.
Okolnosti, međutim, nalažu drugačije, a ja pratim srce. Volio bih da se tako
mogu ponašati sa u svim oblastima sopstvenog življenija.
***
Elem, dvostruko sam inspirisan.
Kako to biva
u životu, jedno zapažanje je loše, a drugo je radost srcu mome. Kao da se ne
dešavaju u istom gradu. Pomalo šizofreno.
Još od Gimnazije i čitanja bezvremenskog pjesnika i
vladara Njegoša pokušavam da u svojoj ličnosti stabilizujem spoznaju da:
„Čašu meda još niko ne popi,
što je čašom žuči ne zagrči
čaša žuči ište čašu meda
smiješane, najlakše se piju.“
Na žalost, još učim da su plus i minus u životu
normalne stvari, mada je amplituda podnošljivija. A nije da nisam sprcao
godina.
No dobro. Nije riječ o meni ovdje. Idemo redom.
Radetića Kula
O jedinoj prijedorskoj Kuli stražari sam pisao u
zbirci priča Talandara. Lamentirao i pokušao da skrenem pažnju na
problem održanja bitne kulturne baštine grada i podneblja, slično kao mnogi
prije mene. Izmislio zatim poklič – „Obnovimo Kulu“ i napisao posvetu tadašnjem
i sadašnjem gradonačelniku grada sa željom da kao grad i društvo napravimo
akciju i spasemo dio sopstvenog identiteta. To je važno! To je prevažno. Razgovarao
sa drugim umjetnicima i kulturnim radnicima. Grintao, pisao o svemu. Nervirao
se i razočaravao.
Na žalost, očima vidim da upravo ruše Radetića kuću
koja se nalazi neposredno uz kulu i koja je dio iste cjeline. Raspitujem se i
saznajem da ju je kupio prijedorski preduzetnik. Saznajem i da je Kulu pored
kupio jedan drugi preduzetnik. Ako sam dobro razumio, nad kućom je skinuta
zaštita koju je imala kao kulturno dobro, a nad Kulom nije, ali zaista ne mogu
da pronađem vjerodostojne podatke o tome. Mnogo je šumova na vezi, bilo
slučajnih, bilo namjernih. Volio bih da se gradske vlasti oglase i kažu šta je
tačno problem da se Kula otkupi, restaurira i i stavi u funkciju kulture. Ako
su jedini problem novci (moji sinovci), to je bar riješivo. Pitajte pokojnog
Stiva Džobsa.
***
Plašim se da će nas progutati čuvene prijedorske magle
..
Boli me srce i duša. Jaučem na junskoj jari koja plitko
diše i znoji tijela. Vidovdan me gleda. Gledam i ja njega. Da li je moguće da
ne vidimo apatiju i beznađe u koju smo kao narod upali i koji nas proždiru kao
živo blato? Živimo mlitavo kao ljetne muve i današnji političari bi nam mogli
prodati bilo šta. Bilo šta! Toliko su nas zamorili, otupili ..
Buni se narode moj, ne daj na sebe, bori se, mrdaj ..
Prije nego nestanemo u ropcu presurovog liberalnog
kapitalizma jer novci nisu mjerilo svega i jedini važni. To se spozna kad dođeš
do njih.
Treba nam ustanak. Duhovni preobražaj.
Ustanak ili odustanak, pitanje je sad?
Kozarsko Kolo
Kao neki „skočko“ iz „Slagalice“, prvo su sudionici
festivala bili u selu Brezičani na Sani, pa posjetili vrtić u gradu Prijedoru.
Onda plesali i igrali u Novom Gradu, Srpcu i naravno Prijedoru, pa ujutro
zapjevali u Pozorištu, obišli našu Gimnaziju i sutradan se svi družili na
Mrakovici i igrali u Gradiškoj. Sve kako treba. Jedino što mene lolu nisu
zvali, ali biće valjda prilike.
Kada su veseli Kolumbijci zaplesali, pa razigrani
meksikanski marijači zasvirali trubu na prijedorskoj glavnoj ulici, ovaplotio
se festival u izuzetno kulturno dostignuće. Osim što je prezentovao različite
kulture i tradicije, on je sjedinjavao ljude svijeta i apsolutno brisao granice
među njima. Aktivnosti toliko potrebne našem društvu. Kao kad si mali dječak
koji se poslije fudbala vruć natakari na prvu česmu da slatko utaži žeđ.
