Jugoslavija se svojevremeno dičila kako je četvrta vojna sila u svetu – to je bila neka vrsta nezvanične legitimacije, teško dokaziva, ali je služila za dizanje libida narodu…
Ono čime se nije preterano hvalisala, a mogla je slobodno, da je bila zemlja ozbiljne modne industrije. Naročito ozbiljne ako se uporedi sa ovom današnjom, mada je to neuporedivo. Moda je bila je vrhunski imidž za zemlju, neretko i paravan iza kojeg su se završavali ozbiljni državni poslovi. „Jugoeksport“ se bavio izvozom oružja i mesa, ali je tekstilnu industriju „furao“ kao cvetić na reveru. Okretalo se tu mnogo novca, ali i stila.
Guru te scene svakako je bio Aleksandar Joksimović, začetnik i jedini oficijelni dizajner visoke mode u socijalističkoj Jugoslaviji, koji je mogao da stane rame uz rame sa Iv Sen Loranom ili Pjerom Kardenom. Imao je po tri-četiri revije dnevno u Parizu, specijalni avion koji je vozio njegove modele i manekenke na reviju u Teheran, a Rusiju je svojim kolekcijama bacao na noge.
Naša MM je bila Mirjana Marić, magistrirala je na Rojal koledžu u Londonu, imala sedamdesetak revija širom sveta, napravila revolucionarni zaokret kada je moćnike iz „Jugoeksporta“ ubedila da, uprkos tome što mogu sve da kupe, ne bi bilo loše da imaju i svoju proizvodnju. Jovanka Broz je, pored Joksimovićevih, nosila i modele MM. Bilo je još ljudi koji su svojim krojačkim umećem doprinosili da naša radna žena izgleda savremeno. A prezenteri tih kreacija, lica koja su smešila s naslovnih strana, hrabro koračala pistom bili su devojke i mladići koje su osim lepote imali i ono što se danas naziva „X faktor“. Pramajka svih naših manekenki je Tamara Bakić, žena koja je udarila temelje ovoj profesiji osnivajući Udruženje manekena. I u devetoj deceniji hrabro gazi beogradskim ulicama. Odgovarajući jednom na pitanje iz Prustovog upitnika: „Kako biste voleli da umrete?“, rekla je: „U cipelama“.
I Dana Žujović spada u prvu grupu beogradskih manekenki, često je odlazila kod sestre u Pariz i odatle donosila dah svetske mode, a za naslovnu stranu francuskog časopisa El slikao ju je lični fotograf Grejs Keli, koji je bio redovan posetilac Joksimovićevih revija. Kada u Gugl ukucate ime ove žene koja je gospodarila pistama, jedini podaci koje možete dobiti su bizarni detalji iz života nekakve starlete koja ima isto prezime, a „proslavila“ se učešćem u jednom rijalitiju. Toliko o tradiciji. A gde se ne zaliva tradicija, tu raste korov. I to otrovan.
Tradiciju hodanja i plesa po modnim pistama čine Ljiljana Manojlović, Ljiljana Leskovac, Milanka Udovički, koja je krasila editorijale Voga, a revije u Parizu je dolazila da gleda sa glavicom kupusa, koji bi jela dok su njene koleginice nosile modele. Nezaobilazna figura je i Ljiljana Tica.
„U to vreme Džeri Hol je bila svetska zvezda, ali Ljiljana Tica je bila boginja, postulat lepote. Mislim da bih umrla da sam je tada upoznala“, priča Irena Mišović. „Jednom sam je srela na ulici, bilo je leto, ona u nekoj haljinici, ostala sam fascinirana tom kosom, očima, tenom, držanjem, stilom oblačenja… Posle sam videla Džeri Hol uživo i shvatila da je ona malo dete za Ljiljanu Ticu. Ljiljana je tog trenutka, a i kad god sam je videla, izgledala kao da je u Beograd ispala sa stranica Voga.“
Ljiljanu Ticu sam zatekao u Nemačkoj, posle nekog sajma veša. Na pistu je zakoračila zahvaljući odbojci, igrala je za Mladost iz Zemuna, a posle neke utakmice izašla je njena velika fotografija na srednjim stranama Borbe, ubrzo je dobila ponudu da se slika za naslovnu stranu Ilustrovane Politike.
