Nakon mnogo mjeseci provedenih u studiju i mukotrpnog rada banjalučki pank bend Subverzija završio je svoj album prvenac na kojem se nalazi dvanaest pjesama, a za pjesme ”Bez žaljenja”, ”Ukus novog vremena” snimili su i zanimljive spotove koje publika može vidjeti na YouTube kanalu. Album je snimljen u Curith Ungol studiju u Aleksandrovcu, a produkciju je radio Dražen Kecman. Za izdavanje albuma zainteresovane su dvije izdavačke kuće Croatia records i MenArt, ali zbog situacije s pandemijom bend još nije realizovao projekat vezan za objavljivanje materijala.
S frontmenom benda Daliborom Mrša uradili smo intervju i saznali dosta interesantnih pojedinosti vezanih za istorijat ovog benda. Razgovarali smo o muzici, rok sceni i budućim planovima Subverzije.
Kada je oformljena Subverzija?
MRŠA: Sve je krenulo još u tinejdžerskom dobu. Srednja škola, društvo muzičkih istomišljenika. Bila su to zanimljiva druženja, i uvijek je tako. Sa inspirativnim ljudima mora da bude inspirativno, a tamo gdje je inspiracija tu se začinje i nova vrijednost. Tako smo oformili Subversion, naziv kojeg i danas koristimo za bend, s tim da smo dodali ono BL iz prostog razloga da se zna od kuda dolazimo, a ujedno da se zna da smo Budale i Lude. Koristimo ravnopravno i naziv Subverzija, mnogi nas odavno tako zovu. Naš prvi nastup nedugo nakon formiranja benda desio se u Tuzli. Putovali smo u autobusu sa vojnicima JNA, bilo je to vrlo turbulentno vrijeme, rat u BiH je počinjao, odnosno prenosio nam se ratni vihor iz Hrvatske, a mi smo gajili nadu da nam se neće desiti onaj najgori scenario iz Nadrealista. Dalje znamo kako je išlo. U to vrijeme smo svirali nekakav alter punk noise, no mene je kasnije sve više vukao punk od izvornog do hc oblika, ali je rat nažalost učinio svoje. Gotovo cijela naša ekipa se razišla, a sa nevjericom sam primio vijest da je naš bivši gitarista Danijel Sitnica prije skorog vremena preminuo u Njemačkoj od posljedica srčanog udara.
Tvoj bend je imao dugu pauzu. Kada si ponovo počeo rad s bendom?
MRŠA: Poslije rata imali smo zapažen nastup u banjalučkom Kset-u, ali nakon toga je bend otišao u potpunu hibernaciju sve do 2016. godine, kada se okuplja ekipa, prije svega interesovanje za rad pokazuje Borko Stajčić i to je zapravo bila okosnica benda, dok konačno za bubanj nije sjeo David Popović i bend dobio jasnije konture. Na bubunju su se do tada smjenjivali Goran Mušan i Damir Marjanović Šaba. Borka znam još od srednje škole, ali kako je on svirao death metal bio mi je nezanimljiv lik kao i većina metalaca iz mog okruženja. Od osnovne škole me je odbijao mini val metalaca, njihova ikonografija, sve mi je djelovalo kao kreštanje, ali sam s vremenom proširio vidike u tom pogledu. Posebno kada je u pitanju thrash metal. S obzirom da je Borko ozbiljan gitarista i ozbiljan u pristupu počeli smo da radimo i spontano su nastajale prve pjesme. Vrlo brzo sam shvatio da nećemo moći da guramo klasičnu pank priču, jer je uticaj metala preko Borka bio izuzetan, tako da se u našim pjesmama osjeća i punk i metal struja, ali sve u svemu Subversion BL ostaje u okvirima panka kako god da okrenemo.
Evo priveli ste kraju snimanje albuma. Da li ćete izdati za neki izdavačku kuću? Šta planirate s materijalom?
MRŠA: Ovo je naš prvi album kojeg smo snimili u Curith Ungol studiju u Aleksandrovcu. Ko bi rekao da ćemo u jednom malom mjestu u BiH snimiti ovakav materijal. Mislim da u pogledu produkcije Dražen Kecman može da parira vrhunskim producentima, što je na kraju krajeva i dokazao ne samo radeći sa nama veći sa svim bendovima koji su kod njega odlučili da snimaju. Za materijal su izrazili zainteresovanost i Croatia Records i MenArt, ali sve se odigrava u vrijeme pandemije i to je razlog zbog kojeg do danas nismo ušli u realizaciju tog projekta. Sve je to zasada vrlo komplikovanao, a s druge strane možda je i tako bolje. Jer, kad izdaješ za neku izdavačku kuću ugovorom si ograničen po mnogim pitanjima. Izvjesno je da ćemo to uraditi u sopstvenom aranžmanu, danas nije teško nasnimiti CD, ali definitivno planiramo da odradimo i određeni broj vinila. Neki naši dobri i dragi prijatelji zaslužuju da imaju svoj primjerak LP-ja, a smatram da je to i odraz jednog ozbiljnog pristupa benda ovom pitanju. Vinil je ipak bio i ostao dragulj postojanja i rada svakog benda. Moj lični doživljaj prema ploči i kompakt disku uvijek je bio različit. I uvijek sam davao prednost vinilu.