Lica prijedorske djece i slučajnih prolaznika koji su
zapanjeno gledali šta se dešava tokom festivalskog defilea bili su neprocjenjiv
dar. Osmijesi su sami stizali na lica. Muzika, energija i ljubav su plijenili,
iako je svemoćno sunce još pržilo betonske površine grada.
***
Do skora sam na pomen Kalija iz Kolumbije odmah pred
očima imao sliku čuvenog glumca Pedra Paskala koji maestralno glumi agentea DEA
Haviera Penju u seriji Narkos. Dok nas narator uvodi u srce trgovine drogom,
njegovi brkovi kreiraju zlokobnu atmosferu iščekivanja krvi, nasilja i
ultimativnog bogatstva.
Sada, nakon gostovanja Fondacion Cultural Colombia
Folklore, Cali COLOMBIA shvatam da i tamo ima normalnog i običnog življa.
Od brzine života to prečesto zaboravimo. Obnavljanje
lekcija.
***
Zašto sam oduševljen 5. jubilarnim međunarodnim
folklornim festivalom Kozarsko Kolo?
Prije svega, manifestacija se nalazi na zvaničnom
kalendaru CIOFF-a. CIOFF (www.cioff.org) je jedan od oficijelnih
partnera UNESKO-a na temu nematerijalne kulturne baštine i predstavlja Svjetsku
asocijaciju organizatora folklornih festivala sa članstvom od preko 110 zemalja
svijeta. Ponosati se sa najvećima u bilo kojoj oblasti nikada nije bilo
lako.
Kao drugo, ekipa domaćina iz Udruženja je fenomenalno
osjetila prazan regionalni prostor u Bosanskoj Krajini, te decentralizovala
festival tako da se nekoliko gradova, gradića i sela zaista osjete živim u
smislu da se i u njihovom dvorištu nešto zanimljivo dešava. Komentar jedne
gospođe sa socijalnih mreža na defile učesnika kroz Novi Grad/Bosanski Novi sve
govori – „pa ovo je kao u Riju“ Pun pogodak i recept za mnoge javne politike!
Kao treće, razbijanje mita da narodi na ovim
prostorima ne mogu zajedno, kao i borba protiv rasizma. Uopšte, jedna divna
otvorenost za različitosti i originalnosti. Ansambli iz Poljske, Grčke,
Hrvatske, Srbije, Meksika, Kolumbije i BiH kao i njihove zastave. Boje zastava
u srcima – Republika Srpska i Bosne i Hercegovine jedni pored drugih bez
ikakvih problema. Pjesma ojkača uvijek kao milost za moje uši i izazov za oči
koje sve češće puštaju suze na krajišku sekundu i glas predaka.
Na kraju, trebalo je sve te ljude koji učestvuju na
festivalu smjestiti, nahraniti, ugostiti kako dolikuje, organizovati koncerte,
koordinirati. To zahtijeva izuzetno ozbiljne i zahtjevne logističke i
organizacione pripreme, volontere. Često sam kritičar vlasti i politika koje
vode, ali ovog puta zapažam potpunu lokalnu podršku čitavom projektu i
uključenost velikog broja poslovnih aktera i šire zajednice. To je melem na
ranu. Označava svijest.
***
Udruženje za očuvanje tradicije Prijedor (Udruženje) zapravo
radi sve ono što bi trebalo da radi čuveni prijedorski KUD Dr Mladen Stojanović,
ali iz nekog razloga ne radi. U stvari, Udruženje značajno prebacuje kulturne
norme i očekivanja, te Prijedor, Republiku Srpsku i Bosnu i Hercegovinu
svrstava na folklorni kalendar cijelog svijeta. To su istinski velika
dostignuća, znajući u kakvom nekonsolidovanom (da ne upotrebim snažniju riječ) društvu
živimo.
I sve je opet do ljudi. Samo da ljudi. I sve je ovo dokaz da
su velike stvari moguće, ako ste okupili pravu, iskrenu ekipu entuzijasta I
znalaca oko sebe, te vrijedno radite na postavljenim ambicioznim ciljevima. Još
ako vas inspirišu i na divan način se sjećate nekih izuzetnih ljudi kao što je
bio koreograf Savan Runjo, onda vas i Bog nagradi.
Što reče moja pokojna baka – anđeli, anđeli bakini ..
Bravo ljudi iz Udruženja. Bravo dinastijo Š., bravo
profo!
Tako se brani otadžbina!
Alal vera!
Ide Šoša vodi partizane ..