio da me razvlače po novinama, jedina vijest objavljena je u crnogorskim novinama, jer sam trebao na neku književnu večer, pa sam čovjeku rekao što se dogodilo. Bio je to uistinu jako težak period za mene i moju obitelj, a meni i sada dolaze u snove moji preci, djedovi, sve redom osvetnici, bivši vojnici, donose mi svoje oružje, traže od mene da bude oko za oko, zub za zub, da izravnam račune, jer moram odlučiti želim li biti čovjek pa da mi konobar donosi u birtiji piće na stol, ili da budem u životu žaba pa da mi donosi piće na pod. Puno sam razmišljao o ovome romanu, razgovarao dosta sa svojom ženom koja je sa mnom prolazila kroz svu tu kalvariju i razumije književnost, i sada nakon svega, siguran sam da ovaj roman ne bi mogao biti nikako drugačije napisan, jer to više nije samo roman o meni, mojoj obitelji i mom iskustvu, iako sam ga posvetio svojim trima kćerima.
Da li misliš, ako uopšte autor može to da odluči, da je Okretište možda najbolja knjiga koju si napisao do sada?
KARAKAŠ: Neki kažu da je pisac dobar onoliko koliko je dobra zadnja knjiga koju je naopisao, nisam baš siguran. Ali, siguran sam da sam bolji pisac od svih knjiga koje sam do sada napisao, a to je ono što me u književnosti tjera naprijed. Volim i puno raditi, čitati i pisati neki književni tekst sve dok mi ne prizna istinu. Danas čak i oni koji pišu, malo čitaju, a bez toga nema pisanja, zato imamo puno proizvođača teksta, a malo pisaca.
U Okretištu pišeš o mučnim događajima koje si doživio. Da li je zapravo pisanjete knjige bilo neka vrsta psihoterapije?
KARAKAŠ: Moram biti iskren i priznati da mi je uvijek bila odbojna ta priča o književnosti kao terapiji, ali ja stvarno ne znam kako bih sve ovo što me je snašlo prebrodio da nije bilo književnosti, pa sad vjerujem u literaturu koja je neophodna i koja može pomoći, i nakon ovoga pokušavam u pojedinim situacijama, za razliku od onda kada sam bio mlađi, držati malo više jezik za zubima. Ali, što se tiče te nesreće, to može biti i jako inspirativno. Jer, nesreća je bogatija od sreće – sreća je sama sebi cilj, a nesreća treba da se pretvori u nešto drugo, u neku knjigu, film, kazališnu predstavu. Osim toga, u “Odiseji” se kaže da su bogovi ljudima dali nesreću da bi imali što opjevati. Ali, ono što se ne doživi u sebi to nije duboko, ali iskustvo nesreće, to je prava škola života, tako se stiče saznanje, prorok Dostojevski je u tom iskustvu išao do krajnjih granica, Cioran ga smatra za najvećeg pisca, kako kaže, s ogromnim nedostacima i sjajem svetosti.
Nakon objavljivanja knjige Proslava jedno vrijeme nisi odlazio u svoj rodni kraj. Kakva je situacija danas? Odlaziš li u Brinju?
KARAKAŠ: Uvijek je tu bilo nekih problema, ali eskalacija svega toga dogodila se romanom Proslava, nešto potpuno banalno, ali dignuto na takvu razinu kao da sam neprijatelj broj jedan, grozno je bilo to vrijeme, pišu vam i neke žene koje bi vam mogle biti majke, vrijeđaju, pa školski prijatelji, sve se to toliko čovjeku zgadi. A nitko nije ni pročitao knjigu, tako da se događao fenomen da je književnost bila bitna samo tamo gdje je nitko ne čita. Srećom nisu ni moji roditelji na mojoj strani, a meni je to drago jer sam tako sigurniji da im se neće nešto loše zbog mene dogoditi. Inače, nisam bio u Brinju već tri godine, otad su mi neki kao zabranili da se vratim, i ne namjeravam ići, nije da se bojim, ali ne želim dolijevati ulje na vatru, niti imam više živaca za sve to.
Da li ponekada posmisliš, kada se vratiš knjizi koju si davno završio, da je riječ koju si napisao oštrija nego što bi trebalo da bude i da li si se ikada pokajao zbog onoga što si napisao?