Kaže da je na njenu karijeru presudno uticalo nekoliko novinara i fotografa, da nije bilo nikakvih odricanja zarad karijere, osim što su mnogo radile i izgledale savršeno. Priča kako se današnja pravila razlikuju mnogo od negdašnjih:
„Danas je sve u rukama agencija i agenata, sve se svodi na dil i pare. U naše vreme jesu pare bile važne, ali ne i primarne. Mi smo se, pre svega, družile, to je bio poseban gušt. Na jednom snimanju u Italiji, koje smo radili za našeg agenta iz Beograda, iz zabave smo mu uveče proturile jedno preteće pismo od Bandere Rose. Bila je to duga noć, smirivale smo ga, tešile, ubeđivale da se ništa loše neće desiti, a mi smo se krišom mnogo smejale. Ujutru, kada je shvatio da je to bilo naše delo, toliko je bio ljut da me je pljunuo.“
Irena Mišović i Ivanka Dvojaković; Autor: Aida HajdarevićFoto: Irena Mišović i Ivanka Dvojaković; Autor: Aida Hajdarević
MADE IN SIROGOJNO
Irena Mišović skreće posebnu pažnju na van modnih krugova ne toliko poznatu kreatorku Dobrilu Smiljanić.
„Ona je vodila ‘Sirogojno’ i trebalo bi da uđe u udžbenike kao začetnik modnog marketinga i advertajzinga. Bila je maher, maltene je izmislila to selo Sirogojno. Tamo su bukvalno bile tri kuće, a ona je od toga napravila svetski brend. Kada sam jednom prilikom bila kod nje, gledala me je sa smeškom: ‘Ti zaista veruješ da je ovo postojalo? ‘ Objasnila mi je kako je sakupila te seljanke koje su štrikale i otkrila da je ta vuna, za koju se verovalo da je domaća, zapravo bila uvezena iz Švedske. Ona je napravila modni muzej u selu. Jednom je dolazio neki italijanski privrednik i, da bi ga fascinirala, sve manekenke koje regrutovala za reviju zajedno s njim su putovale vojnim helikopterom iz Beograda u Sirogojno. Sleteli smo direktno ispred crkve u selu, helikopter je bio veći od crkve, spuštaju se stepenice, silazimo, a hor dece sa pionirskim maramama počinje da peva… Dočekuju ga kao Tita, Dobrila ga grli, govori na italijanskom, narod tapše, svuda plakati ‘Dobro nam došao’. Genijalno pozorište. Onda nama namigne, a njega vodi da proba rakijicu i meze, da porazgovaraju u šou-rumu. Imala je veliku poslovnu zgradu. Za to vreme dok oni pričaju, mi se šminkamo, ali ono što je divno bilo je to što nas je sve poimenice predstavljala. Nikad nismo spavali u hotelu, nego u tim kućicama, na pravim seoskim krevetima, jeli pored kamina, kod nje je uvek bio doživljaj, bilo je važno druženje, a posao je išao usput. Obavezno nas prvo nahrani: ‘Ajde idi tamo, znaš kakav je kajmak, pusti sad liniju. ‘ Posle toga je Italijana sprovela da vidi kako u etno-selu seljanke štrikaju tu ‘našu’ vunu. Naravno da je taj čovek naručio celu kolekciju i mnogo više nego što je planirao. Dobrila Smiljanić je bila posebna dimenzija jer je iz Sirogojna bila prisutna svuda u svetu. Ti džemperi su koštali između 300 i 500 dolara. A ugašena je u vreme Slobe jer je bila protiv Slobe.“ Ljiljana Perović; Autor: Aida HajdarevićFoto: Ljiljana Perović; Autor: Aida Hajdarević Ljiljana Perović podseća na Dragicu Spasić iz „Teteksa“, Vladu Stojanovića, jednog od najznačajnijih domaćih kreatora muške mode, Vesnu Šunjić, koja je bila na čelu modne konfekcije „Zlatka Vuković“ iz Mostara.
