Najstariji teatarski festival u Srbiji, 57. Sterijino pozorje u Novom Sadu, u petak je otvorio Atelje 212 komadom „Otac na službenom putu“ Abdulaha Sidrana, a u režiji Olivera Frljića. To je jedna od sedam predstava u programu nacionalne drame koje pretenduju na Sterijinu nagradu.
Direktor Pozorja Milivoje Mlađenović kaže da to što će na programu biti samo sedam predstava govori o strogoj selekciji.
Tako i treba jer Pozorje mora da bude realan odraz našeg trenutnog stanja pozorišta u Srbiji – ističe Mlađenović.
U predstavama dominira, između ostalog, i dokumentarni pristup …
Da, izražena je ta potreba da se dokumentima iz stvarnosti pokaže silina i uticaj pozorišta i na probleme s kojima se čovek svakodnevno suočava. Takvog tipa su predstave „Radnici umiru pevajući“, „Mrzim istinu“, „Hipermnezija“, i „Otac na službenom putu“…
Rediteljski pečat „Pozorju“ daje Oliver Frljić sa dvema predstavama…
On obeležava ovaj festival kao što je ranijih godina „Pozorje“ imalo rediteljski pečat Dejana Mijača, Egona Savina, Jagoša Markovića. Pozorje zato i jeste vrhunac pozorišnog života u Srbiji jer sve ono što se izoštri tokom jedne sezone, a što je najbolje po domaćem tekstu, može ovde da se predstavi.
Po odabranim naslovima moglo bi se reći da je lajtmotiv festivala tranzicija i „mali čovek“ u njoj. Može li pozorište da pobegne od politike?
Niti je to moguće, niti tako nešto treba pokušavati. Pitanje je samo kojim se umetničkim sredstvima u to teatar upušta. Nijedna od predstava predstojećeg Pozorja nije propustila da se dotakne života ovde, čoveka i njegovog ustrojstva. Nekako se uvek poklopi da pozorište odgovori na ono što se događa u društvu. Ponekad to teatar radi vrlo tendenciozno, ali istina se od pozorišta ne može sakriti.
Kako i koliko se kriza odrazila na ovaj festival?
Odrazila se prvenstveno na tematskom i ideološkom planu, ali lično mislim da je izgovor to da kriza kreira repertoar naših pozorišta. Dobro pozorište može se praviti i u kriznim vremenima. Ono svojim jezikom i tehnikama može da opstane u svakom vremenu, ali istina je da ponekad cedimo suvu drenovinu.
„Pozorje“ je osnovano s željom da se domaći dramski pisci motivišu i promovišu. Kako ocenjujete savremenu srpsku dramu?
Srpska drama ide u korak sa svim novim dramskim tehnikama, stilovima modernog pisma, tu krize, po meni, nema. Ali Pozorje se nije fokusiralo isključivo na nacionalnu dramu, jer verujem da u tom slučaju ne bismo mogli da privučemo toliko ljudi iz Evrope. Mislim da oni koji zagovaraju stari koncept, „samo nacionalna drama, kakva je da je“, nisu svesni da bi to najviše štetilo srpskoj drami.
STERIJINA NAGRADA
ZA Sterijinu nagradu do 2. juna, osim „Oca na službenom putu“ nadmetaće se i: „Hipermnezija“ Selme Spahić (Koprodukcija Bitef teatar Beograd i Hartefakt fond), „Život nije bicikl“ Biljane Srbljanović, režija Anseima Vebera (Šaušpilhaus Bohum, Nemačka), „Bunar“, Radmile Smiljanić, režija Egona Savina (Radionica Integracije i Fond „Krug“), „Radnici umiru pevajući“ Olge Dimitrijević, rediteljke Anđelke Nikolić (Koprodukcija Bitef teatra i Hartefakt fonda), „Mara/Sad“ Petera Vajsa, režija Andraš Urban (Ujvideki sinhaz) i „Plodni dani“ Borisa Liješevića (Atelje 212 i Kulturni centar Pančeva).
NOVA DRAMA
Borio bih se za koncept da u okviru Pozorja imamo program koji bi u prvi plan stavio najnoviju, do sada neizvođenu dramu. Možda bi se mogla naći forma da se stvori poseban segment, takmičarski ili ne, koji bi favorizovao neizvođenu dramu.
Tekst je preuzet iz Večernjih novosti