1988. godina, 30.oktobar. Slutnja je ispisala istinu.
Dvadesetdevetogodišnji pjesnik Radule Željko Damjanović sa svojim
prijateljem Spasojem Pajom Blagojevićem, nestao je u Drini. Tražili su
ga 60 dana. Na kraju je bilo onako kako je sam pjesnik previdio: U
studenom decembru, u noći kada se smijenjuju godine, pjesnika je
pronašlo čobanče.
Da pjesničke slutnje nisu samo metafora, dokaz je ono što je
crnogorski pjesnik Radule Damjanović ostavio za sobom u obliku sjećanja i
spisa. Na granici nevjerovatnoga do detalja previdio je svoju tragičnu
smrt …
“Pun krivina i klizav otegao se drum pred dvojicom prijatelja i kolega pjesnika”, napisao je tada Petar Milatović za pjesnika “koji je znao svoj put”, a u novinama su osvanuli mnogi naslovi, poput onog tačnog “Vidoviti pivski pjesnik”.
A Piva, zavičaj Damjanovića i u stihovima ga je obilježila, najmlađi
od sedmoro djece, odrastao u kući gdje je knjiga bila suština života, za
šta je opet “kriv” taj pisani gen.
Oni koji su ga poznavali ili čitali njegove stihove mogli su
zaključiti da je bio više od običnog pjesnika, više od plemenitog i
mudrog mladíća.
Vizionar.
Prizivi nebeskog šetača
Vraćajući se sa Sajma knjiga u Beograda, Damjanovića i nešto starijeg
Spasoja Paja Blagodjevića, 30.oktobra 1988.godine odnijela je rijeka
Drina. Brza, mutna i nepredvidiva, kako to hoće od jesenjih kiša.
“Na ovoj cesti, gdje ne možeš dalje i slomiše moga konja vranca, svaku veče neka mjesec šalje, pozdrav staroj majci iz nepočin klanca.”
Da li je baš u trenutku smrti na magistrali, pjesnik recitovao ove
stihove, istražni organi nijesu mogli utvrditi, kao što nisu mogli
pronaći njegovo tijelo.
Utvrdili su da je automobil sletio u Drinu, uzvodno od Višegrada i da
su oba putnika poginula. Za Radulom se tragalo se do kraja decembra.
U rukopisu, čije je dijelove policija našla okačene o okolno šiblje, Damjanović je pretpostavio svoju sudbinu.
“Voda i miris riba, razbijeno čelo, na oštrici noći i teče krvava rijeka. Umrla pjesma pjesniku na usnama …”
Angažovane su bile sve spasilačke ekipe Crne Gore, ali ipak nijesu
uspjeli da ga pronađu. Čovjek, osobenjak, koji je najbolje poznavao ćud
rijeke, upozoravao je porodicu, ronioce i prijatelje:
“Daće ga Drina kad njoj bude milo. Idite kući, ne izazivajte je …”
Još jedna u nizu simbolika. Uoči prvog januara, 31.decembra naveče, pjesnika je pronašlo čobanče.
A sa njim je pronađeni i stihovi.
“A na međi u klisuri, leti pjesnik u rijeku i za otkup šalje pjesme, niz rijeku nek poteku.”
Predosjetio barski zemljotres
Na prvu godišnjicu stigla je i Radulova prijateljica , sa razglednicom koju joj je mladić poslao 11. aprila 1979 godine.
“Bježi što prije, Baru prijeti katastrofa”.
Razorni zemljotres pogodio je crnogorsko primorje 15. aprila
1979.godine. Najteže je stradao Bar. Djevojka je imala sreće. Tog dana
nije bila u gradu.
Radule je kao diplomirani pravnik radio u plužinskom MUP-u, prije
tragične smrti objavio je samo jednu zbirku poezije naslovljenu
kao ”Premijera crnog kofera”.
Posmrtno su objavljene ostale zbirke poezije, “Prizivi nebeskog šetača”, “Voda ime” i “Slutnja sjutrašnjeg dana” …
Voda je moje ime
A kada smo kod vode, čini se da je ovaj pjesnik najbolje poznavao, o njoj i o sebi, ovako je govorio:
“Spašavaj se ko može, ja sam neplivač bez straha. Moja je
smrt u ognju, a ja i voda smo dio jedne velike vode. Ona je moje ime, a
voda uvijek otiče prije mog imena…”
Sama simbolika i u naslovima knjiga i pjesmama, a kamoli u samim stihovima.
“Čujem plač moje majke za mojim likom, za pogrebnu
povorku sam sam kriv. Povampirila se u meni pogibija, poslala pošiljkom u
smrt”.
Cijenjen i voljen među kolegama i prijateljima, Radule je nesumnjivo
bio jedan od najperspektivnijih mladih pjesnika u Crnoj Gori, ali i
regionu.
Možda je spoznao život ranije nego što je trebalo, pa je na neki
način nadmudrio sudbinu, a onda se ona poigrala sa njim i to baš sa tim
brojem 29, sudbonosnim za mnoge velike pjesnike i umove.
Željkova porodica i prijatelji, ni poslije 25 godina nisu pomirljivi
sa njegovom sudbinom. Kako i prije pet godina na omažu, održanom u
Nikšiću reče njegov prijatelj Čedo Baćović: Tanko nam je Radule bez
tebe.
Nevjerovatno je kako je Željko opisao sebe u liku drugog mladića, u prozi “Psihološka hirurgija”. Možete pročitati.
Sam u svom stihu
Dok čitate njegove stihove, možete pomislite da liče na Jesenjina
ili Miljkovića, ipak specifičnost njegove pjesme je izražena intuicija i
predviđanje.
Stil pisanja sasvim drugačiji, Damjanović sam u svojoj pjesmi.
” Ti si mi majko sašila pantalone, da iz njih izrastem ko
i sva druga djeca, a moja je sudbina tako tijesna ko suza tvoja, što će
da zajeca”.
Literarni konkurs Radule Željko Damjanović dugo vremena se održavao
na pjesnikov rođendan 3o. aprila. a sada je u okviru “Pjesničkih susreta
na izvoru Pive”.
Crnogorski pjesnik ostao je neponovjiv, tajanstven i pomalo nepoznat pod ovim nebom. Ali se baš kao i njegov stih ne završava.
“To ja bježim od početka, svom početku kraju bližem, iznjedrio mjesec mladi, pa i mrtav ja se dižem…”
Tekst preuzet sa portala Refleksija.me, uz saglasnost autorke