Foto: Ljiljana Perović; Autor: Aida Hajdarević
„Vesna Šunjić je počela je sa jednom ‘bagat’ mašinom i dve radnice, koje su radile u dve smene, a stigla je do ozbiljne fabrike sa više od 200 zaposlenih, izvozila je na sve strane, naročito za Rusiju. Iz krša je napravila jednu veliku priču, sada živi u Ljubljani.“
Od nje i Mirjane Marić, Perka, kako je koleginici od milja zovu, mnogo naučila. A moralo je da se uči, nije bio dovoljan samo stas i hod.
„Odrasla sam u modelarnicama, jer smo imale modele po svojim merama i obavezu da jednom nedeljno idemo u Nacionalni salon, to je bila modelarnica, tamo pored Kluba književnika, u Francuskoj 5. Tu se zapravo sve događalo, imala sam zadatak da probam svoje modele i one koji su išli za proizvodnju. Oni naprave šnit i kada stigne prvi uzorak, treba da se naprave proporcije, standard tog modela… Onda ide čišćenje, da li je dobar rukav, da li je dobar preklop, struk… Mirjana Marić to radi sa modelarima, i tada Petru kaže: ‘Vidiš, prevelika je kugla, tu malo vuče rukav, moraš da ispraviš ovo… ‘ To sam godinama slušala. Bila je jednom haljina od velura, najfinije kože boje pudera, s nekim olfaltama, najsitnijim faltama, tu idu tone materijala… E, sad to izravnati, to je velika umetnost. Stojim na modelarskom stolu satima, krojači i modelari idu oko mene i obeležavaju, mogu samo na pola sata da se pomerim milimetar, i to je trajalo dok nisam pala u nesvest.“
PROZOR ACE JOKSIMOVIĆA
Da manekenstvo nije ženskog roda, iako su devojke zarađivale bar 30 odsto više, svedoči Andrija Ðorđević, današnji predsednik Udruženja manekena Beograda, koji je u taj svet zakoračio zahvaljujući tadašnjoj devojci. Počeo je 1971. godine, studirao je mašinstvo i kao maneken imao je novca kao da je bio inženjer, a često i više.
„Centar zbivanja je bio atelje Ace Joksimovića u Sremskoj ulici, i s prozorčeta je on ili neko od njegovih viđao najzgodnije mladiće i devojke, a tuda je prolazila trećina Beograda. Sećam se kapka tog prozora kroz koji su gledali. Tako je angažovao Benju Martinovića, druga opcija je bila da vas dovede Maja Štajner, koja je kasnije nastradala u saobraćajnoj nesreći, ili Tamara Bakić, neko ko je već etabliran. Tada je to bio zatvoren krug. To je kraj šezdesetih i početak sedamdesetih, nije bilo skauta i agencija. Aca je bio najveći skaut i promoter ne samo mode već i pojma o modi. Do tada je bilo važno da se proizvede dovoljan broj sakoa, kaputa, odela, a dizajn nije bio bitan. I onda su Aca Joksimović i ljudi koji pripadaju tom dobu izvršili proboj, a angažovali su nas mlade i lepe. Tako smo uspevali da se plasiramo.“
Razgovaramo o krutim komunističkim vremenima šezdesetih i početkom sedamdesetih, kada nije bilo baš bilo poželjno da se žena „modira“, već da razmišlja o fabrici i deci, a ne o tome šta će da obuče. Tada su se održavale konferencije koje su se bavile društvenim položajem žena, na kojem se defiinisalo „šta jeste, a šta nije za našu ženu“. Kozmetika nije bila preporučljiva, pa je bila visoko oporezovana, ali je zato sapun bio podoban. O tome se raspravljalo tri dana u deluks hotelu „Lav“ u Splitu. Ozbiljno se bistrilo da li žena treba da se bavi sopstvenim izgledom ili treba da radi i koristi sapun. Odlučivale su političarke i urednice, koje su dobijale zadatak šta treba da afirmišu.