Neke vaše pjesme su se našle i na vrhu muzičkih top listi. Da li ste malo komercijalizovali zvuk?
MRŠA: Možda smo priču malo prilagodili u posljednjem singl spotu Ukus novog vremena. Kažem možda jer je to stvar ukusa. Moram da priznam da sam imao pomalo otpor prema aranžmanu pjesme, djelovala mi je nekako previše „dopadljiva“, ali opet s druge strane, nismo imali namjeru da podilazimo svim slušaocima. Može se napraviti pjesma koja će ostati u okvirima mjere i ukusa, a da zadrži muzičku formu koju voliš i promovišeš. Bez žaljenja nije komercijalizovana, barem ne po mome mišljenju, a ipak se našla na vrućem tronu domaće top liste Jelen Music Show-a. Nismo tu ništa posebno urgirali, niti urnisali prijatelje da glasaju za pjesmu, ali eto, izbili smo na prvo mjesto.
Uradili ste super video spot za pjesmu Ukus novog vremena. Reci mi malo više oko snimanja tog spota, ko je učestvovao u njemu, ko je režirao?
MRŠA: Kao i većina stvari kod nas, ja sam dao početni impuls, osnovnu ideju, ali smo detalje razrađivali u hodu. Tanja Dukić-Čičić vlasnica Plesnog studija City Jazz je pružila izuzetan doprinos idejama ne samo u smislu koreografije svojih balerina, već i nekih drugih momenata u spotu, u smislu trajanja i izmjene scena, položaja benda, uvođenja u kadar naše djece i slično. Indir Merdanović koji nam je snimao spot za singl Bez žaljenja je takođe dao niz kreativnih ideja i u suštini je usmjeravao kompletnu priču do kraja, ali niz sitnih detalja smo svi zajedno razrađivali kao bend i kao kompletna ekipa u spotu.
Vi ste ostali vjerni pank zvuku. Da li ima dovoljno publike za tu vrstu muzike? Kako kotiraju pank bendovi na ovdašnjoj muzičkoj sceni?
MRŠA: Kad neko kaže i ja sam bio panker kad sam bio mlađi…Kako je bio panker pa više nije? Za mene je to životni stav, ne samo muzički pravac. Ako neko misli da se to nadraste pa ti to više nije interesantno, onda to i nije bio punk. Punk traži iznošenje istine, beskompromisnu svirku, beskompromisan stav po osnovnim životnim pitanjima, po pitanju društva kao cjelina i nas kao dijelova te cijeline. Ako ćeš iz mišje rupe slati parole „trebalo bi“, „valjalo bi“, „šta kažu, zna li se šta?“, i čekaš da ti drugi sve riješi i donese na tanjiru, onda je jasno da to nije ono što punk predstavlja i promoviše. Mi scenu u suštini nemamo, mnogi bendovi su na aparatima, a punk publika je i u zlatno doba Juge bila uvijek u manjini, a punk na marginama društva, ali kao jedna vrlo žilava društvena pojava publike koliko god da je ima, ako je ona prava, održava punk u životu. To je kao zatvoren krug, punk te pokreće, ti pokrećeš punk.
Tekstovi su vam okrenuti socijalnim temama. Misliš li da će ovo teško stanje u našem društvu krenuti k boljitku? Imamo li razloga da se nadamo boljem životu?
MRŠA: Kakav bi to život bio da se ne nadamo boljem? Ali svako za sebe treba da traži odgovor na pitanje čemu se nadati. Naravno da svi želimo da se život vrati u normalu, ali vjerujem da je većina nas svjesna koliko smo kao civilizacija zaglibili. Naš odnos prema prirodi, prema ljudima iz našeg okruženja, prema porodici, prijateljima, komšijama, sve ide nadole, umjesto da napredujemo. Kako da očekujemo da sve ide u boljem pravcu, ako se mi kao pojedinci ne trudimo da budemo bolji? Kakvo dobro da očekujemo ako radimo loše stvari? Svakodnevno slušamo o crnim momentima u društvu, incest u porodici, nasilje u porodici, kriminal na sve strane, korupcija, prevare, dovođenje u zabludu drugih, eksperimenti sa virusima, eksperimenti nad ljudima, a s druge strane mi kao potpuno pasivni posmatrači čekamo da se to sve sruči na nas, ne tražimo promjene, ne učestvujemo u kreiranju tih promjena, nismo spremni ni sebe da mijenjamo. Ali, ako krenemo od samih sebe, ako danas učinim jednu dobru stvar nekome, učinio sam dobro i sebi. Radimo dobro i nadajmo se dobrome. Pa i ako nas snađu nevolje, neka nas vodi misao da smo za života radili dobre, plemenite stvari.
