Ali za one sa ovim rijetkim, nedavno priznatim poremećajem, koji se zove mizofonija, samo pomisao na takav obrok stvara anksioznost i strah.
Ljudi sa mizofonijom mrze određene zvukove, nazvane “zvučni okidači” i odgovaraju na njih stresom, bijesom, iritacijom ili, u ekstremnim slučajevima, agresijom. Česti okidači su zvuk žvakanja, kuckanja olovkom, tapkanja… Osjećanje bijesa često se pojača ako zvukovi dolaze od bliskih osoba. “Nisam jela sa svojim roditeljima, bar ne bez čepića u ušima, više od decenije”, kaže Meredith Rusol, 25-godišnja učiteljica kojoj je postavljena dijagnoza mizofonije nakon godina preosjetljivosti na zvukove.
“Imala sam šest godina i počelo je slušanjem mojih roditelja kako žvaću za večerom”, prisjeća se ona. Njena lista okidača je vremenom rasla: žvakanje (posebno hrskave hrane), tapkanje, kuckanje, otežano disanje, zveket escajga… Čak su je i određeni prizori uznemiravali, kao npr. vrpoljenje i treskanje nogom. U školi su je tipični zvukovi, poput struganje krede po tabli ili brujanje radijatora, izluđivali. “U tim trenucima, vaši mišići su napeti, vaše srce ubrzava i osjećate potrebu da pobjegnete”, kaže Rosol.
Termin mizofonija, što znači “mržnja zvuka”, smišljen je 2000. godine za ljude koji su imali snažne reakcije na određene zvukove. U 2013. godini, grupa holandskih psihijatara prvi put je ovaj poremećaj klasifikovala kao psihijatrijski. Niko ne zna koji je uzrok, tako da je određivanje standardnih tretmana teško. Stručnjaci se slažu da ovaj poremećaj ima više veze sa kontekstom, nego sa samim zvukom. “Nekad su njihove reakcije lokalizovane oko određenih ljudi, možda će im smetati žvakanje njihove majke, ali ne i njihovog brata na primjer”, kaže Miren Edelstein, koja se bavi ovim istraživanjem.
“Ali odakle dolazi ova intenzivna reakcija ako nije uzrokovana samim zvukovima? Po mom mišljenju, mizofonija je saznajno uslovna reakcija”, kaže audiolog dr Natan Bauman. On je pregledao skoro 100 osoba sa ovim poremećajem i vjeruje da su njegovi pacijenti u nekom trenutku povezali negativna iskustva sa određenim zvukovima i tako imaju impulsivnu reakciju na njih. Ovaj impuls ima veze sa načinom na koji mozak procesuira zvuk.
Bez obzira na uzrok, mizofonija čini život težim za one koji je imaju i za ljude oko njih. Oni sa ekstremnim slučajevima kažu da ponekad sami ostaju kod kuće kako bi izbjegli društvene situacije i javna mjesta, jer se plaše da će nešto pokrenuti njihovu negativnu reakciju.
Postoji nekoliko tretmana, ali ne i lijek. Rosol, čija je osjetljivost počela sa 6 godina, pronašla je sopstvena sredstva: čepići za uši u krevetu i slušalice koje odstranjuju buku u teretani i javnom prevozu. Tokom obroka, nosi čepić u jednom uhu, dok drugo blokira rukom kad drugi počnu glasno da žvaću. Na porodičnim okupljanjima koristi čepiće za uši i ne sjedi blizu roditelja. Ne može da čuje o čemu se priča, pa i ne doprinosi razgovoru. “Nije uvijek idealno”, kaže Rosol. “Obično završim sa jelom prije drugih, odem u kuhinju oprati tanjir i zatim čekam u drugoj sobi.”
Prevod Kristina Đurić