„Posle se okrenula situacija, pa kad je firma iz nekog mesta odakle je obavezno bio i neki političar, onda su se povremeno pravile modne revije: tri dana sviranja, krkanja, opijanja, pucanja pred zoru, a modna revija se desi dvadesetak minuta u nekom trenutku. To su bili festivali pijanstva i kiča. Pio se samo viski, koji je kod nas postojao samo u izlogu. Na drugom kraju te estetike bili su ‘defilei’ za Tita i Jovanku, uz obavezno pravilo – ono što se pokloni Jovanki, ostatak u tom dezenu se sklanja“, seća se Andrija Ðorđević.
Koliko je moda bila strateška stvar, svedoči i činjenica da su sve nadgledale i kontrolisale drugarice iz Gradskog komiteta. Najopasnija je bila Kika Marković, Kika partizanka, koja je znala da naruči reviju za Osmi mart od Ace Joksimovića, a kada bi joj on predložio da budu neki motivi Vizantije, pitala bi ga: „Šta ti je to Vizantija? Bolje daj neke nesvrstane!“
Ljiljana Perović otkriva i mračnije strane ovog posla. Put do piste bio je posut trnjem, trebalo je dobro oguliti tabane dok se ne dočepaju modela i aplauza.
„Imali smo turneje po mesec i po dana po Hrvatskoj, ili sa Vesnom Šunjić sedam dana po Bosni, iz grada u grad. Doputujem u dva ujutru u Vinkovce, moram da presedam, sama na stanici, sama u hotelu. Jednom sam bila sama u Skoplju, tamo smo bili non-stop, u hotelu ‘Grand’, gde su kockarnice, svakakvi tipovi su se muvali i šunjali. Kad sam došla u sobu u ponoć, posle revije, stavila sam orman na vrata da me neko ne zakolje. U Metkoviću, proleće, žabe krekeću, u mi u nekom hotelčiću, same, na kraju sveta, zovem Irfana (njen tadašnji suprug, glumac Irfan Mensur, op. aut.), a oni idu sa žurke na žurku… Odem u Osijek u četiri po podne, vratim se istu noć, ne znam za sebe… Stalno tako, do Brčkog pet sati autobusom, vraćamo se u cik zore, dok iz minareta pevaju, a sve okolo zaleđeno. Te letnje turneje su zabavne kad se prepričavaju, ali su naporne, kada obiđeš svaki gradić, seoce, ostrvce od Tivta do Portoroža. Najviše večernjih revija smo radile po sportskim halama, tu budu i Safet Isović, Tereza Kesovija, Arsen Dedić, pa ide red zabavne, red narodne muzike, red revije… Taj koncept šou-biznisa je dugo trajao u Jugoslaviji. Sećam se tih presvlačenja po halama, bosa na pločicama, pa snimanja kupaćih kostima u Dubrovniku u januaru, kad je bura, ljudi u bundama, a mi u bikiniju. Bilo je svega. Dok stignemo do piste, dobro oderemo kolena. Ali nije bilo nepristojnih ponuda, nije bilo tabloida, nije bilo tajkuna, svake nedelje otvorite ozbiljne novine i vidite jednu od nas na poslednjoj strani. Bilo je normalno da je manekenstvo profesija.“
POLICIJSKA PROVERA MANEKENKI
Irena Mišović, kada pomisli na to kako je izgledao njen odlazak u svet, samo kaže: „Prilično zastrašujuće“.
