Jako je teško i nezahvalno govoriti o posebnom trendu u pozorištu 21. vijeka. Naravno da postoji mnogo raznorodnih formi, koje bismo mogli simbolično da predstavimo: neka cvjeta 1.000 cvjetova. Čini mi se da je najveća sloboda za razvoj pozorišta to što ne postoji nijedna uslovljena ili zadata tendencija, žanr ili žanrovski pristup. To je nevjerovatno razgranato drvo. Pozorište je sada ušlo i u druge umjetnosti. Teško je ustanoviti razliku između izložbi, performansa, instalacija i predstava, kaže rediteljka Jelena Bogavac, zamoljena da komentariše osobenosti pozorišta 21. veka.
Proteklih dana Beograd je bio stecište inostranih pozorišnih umjetnika koji su boravili u glavnom gradu Srbije kako zbog prezentacije svojih novih scenskih ostvarenja, tako i zbog želje da vide šta je to 45. Bitef ovoga puta hteo da pokaže. Pitanja koja su se osjećala, reklo bi se, sve vrijeme u vazduhu, odnosila su se na novi pozorišni izraz koji korača 21. vijekom. Koji pristupi izbijaju u prvi plan? Šta je to što u ovom trenutku intrigira maštu umjetnika? Odnosno, koliko ima prostora za klasiku u ovom talasu novih pozorišnih tendencija?…
Pozorište u sebe usisava raznorazne umetničke pristupe, teme i pravce, toliko mnogo žanrovskih okvira i pristupa da se može gledati i kao stoglava aždaja kako kreće sa svakom glavom u različitom pravcu. To je u stvari ono lijepo demokratično, široko i dobro što umjetnost može da nam ponudi. Sa treće strane, ne znam da li zato što su to trendovi koji mene najviše zanimaju, ali poslednjih godina to su svi ti „stojeći pred mikrofonom“ žanrovi, odnosno stendap komedija, nastupi, govorna opera, verbatim drama, znači sve ono što možemo da uslovimo jednim čovjekom, i ljudima koji ga slušaju, a tu je i mikrofon. To je u stvari povratak na staru tezu da je u pitanju čovjek koji govori pored ognjišta. Da, to odmah čini pozorište ukoliko imate samo jednog čovjeka da vas sluša. Sa druge strane, nevjerovatan je razvoj savremenog plesa. Ponosna sam što se baš u Bitefu formirala Bitef dens kompanija koja lijepo i dobro radi. Unutar savremenog plesa razvilo se toliko različitih žanrova da je teško govoriti o plesu, teatru pokreta, savremenoj ili tradicionalnoj igri, a ne ući u klinč tog žanrovskog preplitanja koje je definitivno u toku – objašnjava Jelena Bogavac.
Ksenija Dragunskaja, dramska autorka iz Moskve, koju smo takođe proteklih dana mogli sresti kako na predstavama, izložbama, pratećim programima, tako i u pres-centru Bitefa gde je ljubazno ćaskala sa prisutnim novinarima, priželjkuje nade i snove u pozorištu 21. vijeka, uz prognozu:
Biće manje pričljivo, sa manje reči, tako da će ljudi iz različitih zemalja, jezičkih područja moći lakše da ga razumiju. Pozorište bi trebalo da ujedinjuje ljude i da se bori da govori o ljudskosti. Teatar je prepun riječi, teksta. Glasam za suprotno: što manje riječi, to je bolji pravac. Navešću primjer kako izgleda predstava u prosječnom ruskom pozorištu: 300 gledalaca dođe i sluša kako sedam glumaca priča. I to je to. Mislim da je to izvesna radio-drama, tako da je Čehov mrtav. Do viđenja. Ćao! Zbogom i u njegovu čast zaćutimo.
Artur Zonen, holandski teatrolog, tvrdi da pozorište danas u prvi plan ističe dokumenata, svjedočanstava, realni materijal, koji se predstavlja na moderan način.
Više kao čitanje, nego kao klasičnu predstavu. Nove istorijske okolnosti traže nove dramske izražaje. Da ne zaboravimo prošla vremena: drama se pojavila kao fenomen u isto vreme kada i demokratija, tako da politika i pozorište idu zajedno – kaže Artur Zonen, koji nije želeo da propusti priliku da evocira uspomene na davne sedamdesete godine prošlog vijeka kada je takođe gostovao na Bitefu.
