Dakle, u čemu je kvaka 35?
Osim svog vizualnog
isticanja i nekog prešutnog folklora slavljenja okruglih brojeva
(predlažem promjenu običaja jer zaista nije potrebno slaviti 50 godina
nečijeg trulog braka samo zato jer su u svojoj muci dogurali do 50.
godišnjice, kiselo se kesiti u fotoaparat i stiskati se sa svojih
trinaestero unučadi i sedam praunučadi u fotografiju ostavljajući im u
nasljedstvo uspomenu na protokole gnjilog života, iako, s druge strane,
vama koji živite životima dostojnima slavlja predlažem da slavite svake
godine i ponosno se stišćete u fotografiju!).
Ne, prividno okrugla
brojka nije bila povod ovom tekstu (iako mi je jedna od prijateljica uz
rođendansku čestitku zaželjela i dobrodošlicu u drugu polovicu života –
što me je osim osjećaja blagog depresivnog slijetanja ipak potaknulo
na razmišljanje.)
„35! To je ta godina!“ – rekla sam samoj sebi i
zamislila se kako ponosno stojim na vrhu do kojeg sam se penjala svih
ovih godina. S vrha se pruža divan blagi pogled na dolinu, osjećam se
ugodno, nježan povjetarac leprša mi u kosi, a sunce blago grije. Nakon
uživanja u pogledu okrenem se i ugledam kolibu na malom proplanku,
drveni stol i pregršt planinskog cvijeća. Malo podalje od kolibe ugledam
stazu koja vodi prema sljedećem planinskom vrhu. Staza je puno
nepreglednija od one kojom sam se penjala do 35. godine, onom koja me je
dovela do ovog vrha s kojeg se pruža divan pogled na dolinu. Na nekim
mjestima izgleda i opasno, kao da bi se moglo lako pasti. Iako,
pomislim, pogled koji se pruža s tog vrha mora biti nevjerojatan. S
njega se vide svi ovi mali vrhovi poput ovoga na kojem sam ja sada, i
brojne doline koje se prostiru pod njima.
Na ovom mjestu najčešće se događa kvaka 35. Na
mjestu naše odluke hoćemo li mirne duše ući u kolibu na našem proplanku
s kojeg se pruža blagi pogled na dolinu, okruženi mirisnim planinskim
cvijećem. Samo ponekad, očima punim čežnje pogled ćemo dignuti prema
vrhu kojeg vidimo s prozora naše kolibe i sjetno uzdahnuti jer više
nismo sposobni za uspon.
S
druge strane, možda ćemo odlučiti proći pored kolibe i nastaviti stazom
prema vrhu. Staza je strma i nesigurna. Put prema vrhu oštar je, ali
kada se okrenete s vremena na vrijeme pogled koji se pruža sa staze
ostavlja vas bez daha. Zamislite samo kakav će biti kada stignete do
vrha! Ipak, put je dug i težak, svoju snage volje možete samo povremeno
nahraniti ljepotom onoga što se prostire pred vama. Hoćete li ući u
kolibu ili nastaviti stazom prema sljedećem vrhu? Kvaka 35 nije
u odluci koju donesete, kvaka je u preuzimanju odgovornosti za ono što
odlučite. Jer, odlučili ste za sebe. Hoćete li ući u kolibu ili
nastaviti stazom prema vrhu mora biti potpuno svjesna i odgovorno
donesena odluka. Ukoliko odlučite na taj način, svaka odluka je dobra – i
ona u kojoj se smještate u ugodnoj kolibi kao i ona u kojoj gladno
nastavljate prema vrhu.
Život
u 35. zna biti jako zbunjujuć. Zaista osjećate da ste prstom piknuli u
neki vrh, ali već u sljedećem trenutku on se iskrivi poput vrha
papirnatog aviona kojeg ste puštali da leti u svom djetinjstvu. Te silno
odrasle stvari ponekad vam se čine kao dječja igra u koju ste se malo
previše ufurali. Ipak, s druge strane – vi ste odrasla osoba koja ima
(ili nema) obitelj, koja nema (ili ima) posao, vi ste osoba puna obveza
koje su vas u nekom trenutku preplavile i nose vas bujicom umjesto u
nepoznato, u ono jako poznato. Nametnuto samo po sebi bez vaše pune
svjesne prisutnosti u toj odluci. Prekrio vas je zastor odraslog života i
istina, malo vas je zatekao nespremne. Niste odlučili sami da to bude
baš tako kako je. Pospremilo vas je u kolibu i iako je ona topla i
sigurna, nekako ste ljuti što niste sami odlučili da se u njoj skrasite.
“Youth is Wasted On the Young.”
George Bernard Shaw
U
današnje vrijeme teško je odvajati vrijeme za svjesna promišljanja o
sebi i svom životu. Iz tog razloga smatram da je vrlo bitno neprestano
raditi na podizanju svijesti po tom pitanju jer ona svatko je kovač svoje sreće ili svatko je odgovoran za svoj život danas
su samo ljuske nekih univerzalnih istina. Njihovu sadržinu isisalo je
vrijeme u kojem živimo i sve veća spoznaja kako svoj život ispuštamo iz
vlastitih ruku.
Naslovi poput četrdesete su nove tridesete ili pedesete su nove četrdesete tješe
nas kako uvijek imamo vremena biti mlađi. Iz godine u godinu.
Naslovnice napadaju divne četrdesetogodišnjakinje i
pedesetogodišnjakinje koje šarmantnim smiješkom bez ijedne bore
nagovješćuju novootkrivenu istinu vraćanja u mladost. Utješeni obmanom
stojimo ispred naslovnice i čvrsto odlučimo da ćemo i mi biti dio tog
novog svjetskog pokreta. I ponosno u njemu sudjelujemo ravnih 15 minuta
koliko nam treba da prelistamo sve savjete kako podmetnuti kajlu svojim godinama i krenuti u osvajanje svijeta odjednom mlađi 10 godina nego prije 15 minuta.
Istina
je ipak sasvim nešto drugo. Želimo li ostati mladi, morat ćemo to
odlučiti sami jer mladi ostaju oni koji su odlučili ići za onim što
vole, oni koji uvijek uče radoznalo kao djeca, oni koji spontano krče
put prema naprijed vođeni svojom strašću za životom koji žive, koji
vole.
Mladost u
svojem najširem smislu često nema veze s godinama i to je jedna od
njezinih najvećih ljepota. Mladost je nešto što se zadržava odabirom
načina na koji živimo. Oni koji svoj život vole bit će mladi zauvijek.
Jer
teško da ćete u pedesetoj postati mlađi nego što ste bili u
četrdesetoj, a zahvaljujući dostignućima suvremene medicine danas je i stota nova devedeseta, ali nikakve pretjerane koristi od toga, zar ne?
Smatram da je kvaka 35 jedna divna kvaka.
Kvaka koja otvara vrata koja ste vi odlučili otvoriti. Kvaka za kojom
ste posegnuli nakon što ste zastali i promislili što želite i u kojem
smjeru nastavljate svoj put. Koliba ili nastavak stazom prema vrhu?
Odluka je na vama, budite dovoljno savjesni da je sami donesete.
Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog