Foto: Instagram/sasasekoranja
Saša Šekoranja je poznati zagrebački umjetnik, akademski slikar,
scenograf, dizajner namještaja i enterijera i vjerovatno najpoznatiji
cvećar u Hrvatskoj.
Njegove kreativne, cvjetne dekoracije i inovativne ideje jednostavno
ostavljaju bez daha. Izlog njegovog cvjetnog ateljea u Zagrebu je razlog
zbog kog mnogi hrle da prođu tom ulicom, kako bi vidjeli Sašine
aranžmane.
On se u jednom intervjuu prisjetio kako mu je olovka bila omiljena igračka odmalena.
„Kao što vjerovatno djevojčice uzmu barbiku, dječaci neki pištolj, neko
uzme olovku. Meni su oduvijek bili privlačni i zemlja i crtanje. Ako ne
bih imao olovku, imao bih šibice pa bih slagao nešto – naravno, to je
priča mojih roditelja, lično se toga ne sjećam. Ipak, sjećam se da sam kod
dede i bake, koji su bili bogati, raskošni, i živeli vrlo ‘barokno’, i
drugih koji nisu bili rastrošni i koji su živjeli dosta asketski – razvio
svoja dva estetska usmjerenja, odnosno tendenciju ka minimalizmu i ka
baroknim obilježjima svog rada. I danas mi je tako, u jednom sam trenutku
okrenut prema baroku, Božiću, a već u drugom želim isprazniti izlog,
izbaciti sve i imati minimalno uređenje.“
Zanimljivo je da je rođaka njegove majke bila niko drugi nego – Majka Tereza.
„Bio je Uskrs, uskršnji doručak kod bake u Bosanskoj ulici. Bio sam
mali. Imao sam otprilike šest godina i pamtim pripreme i uzbuđenje. To
je bio veliki događaj! Raskošan sto, vaze pune cvijeća, svi doterani
dočekuju važnu gošću… A stigla je mala pogrbljena starica zamotana u
čaršav i potapšala me po glavi – kao loptu. Nisam bio impresioniran… Na
kraju je od cijele gozbe pojela samo pola jajeta da ne uvrijedi domaćina, a
ostatak je ponijela svojim štićenicima. Bio sam premali da bih shvatio
neke stvari.“
Saša je odrastao u porodici umjetnika što je vjerovatno uticalo da i on
sam postane jako svestran. Iako se bavi crtanjem, ilustracijom,
slikanjem nikada nije mogao izdvojiti samo jednu stvar koja ga najviše
ispunjava.
„Sve to jednako doživljavam, bavim se likovnim i vizualnim…samo je pitanje medija“, izjavio je svojevremeno.
Ne krije da ima veliki ego i da želi da bude najboji u onome što radi.
„Imam veliki ego. I mislim da je to ok. Kad nešto radim, želim biti
najbolji. Kad vidim nešto dobro, to me inspiriše da budem još bolji.
Imam taj sportski duh, ali mrzim sport“, priznao je Saša.
Takođe nema ništa protiv snobizma, čak mu je i simpatičan.
„Nemam ništa protiv snobova. Svaki se dan susrećem s ljudima koji se
razmeću skupim stvarima i misle da su kul. Meni je to zabavno jer sam
uvijek volio preterivanja. To me uveseljava, ali ne bih volio tako
živeti.“
Ipak, Saša stoji iza toga da su u svemu najvažniji karakter i autentičnost, pa makar to bila i greška.
„Čovek je stalno pod nekim uticajima i ponekad ne raspoznajete gdje
ste stvarno svoji, a to se dogodi kada se opustite i ne forsirate.
Jednostavno, tada postajete autentični – a to je uvijek najteže“, rekao
je.
Spas od gradske vreve pronalazi u svom vrtu u jednom istarskom selu.
Pošto Saša ne zna da uživa u dokolici, rad u vrtu ga najviše opušta, a
vrt je i glavno mesto okupljanja za njegove prijatelje.
Zadovoljna.rs