Sjećam se da je to bila posljednja prilika da se vidi Piter Bruk i „San ljetnje noći”. Ne možemo da kažemo da je to bilo mračno doba, srednji vijek, jer su Beograd i Jugoslavija u tom trenutku u komunističkom svijetu bili svjetlo mesto. Festival je predstavljao upravo to svjetlo mesto, pogled, prozor na druge svjetove. Bitef je dobar primjer onoga što će zapravo preživjeti. Dolazim iz vrlo bogate kulture, iz Holandije. Kod vas je pozorište i sve što pripada umjetničkom svijetu podržano od publike, ima svoje gledaoce, poklonike, što nije slučaj sa mojom zemljom. Ne poznajem dovoljno srpsko pozorište, ne znam jezik, ali mogu da primjetim da iza umjetnosti stoji publika. Pozorište nikada i ništa nije promjenilo u svijetu, ali vas podstiče da razmislite o stvarima koje se dešavaju. Mi smo u Holandiji tek šezdesetih godina počeli da razmišljamo o Drugom svjetskom ratu, dakle tek posle 25 godina. Ovde se razmišljanje dešava već posle deset godina. Dakle, pozorište reaguje mnogo aktivnije i brže.
Njemački reditelj Frank Kastorf je mišljenja da ljudi danas očekuju, „Kao na na primjer u Istočnoj Nemačkoj, da im se servira jedan Breht, u čijim se komadima državnici pogrdno nazivaju. Dakle, traži se teatar koji je provokativan, koji izaziva.”
Ne znam, koliko znate o novom diktatorskom režimu koji se uspostavlja u Mađarskoj. U takvom okruženju pozorište postaje najvažnija umjetnička forma. Istovremeno nema dovoljno novca za umjetnost, što je dodatni problem. Ono što je trenutno zanimljivo jeste dokumentarno pozorište. Za njega Anglosaksonci koriste termin verbatim. To je tehnika u kojoj se isključivo koristi tekst koji je neka vrsta svedočanstva, ništa se ne dodaje i ne mijenja. Ono što postaje važno u regionu i šire jeste i odnos pozorišta i obrazovanja, jer teatar može da ima važnu ulogu u vaspitavanju mladih – kaže Ana Lenđel, dramaturg i reditelj iz Mađarske, i dodaje:
Reditelj ili glumci odlaze u određenu zajednicu i radeći sa tim ljudima u svojstvu medijatora pomažu im da iznesu svoje probleme. Mislim da je veoma zanimljivo da pozorište obrađuje teme iz društva i predstavlja probleme koji ih muče, posebno u trenutku kada cijela Evropa ide ka tom mračnom, teškom, radikalnom, tjesnom pravcu. Idealista sam i optimista i voljela bih da vjerujem da upravo ovakve tendencije u pozorištu mogu da nas spasu. Naša ekipa je otišla u jedno mađarsko selo i snimila 60 sati materijala. Omogućili smo ljudima da kažu sve što ih muči. Od tog materijala glumci i ja smo izabrali tekstove koje smo pretočili u predstavu. Dali smo sebi slobodu da sječemo dijelove materijala, ali nismo ništa stilizovali, uobličavali. Ostavljali smo čak i riječi koje ne razumijemo. Glumcima je teško da nauče ove tekstove, mnogo teže nego da nauče Čehovljeve replike. Sve to mora da izgleda i deluje autentično, prirodno. Eto u tome vidim budućnost pozorišta.
Alja Predan, teatrolog iz Slovenije, naglašava da je pozorište 20. vijeka rediteljsko pozorište.
Tada se rediteljsko pozorište formiralo, ostvarilo, evoluiralo i došlo do nekog vrhunca. E, sada u 21. vijeku vidi se da pozicija reditelja kao glavnog, isključivog autora prestaje to da bude. I zato su sada prisutne sve te forme koje pratimo: od toga da reditelji više nisu jedine ličnosti, već da su u pitanju kolektivne kreacije. Da imamo takozvane tekstove za jednokratnu upotrebu koji proizlaze iz zajedničkog rada i plod su cijele ekipe. A što se tiče žanrova: kao što se brišu granice između svega u ovom našem svijetu, brišu se i granice pozorišnih žanrova. Više ne možemo da govorio o dramskom ili muzičkom pozorištu, već sve to postaje hibridna forma, što doduše odslikava naše vreme – zaključuje Alja Predan.
Tekst je preuzet iz Politike