Ne pokušavajte ovo kod kuće! Perfetti Sconosciuti, što mu je
originalni naslov, je film o sedmero najboljih prijatelja koji se okupljaju na
zajedničkoj večeri – na kojoj jedan od njih izaziva ostale da zaigraju „igru
istine“. O čemu je zapravo riječ? Svatko od njih bi morao naglas podijeliti
bilo koji oblik komunikacije koji se odvije putem njihovih osobnih telefona
tokom te večeri.
„Nemamo nikakvih tajni“, kaže Eva (Kasia
Smutniak), čija je to zapravo i bila ideja. Domaćini okupljanja su ona i njen
muž Rocco (Marco Giallini), plastični kirurg po struci. Stan im je ogroman, sa
predivnim balkon s kojega mogu promatrati pomrčinu mjeseca, koja, pak, cijeloj
toj večeri daje novu dimenziju. Eva je psiholog sa dijabološkom idejom – nitko
razuman ne bi predložio takvu igru.
Ostali nisu tako bogati. Cosimo (Edoardo Leo)
je vozač taksija koji sanja o brzom obogaćivanju (nešto kao Del Boy). Njegova
nova supruga, Bianca (Alba Rohrwacher), veterinarka, prosto ga obožava i u tome
ne vidi nikakav povod za sramežljivost. Okupili su se, zapravo, kako bi
upoznalu novu djevojku Peppea (Giuseppe Battiston), koji se, najzad, pojavljuje
bez djevojke. Groznica, kaže, mada je svima jasno kako laže.
Time ostaje jedno mjesto slobodno za velikim
okruglim stolom, za kojim su večerali razna fantastična jela (ako ništa, film
će vas učiniti gladnima). To je zapravo glavni fokus na koji redatelj Paolo
Genovese stavlja svoju kameru, a ujedno i veoma mudar odgovor na najveći izazov
filma – kako napraviti jedinstvenu, napetim dijalozima isprepletenu
scenografiju?
Publika neće mnogo brinuti oko statične
scenografije, ako ih humoristični dijalog bude nasmijavao, te ukoliko likovi
lagano krenu otkrivati svoju mračnu stranu. Prekrasna Carlotta (Anna Foglietta),
koja je potajni ljubitelj alkohola, svlači svoje gaćice netom prije polaska na
druženje – navodeći nas kako ima aferu sa nekim od prijatelja za stolom. Njen
suprug Lele (Valerio Mastandrea), zamoli Peppea da zamijene mobitele (isti su
im) – tako da se kada njegova misteriozna djevojka pošalje svoju golišavu
fotografiju, kao i svake noći negdje oko 22 sata, Peppe može pretvarati kako je
to njegova nova djevojka.
Bilo bi lako učiniti ovaj scenarij lošim,
jednostavnim prikazivanjima jedne neugodne situacije za drugom. Razmislite o
tome! Zar to nije zapravo ono što Genovese i radi; ali s druge strane, on ulaže
zaista i enormne napore u karakterizaciji svojih likova. Cosimo možda jeste
primjer stereotipnog Talijana – svojevrsna kombinacija zavodnika, hvalisavca i
maminog sina, no kirurg Rocco, sa druge strane, je primjer mudra, duhovita i
poštena čovjeka. U likovima se javljaju suprotnosti. Oni možda jesu ranjivi i
nesavršeni ljudi, ali se trude, i nitko od njih nije po prirodi zao.
Talijanski kritičari aplaudirali su Genoveseu
na ovom pokušaju oživljavanja jednog od najznačajnijih žanrova talijanske
kinematografije, tzv. Commedia all'Italiana, koji je bio popularan od kasnih
1950-ih do ranih 1980-ih. Hrabro od njega, ali u isto vrijeme i veoma rizično
jer vremena su se promijenila.
Filmovi Commedia all'Italiana su mnogo više
satirični i cinični, nego neorealistični filmovi koji su proslavili talijansku
kinematografiju nakon Drugog svjetskog rata. Neorealistični filmovi (koji
prikazuju uglavnom antifašističke ideje) su bivali više namijenjeni za stranu
publiku, dok je talijanska publika uvijek više voljela domaću komediju, čiji
humor je mnogo dublji.
U tom smislu, Perfect Strangers podsjeća na
klasične talijanske komedije. Film zasigurno napada način na koji su mobilni
telefoni preuzeli kontrolu nad našim životima. Među ovih sedam prijatelja,
jedino što je sigurno i konstanto je – tajna. Možda su oni svi od reda
lažljivci, ali tko bi se usudio prvi baciti kamen?
Izvor: Sydney Morning Herald (www.smh.com.au)
Preveo i prilagodio: Krešo Ban