Ti si i prijatelj sa Sašom, gitaristom Kud Idijota. Imali ste i muzičku saradnju sa njim. Kako je došlo do vašeg upoznavanja?
MRŠA: Saleta sam upoznao na našoj zajedničkoj svirci u martu 2017. godine u Jelen pubu u Banjaluci. Već u našim prvim kontaktima kroz mejlove i putem telefona shvatio sam da imam posla sa jednim jednostavnim i dobrim čovjekom s kojim se lako dogovara i svirka i druženje. Moram da priznam da sam bio i više nego prijatno iznenađen kada sam s njim bio u Puli, razgovarali smo i družili se kao da se znamo godinama. I svaki put je bilo tako. Na neki način, kroz muziku ja sam Saleta i poznavao, ali on mene nije. No, to nije bila nikakva smetnja da mi povjeri čak i neke svoje pojedinosti iz života, odmah u prvom našem razgovoru. Mene je fasciniralo koliko smo zajedničkih tema imali za razgovor i koliko se razumijemo. Naravno, ima pitanja oko kojih nismo na talasnim dužinama, ali teško je pronaći dvije ljudske duše da ne dođu u konfrotaciju stavova. U svakom slučaju, ni činjenica da je on stariji od mene, da iza sebe ima bogato muzičko iskustvo, da svi mi znamo šta su bili Kud Idijoti za područje bivše Jugoslavije, nije uticalo na to da me u bilo kojem momentu pogleda sa visine. Naprotiv, kontakt s njim je bratski, on je čovjek otvoren za sve teme, neko ko ima jasne životne stavove, a ono što sam volio i što volim kod njega i benda kojeg je vodio sve protekle godine je promovisanje antifašističkih ideja i poruka. Nije bilo lako u Tuđmanovsko doba ostati dosljedan tome, izlaziti u javnost sa takvim porukama.
Prošla godina je bila okrenuta ka pandemiji i sviju nas je smorila ta priča oko virusa. Kako si ti podnosio sve to?
MRŠA: Nije mi bilo baš jednostavno odmah se pomiriti s tim da ćemo biti zatvoreni. S jedne strane osjetio sam olakšanje jer sam konačno imao vremena za mnoga interesovanja za koja do tada nisam imao vremena. Mnogo sam boravio u prirodi sa porodicom, i uopšte smo kao porodica bilo mnog zajedno, što je svakako bilo izuzetno dobro. Kada je bilo posve jasno da će pandemija da traje, organizovali smo se i prišli snimanju albuma, i to vrijeme iskoristili na pravi način. Dakle, album je sada tu, a mi smo odlučili da prije nego ga u kompletu lansiramo, da snimimo još koji spot, i da onda idemo sa promocijom. Ako se desi da ta promocija bude uživo bićemo izuzetno srećni, ne samo zbog činjenice da konačnu kreću svirke, već zbog toga što bi to bio znak da pandemija gubi snagu. U suprotnom prilagodićemo se okolnostima, pa virtuelno, virtuelno, mi ćemo svakako da radimo.
Evo sad se sve vrti oko priče o vakcinama. Misliš li da će nam vakcinacija pomoći da se vratimo normalnom životu?
MRŠA: Nisam u to siguran. Nije mi jasno kako se može napraviti vakcina protiv virusa o kojem se suštinski ne zna gotovo ništa. Toliko je tu nepoznanica, ali laički posmatrano ovo što sam pomenuo ostaje kao otvoreno pitanje. S druge strane razumijem nastojanja da se pandemiji stane u kraj, ali je pitanje kakve će se sve nuspojave razvijati kod vakcinisanih u kasnijem periodu, jer je vrijeme ispitivanja kratko. Ono što mi se nikako ne sviđa su najave obaveznog vakcinisanja i ograničavanja kretanja onih koji se nisu vakcinisali.
I bez korone mi smo u stalnoj krizi. Misliš li da možemo potonuti u još veće dno?
MRŠA: I kad misliš da je najgore, znaj da može i gore. Zvuči pesimistično, ali nešto drugo želim da kažem, a to je, radi najbolje što možeš u datim okolnostima i koristi vrijeme i svoje sposobnosti da ti se ne desi da dođe vrijeme i okolnosti u kojima ćeš reći kud nisam uradio ovo ili ono, a mogao sam.
Planovi benda.
MRŠA: Nove pjesme koje će se naći na drugom albumu i snimanje novih spotova. To je ono što volimo da radimo i dok god budemo imali uslove za to tako ćemo i raditi Nevolje dođu i prođu. Nije se čovječanstvo prvi put našlo u krizi, pandemija je bilo i prije nas, ništa nije nepromjenljiva kategorija. Neću mnogo pametovati jer je jedna mudra i sveta glava izjavila prije mene dvije vrlo jednostavne riječi: Budimo ljudi.