Irena Mišović; Autor: Aida HajdarevićFoto: Irena Mišović; Autor: Aida Hajdarević
„Mi nismo imali agencije, Udruženje manekena je bilo postavljeno po komunističkim principima, katalog ‘Jugoeksporta’, koji je slikao Mario Bralić, bio je jedini i najbliži izraz koji je mogao da se upoređuje s nekim svetskim editorijalima. Spakovala sam kofer i nekoliko tih fotografija i otišla u Milano. Kad sam došla, bili su šokirani što nemam buk, ali sam preko nekih veza uspela da upadnem u šou-rum kod Alberte Fereti. To je bio beskonačno dosadan posao, posle velikih revija nas tri-četiri prikazujemo modele u nekoj dugačkoj sobi, u 10 ujutru, pa u 12, pa u 16… Bile smo kao u fabrici, niko te ništa ne pita, hodaš i ćutiš. I tako mesec dana, tri put dnevno, kao navijeni roboti. Svaki dan sam htela da dam otkaz, ali da ne bih otišla, menadžer je počeo da me šarmira i da me uči da se smejem. Ipak sam pobegla i ispala sam velika glupača. Onda sam otišla u Pariz, a tamo je tek bilo surovo. Ako nemaš agenciju, nemaš buk, stvarno te gledaju kao seljančicu iz Jugoslavije. Inače, uvek sam bila predebela za manekenku. Niko me nije hteo. Obila sam noge špartajući po Parizu u potrazi za angažmanom. Sreća je bila što sam do tada uštedela sve honorare koje sam zaradila u Jugoslaviji, mogla sam tri meseca da živim u hotelu, ne u nekom velikom, ali ipak u hotelu, i da se hranim. To sam ipak potrošila, a agenciju nisam našla. Očajna, zvala sam rođaka koji je bio blizak sa Tjerijem Miglerom, i on mi je dao nadu da će on možda da me primi. Pretrnula sam od straha, njegov atelje bio je kao da sam ušla u film ‘Fleš Gordon’. Dali su mi neki sako s velikim dekolteom, užasno kratak i preterano strukiran, bila sam samo u gaćama, bez brushaltera. Tresla sam se od treme, a delovalo je da sam nadrkana. Posle mi je samo rođak preneo Miglerov sud: ‘Prelepa je, ali samo treba da poraste. ‘ Pitala sam se kad da porastem, kad sam već bila matora za manekenku, 23 godine. Posle toga rođak je rekao da ima neku ‘š’ agenciju, od prijateljevog prijatelja, i da će tamo da me ugura, pa šta mi bog da. To je tek bila katastrofa. Nisam bila sigurna da li se bave samo eskortom ili možda i manekenstvom. Ali sam imala ludačku sreću, jedan od dva bukera Beatris odmah me zgotivila i rekla: ‘Sve ove slike koje imaš odmah da baciš, svu karijeru koju si imala da zaboraviš, treba da shvatiš da ne postojiš. Kad psihički prihvatiš da si niko i ništa, dakle, čula si me, kad shvatiš da si nula, možemo da krenemo. ‘ Tako sam počela, ona me je slala po nekim kastinzima da radim s fotografima koji se uče, pa ako neki slučajno ubode jednu fotku da valja, eto meni kockica za buk. Milion tih kastinga je bilo, jurcala sam metroom kao luda. Niko me nije konstatovao jer nemam buk, niko me nije gledao u lice jer ga nije zanimalo kako izgledam nego kako se slikam. Tada sam naučila to da imaš tri sekunde za predstavljanje: ‘Prva je da uđeš, druga da kažeš dobar dan i treća da ih na bilo koji način navedeš da te pogledaju. ‘ Ima milion devojaka koje žele slavu i bogatstov, i kad god dođeš na kasting, vidiš tu novu ‘robu’, neprerađenu sirovinu, koja je pristigla od kojekuda“, priča Irena Mišović.
