Tomas Edison, Aleksander Bel, Albert Ajnštajn, Henri Ford… imena su dobro poznata svima. Ime Vilisa Hevilanda Kerijera takođe zaslužuje da bude svrstano uz imena legendarnih izumitelja, jer kad bi neko sastavljao popis izuma bez kojih više ne možemo u svakodnevnom životu, onda bi se na vrhu sasvim sigurno našao izum tog “neopjevanog junaka”.
Za vrijeme nesnosnih vrućina upravo nam je taj njegov izum stalno u mislima. Kerijera ponekad zovu Father of Cool jer, zahvaljujući njemu, svijet je 17. jula 1902. godine i službeno postao “cool” mjesto za život, rad i zabavu. Naime, Kerijer je “otac hladnog vazduha”, “otac” modernog klima-uređaja, pišu Nezavisne novine.
Problemi s vrućinama oduvijek su bili prisutni. Još su Stari Rimljani primijetili da je nakon godišnje pojave Siriusa, ili zvijezde Pas, na nebu, početkom jula, uvijek nastupalo vruće i sparno vrijeme. Vjerovalo se da ona pojačava u tom razdoblju toplotu koja dolazi od Sunca pa su tim danima i dali ime dies caniculares ili, u prevodu, pseći dani. Ne bi li nekako udobrovoljili zvijezdu, ublažili njenu jarost i gnjev, Stari Rimljani su joj, kao žrtvu, i prinosili pse. Bolji načini za podnošenje vrućina tražili su mnogi i prije Vilisa Kerijera.
Imućniji građani Rima u zidove svojih kuća ugrađivali su kanale, po uzoru na akvadukte, kojima je stalno proticala hladna voda. Car Elagabal sebi je, u vrt vile, ljeti navodno dovozio, na magarcima, snijeg s planina. Kinezi su se lepezama hladili još prije 3.000 godina, a u Kini takođe, u 2. vijeku, izrađen je i prvi sobni ventilator, nažalost ručno pokretan. Naravno, taj će problem riješiti Tesla. Ali još 1881. godine američki predsjednik Džejms Garfild, teško bolestan i na umoru, za olakšanje od okrutne vašingtonske sparine morao se uzdati u kutiju nalik na spravu koju su za njega izradili pomorski inženjeri. Kroz obješenu tkaninu, natopljenu u ledenoj vodi, duvao je vazduh i tako se temperatura spuštala za nekih šest stepeni. Ali stvar je bila neekonomična, trošila 227.000 kg leda u dva mjeseca! Nešto ranije, 1830. godine, dr Džon Gori u Floridi izradio je uređaj koji se zasnivao na duvanju vazduha preko leda pa je na taj način uspijevao hladiti bolničke sobe u kojima su ležali pacijenti oboljeli od malarije. Za rješenje problema vrućine i vlage trebalo je pričekati do početka 20. vijeka, na mladog inženjera sa diplomom s Kornela – Vilisa Kerijera. Njegov dizajn (koji je patentiran 1906. godine), inače preteča modernog klima-uređaja, bio je prvi uređaj koji je u obzir uzeo četiri osnovne funkcije potrebne za uspješan uređaj: kontrola temperature, kontrola vlage, kontrola cirkulacije vazduha te čišćenje vazduha. A, sve je počelo jedne vruće i sparne večeri 1902, kada je Kerijer, dok je čekao voz na željezničkoj stanici u Pitsburgu, gledao kako magla prelazi preko ruba perona, i tada mu je sinula ideja.
Do dolaska voza već je u glavi imao rješenje problema kontrole temperature i vlage, spoznao je odnos temperature, vlage i rosišta. Te iste godine Kerijer je završio svoj dizajn za stabilisanje vlage u vazduhu i zato se taj datum uzima kao početak ere klima-uređaja. Njegov je izum Apparatus for Treating Air bio, u suštini, hladnjak bez kućišta. Rashladno sredstvo u gasovitom stanju – amonijak – bilo je kompresovano u tekuće, prolazilo kroz isparivač, čime se topli vazduh, koji prolazi preko isparivača, hladio, a rashladne su zavojnice takođe spuštale vlagu. Hladni je vazduh u okolinu izduvavan ventilatorom.
Osnovna je tehnologija manje-više ista i danas. Već 1922. godine Kerijer je uveo dva bitna poboljšanja – zamijenio je štetni rashlađivač amonijak drugim, bezbjednijim, te smanjio veličinu svojih rashladnih jedinica. Upravo zbog veličine, a i cijene, Kerijerov izum je bio veliki hit, ali svoju prvu primjenu našao je isključivo u industriji. Međutim, nije dugo prošlo i izum je svoje mjesto našao u kinima, sportskim arenama, autobusima, vozovima, robnim kućama, poštama, poslovnim zgradama… Pedesetih godina i u domovima, a onda i automobilima.
Prva privatna kuća s klima-uređajem bila je, navodno, ona Čarlsa Gejtsa, sina kockara Džoba Gejtsa, u Mineapolisu 1914. godine.
Američki Kongres je prve klima-uređaje dobio 1929, Bijela kuća i Vrhovni sud SAD nekoliko godina kasnije. Godine 1928. Kerijer je razvio i prvi rezidencijalni klima-uređaj, ali masovna je proizvodnja morala pričekati da prođu godine teške ekonomske krize i Drugi svjetski rat, a sve ostalo je, manje-više, poznato,
Život mnogima se iz temelja promijenio zahvaljujući izumu Vilisa Kerijera. Za proteklih 110 godina postali smo potpuno ovisni o klima-uređajima. Zahvaljujući njima, povećana je produktivnost na radnom mjestu, ljudi sada mogu živjeti i raditi i u najtoplijim i najvlažnijim mjestima. Mogu raditi u – zgradama bez prozora!
Međutim, povjerenje američkih potrošača u umjetnu klimu u zatvorenim prostorijama nije bilo lako osvojeno. Brojne skupine roditelja, nastavnika i drugih dugo su vodile krstaške ratove protiv “umjetnog vazduha”, a u korist “otvorenih prozora”. Do pojave klima-uređaja američki jug se ljeti tradicionalno selio na sjever. Oni koji bi ostali ljeto su provodili u dubokoj letargiji.
Pedesetih godina, kad su klima-uređaji postali svima pristupačni i kad je, zahvaljujući njima, nesnosna vrućina juga konačno bila savladana, svi su premjestili sjedišta svojih kompanija u južne države, ne bi li iskoristili prednosti niskih poreza. Za njima su pošli i radnici, ekonomija juga je živnula. Došlo je do tako velikih pomaka stanovništva da je popisu, sprovedenom 1970. godine, “Njujork tajms” dao naziv – klimatizovani popis.
Izum Vilisa Kerijera, koji je umro 1950. u 73. godini, promijenio je svijet na načine koje on sam nije mogao ni zamisliti.