KARAKAŠ: Uvijek sam želio pisati knjige koje govore o pravdi i slobodi, kao Petar Kočić, koji je bio buntovnik, borac za pravdu, na samrti je sam sebi iščupao brk. Kod samog pisanja, Kočić se pokazao i kao dubok i suptilan majstor jezika, te je isticao da je za jedno umjetničko djelo glavno da se u njega unese puno topline, iskrenosti, puno srca i krvi, a to je i ono što mene oduvijek u pisanju zanima. Pa što bi se onda kajao.
Jedan si od čitanijih pisaca s ovih prostora i prevođen si na više stranih jezika. Da li se ikada pogledaš u ogledalo i kažeš samome sebi da si uspio u životu i koliko ti znači ta popularnost? Utiče li na inspiraciju, pisanje, odnos prema književnosti?
KARAKAŠ: Još kad sam bio mali znao sam da ako roditelji i okolina pomisle da sam uspio u životu, da će to biti znak da sam propao u životu, pa sam se uvijek trudio da živim neki svoj život. A slava me nikada nije zanimala, osim kad sam dao u srednjoj školi prvi intervju pa ga nosio u džepu i po tulumima taj intervju pokazivao curama, haha, jer tada nije bilo lako u novine. Inače, jedan stari glumac je rekao Bobu Dylanu kako je slava zanimanje i bio je u pravu.
Da li si od onih pisaca koji imaju svoje radno vrijeme? Da li unaprijed sebi određuješ broj stranica koje trebaš napisati u toku dana?
KARAKAŠ: Nikad ne uzimam pare unaprijed, nikad ne obećajem urednicima rokove, nikad nisam siguran da ću knjigu završiti, i svaku svoju knjigu pišem kao da je i zadnja i kafanski sam tip pisca, volim život, glazbu, dobro, to sam nekada bio. Sad volim šumu, radije se družim s drvećem nego ljudima. Sve mi je teže i oko sebe gledati ljude kojima se u očima vidi svaka nepročitana knjiga.
Pišeš li hemijskom olovkom, naliv perom, koristiš li kompjuter ili mašinu za pisanje, i koliko način na koji se piše utiče na ono o čemu se promišlja i o čemu se piše?
KARAKAŠ: Nedavno sam kupio novu pisaću mašinu, Olimpia Splendid 66, finu, laganu, a mašina je zanimljiva, misao se na njoj drugačije strukturira, kompujuter zove na brzinu, a ja tu brzinu kao što sam rekao ne volim, i naučio sam biti strpljiv, to je bila omiljena riječ pisca Kafke. Osim toga, ima i taj zvuk, pa kad je staviš pred sebe, kad napišeš riječ krik, čuješ taj krik, iako je to i teško, u bivšoj državi pisanje na mašinu je okvalificirano kao težak fizički rad.
Da li si ikada prilikom pisanja bio pod uticajem nekih opijata i da li se uopšte išta može napisati pod uticajem recimo alkohola ili nekih lakih droga poput marihuane?
KARAKAŠ: Nisam sklon opijatima, a poznato je da se genijalne ideje opijenih obično pretvore u teško sranje kad se ljudi otrijezne. Ne samo u pisanju.
Da li si mišljenja da pisci sa ovih prostor ponekada i ne shvataju koliko pisanje može da doprinese u stabilizacije ili destabilizacije političkih odnosa u ovom dijelu Evrope?
KARAKAŠ: Ma koga briga za pisce, u svijetu smo u kojem su zvijezde političari, čija je genijalnost vidljiva kao bjela pruga na crnom tvoru. I ti ljudi koji trče kao muhe bez glave i ta politika koja ih zaglupljuje, ali nikad nije bilo jednostavno. Sjetio sam se kako su pitali nekog tipa da li je on bio vođa hrvatskog proljeća, on je kazao, ma ja sam bježao od njih, a oni su mislili da ih vodim pa su trčali za mnom.
Da li misliš da pisci i umjetnici mogu da doprinesu pomirenju naroda i širenju svijesti neprosvjećene svjetine?
KARAKAŠ: Što se mene tiče ja ću im iznajmit Krbavsko polje pa neka se nacionalisti svih naroda na ovome našem Balkanu tamo potuku i ostave normalan svijet da živi svoj život. A svijetina će se najbolje prosvjetlili ako bude čitala, jer nikad nam nije bila potrebnija mentalna higijena u obliku čitanja, dobre glazbe, kazališta, filmova. Osim toga i loša poezija je bolja od života.