Kada je svet dopro na naše tržište, dočekali smo ga raširenih ruku, ali imali smo i želju da ga onako, malo balkanizujemo. „Beko“ je kupio licenciranu englesku liniju džinsa i počeo je da radi „li kuper“. Englezi su dolazili svaki čas da pregledaju kolekciju, kvalitet, tkanine, pre nego što se pusti u rad… Jednom su došle dve Engleskinje da gledaju reviju, a manekenke su morale da potpišu ugovor da neće okolo da trube tajne koje čuju, mogle su da budu optužene za industrijsku špijunažu. Prvi šok Engleskinja je bio kad su saznale da su ljudi iz „Beka“ skratili proces bojenja ili obrade tkanina, nečega važnog, sa šest na tri sata. Uhvatile su se glavu, ali i za licencu. A drugi šok je bio kad su ih usred radnog vremena oko dva-tri po podne odveli na ručak da jedu pečeno prase.
Najveća promoterka jugoslovenske mode Jovanka Broz je umela posle revija da porazgovara s manekenkama, da ih pita šta imaju ispod bunde koju nose, iako je znala da nemaju ništa.
„Mi smo morali da budemo moralno i karakterno podobne, jer smo predstavljale jednu zemlju. Tu proveru je radila policija. Ocenjivalo se ponašanje. U Budimpešti je sa nama bila čitava delegacija, Momo Kapor kao ataše za štampu, a posle revije na večeri jedna devojka se napila. Tada je radila i nikad više. Nismo mogli da se ponašamo kako mi hoćemo, već kako dolikuje situaciji. Jedna zagrebačka manekenka nije mogla da putuje u Nemačku jer je navodno njen otac, koga nikada nije videla, imao veze sa ustaškim pokretom. Sve je bilo jako rigorozno. Kodeks ponašanja je uvek bio strog. Nije se tolerisalo mešanje privatnog života“, svedoči Ljiljana Perović, danas stilistkinja u časopisu Blic žena.
Kada presabira račune iz prošlosti, kaže: „Imala sam za dve godine 12 naslovnih strana Bazara. Nije malo. Zanimljivo što se te naslovne strane nisu potpisivale, nije bilo mog imena, nego – model ‘Titeksa’, ‘Teteksa’… Potpisivao se kreator i fotograf, ime manekena nikada, iako je cela Jugoslavija znala za nas. Kada se slikamo ponedeljkom za ‘Robne kuće Beograd’, sto maraka je bio slajd koji je usvojen, a meni usvoje 10 slajdova. To je bio ponedeljak, utorkom idemo dalje. Za tri i po dana sajma sam znala da zaradim za auto.“
Irena Mišović, Ljiljana Erić i Ivanka Dvojaković danas, poziraju za Njuzvik; Autor: Aida HajdarevićFoto: Irena Mišović
LAGANI BES
Moda se ovde dobro zapatila i nije bila kapric, već žudnja za životom, ozbiljan biznis, pa je bilo perioda kada su, osim kreatora, i šaneri bili modni diktatori u Beogradu.
Danas Ivanka Dvojaković, koja je htela da bude arhitekta, ali je na pistu kročila zahvaljući svom tadašnjem dečku, sadašnjem suprugu Draganu, nikada nekoj mladoj devojci ne bi preporučila da se bavi tim poslom.
„U Srbiji jedino ako baš mora. To ovde deluje kao gubljenje vremena, da se nose stvari pokupljene iz butika i da se radi za džeparac. Mi smo stalno putovale i radile, imale mogućnost da snimajući kataloge naučimo kako se pozira, imale smo probe i koreografije za revije… Svaka od nas je bila drugačija, nije bio trend da se štancuju iste manekenke, nismo ni izgledale ni hodale slično. Nismo ni vodile računa da budemo mršave, mršave, mršave, normalno smo se hranile, nismo bile vešalice… Imale smo obline i zarađivale smo odlično. To je bila profesija. Ali, kada sam rodila treće dete, odlučila sam da se povučem, i nije mi to teško palo.“
„Bila sam previsoka za balet, a imala sam na umu i onu da ‘nikada nisi dovoljno mršav i dovoljno visok da budeš maneken’. A bila sam dovoljno i mršava i visoka, i još uvek sam. Tada nije bilo pravila i trenda u modi, nije bilo modnih diktata. Svako je hteo da izgleda drugačije, tada se na pisti hodalo ritmički uz muziku, neretko je to bila i živa muzika, igrali smo i morali smo da budemo scenični. Revije su imale atmosferu, a manekeni, dok su hodali, izražavali su svoje emocije, osećao se jedan nevidljivi glamur. Tada smo se non-stop pojavljivale na prednjim, središnjim i poslednjim stranama časopisa. Bilo nas je malo i bile smo prepoznatljive. Postala sam zvezda preko noći. Lepo smo zarađivali, a bratstvo i jedinstvo je carevalo među manekenkama. Bilo je konkurencije, pojavljivala su se nova lica, ali mi smo se mnogo pomagale, bili smo uigrana ekipa. Jedna je nosila cipele za sve druge, nije bilo stilista. Trebalo je da imamo svoje cipele, šminku, apsolutno sve, dobijemo da nosimo samo suknju, a ostalo je na nama. Vukle smo kofere i kofere, a ovo sada je strašan komfor, dođu s mobilnim telefonom i iznesu reviju. Tamna strana tog posla je bila što su honorari kasno stizali, nije bilo, ovo što se danas kaže, ‘narukvica’, keš na ruke. A honorare smo čekali po tri-četiri meseca, pa i po pola godine, onda smo pozajmljivali. Najlepše vreme mi je bila saradnja s Mirjanom Marić. Bile smo bliske, znala sam da joj tražim da mi pozajmi novac dok ne stigne honorar. To je bio nivo luksuza da mogu da odem na vikend u Dubrovnik, a da u ponedeljak nemam ni za cigarete. Kako smo volele taj posao, tako smo i trošile. Ne verujem da je neko nešto profitirao. Koja se dobro udala, ta je profitirala, a ja sam se dobro udala. Meni je savršeno. (Ljiljana Erić je udata za kompozitora Zorana Simjanovića, op. aut.). Imala sam sreće.“
Ali manekenski posao ima rok trajanja i gospođa Erić Simjanović je to osetila kao udarac ispod pojasa.
„Najteži trenutak mi je bio kada sam shvatila da mi je prošlo vreme. Samo sam jednog dana ukapirala da me više ne zovu, meni se činilo da je sve u redu, da nemam bore, da mogu dalje, ali me više nisu zvali, došla su nova lica… Preko noći sam shvatila da mi je došao kraj, da više nisam u tom svetu. Onda sam počela da tražim utehu. Olakšavajuća okolnost je bila to što mi je suprug jako poznat, pa sam se uz njega ufurala da radim nešto, da budem neka senka. Zahvaljući njemu sam prebrodila krizu. To je težak momenat. Ja sam se samo manekenstvom bavila u životu i odjednom vam neko izmakne stolicu. To boli. Jako boli.“
Priče ovih dama i jednog gospodina, kao i svih onih s kojima sam nezvanično razgovarao imaju neku oporost, ali nije to „žal za mladost“, već neki lagani bes koji izaziva bolja prošlost: kada modne revije nisu bile stajališta za blejače, starlete i lovce na besplatno piće ili posrnulu devojku, kada se kreatorima nisu predstavljale šnajderke u pokušaju, bogato udate ili još bogatije razvedene gospođe, kada je poslednja strana magazina Nin s modelom iz „Robnih kuća Beograd“ ili „Centrotekstila“ bila najgledanije štivo, kada su stil i šarm bili i na ceni i na sceni, kada su manekenke terale inat obesnom menadžeru igrajući jamb, pa bi revija počela kad one popune sve kolone, kada je diverzija bila da Aca Joksimović svoju modnu kolekciju nazove „Simonida“, a ne završi na modnom Golom otoku… Kada se, bre, ozbiljno modiralo. I živelo.
Izvor newsweek.rs