Na adresu redakcije Buka stigla je reakcija na tekst Vokija Ercega: Opkoljavanje Kolje ili „Ma gdje živjeli”: reakcija povodom četvrte dodjele Međunarodne nagrade Kolja Mićević
Reakciju koju je napisao pisac i novinar Goran Dakić prenosimo u cijelosti:
Predislovije: Uzaludnost je temelj ljudskosti. Što uzaludnije – to ljudskije. Ne znam ko je to rekao, možda neko od onih koje je Kolja Mićević prevodio, možda neko od onih sa kojima se dopisivao, možda neko sasvim sedmi, nepoznat svima, čak i prpošnom prevodiočevom nasljedniku, ali taman je tako: ništa čovjeka ne utvrdi u njegovoj ljudskosti koliko ga utvrdi uzaludnost bitaka koje mora ili želi da bije.
Obznanjenije: Međunarodna nagrada „Kolja Mićević“ za prevođenje poezije ustanovljena je 2022. godine. Konkurs raspisuje Udruženje književnika Republike Srpske o čijem rukovodstvu mislim gore nego Mićevićev goropadni potomak koji hrabrost, pronađenu na relaciji Minhen – Banja Luka, krije iza inicijala dvojice tužnih pjesnika. Nagrada je prvi put dodijeljena 2023. godine, a njen je zadnji laureat pjesnik, dramski pisac i prevodilac Zoran Kostić.
Vokiju Ercegu smetaju dva dobitnika: prvi i potonji, Biserka Rajčić i Zoran Kostić. Oboje prevode sa ruskog: Biserka Rajčić prevodi i sa poljskog, češkog i slovačkog, a Kostić uglavnom i najviše sa ruskog. Jasan je, dakle, vektor Ercegovog pobunjenog metka koji je napunjen vlažnim barutom. Čim prevode sa ruskog, to se mora kazniti. Zašto Ercegu ne smeta to što je nagradu 2025. godine dobila Vera Horvat koja takođe prevodi ruske pjesnike? Zato što Horvatova prevodi, pored ruskih, i engleske, bugarske, ukrajinske i rumunske pjesnike. Da je njen katalog prevedenog sveden samo na ruski sadržaj, i na nju bi Voki tukao kartečom.
Pošto Veru ne pominje, biće da mu Vera odgovara, ali kako sad to, majku mu? Zar nije u žiriju te godine, pored Predraga Bjeloševića i Ranka Risojevića, bio i Zoran Kostić? Nije to sve: Kolja Mićević je 2017. godine dobio „Kočićevu nagradu“. Dvije godine ranije isto priznanje je dobio Zoran Kostić. Ako je predak o Kostiću mislio bar trećinu ovoga što misli potomak, zašto nije vratio nagradu? Zašto je prihvatio povelju i ček? Nije Kostić jedini „naglašeni Srbin“ među dobitnicima ove nagrade, ali Mićeviću to, očigledno, nije smetalo.
Preduvedomlenije: Ercegu, koji je širok koliko i svijet, smeta što se nagrada dodjeljuje na srpskom jeziku. A na kojem bi se, musje Erceg, trebala dodjeljivati? Kolja se bilježi kao srpski pjesnik, prevodilac i esejista. Ako je srpski, onda je na tom jeziku pisao i prevodio. Šta je tu sporno? Nagradu je ustanovilo Udruženje književnika Republike Srpske čiji članovi mahom stvaraju na srpskom jeziku? Šta je tu sporno? Što je jezik – srpski? A koji bi trebao da bude? O tome kako je Kolja prevodio Erceg može ponešto da pronađe u Vešovićevoj knjizi „Prevodilački čarobnjak“. Ako mu nije mrsko.
Kako je u mićevićevsku jednačinu uveo faktor pravoslavlja – to nijednom bogu nije znano, ali je uveo. Ako je Kolja, kako kaže Voki, mimo svoje volje sahranjen po pravoslavnom običaju, čiji je to propust? Porodični ili Kostićev? Onih najbližih ili srpski? Jesu li morali P. B. i R. R. govoriti na sahrani ili je neko u porodici mogao staviti veto na tu odluku i predložiti da slovo nad rakom održi neko daleko dostojanstveniji Koljinog pjesničkog i prevodilačkog genija? Možda sam V. E.?
Zaključenije: Ni Kolja ne bi uspio prevesti ono što je Erceg napisao. I on bi se uhvatio za glavu i dreknuo: Aman, dosta je! Lakše bi Kolja preveo Kostića sa crkvenoslovenskog na staroitalijanski nego što bi preveo Vokija sa jezika na kome Erceg misli na jezik na kome Erceg piše. Jer šta nam govori Vokijeva rečenica da je Kostić „čovek profetske poezije koja vonja po prepečenici i pečenju“? Kako profetsko koje je uzvišeno može zaudarati na odveć prosrpski zemnu prepečenicu i pečenje? Kakav trag ostaje iza Ercega? Onaj od kojega bi i gladni pacovi okrenuli glavu.
Commrade Kostić se, piše dalje Erkić na toalet-papiru svoje pravedničke faze, orijentisao istorijski i nacionalno. Da, i? Ponovo: šta je tu sporno? Kostić jeste Srbin bez ostatka, ali šta je tačno problem u tome? Da ne zaboravim: molim gospodina Ercega (jer ne možemo svi biti kamaradi, mora se neko ojećati i na gospoštinu) da mi pokaže gdje je to Kostić rekao ili napisao da je „pročetnički orijentisan“. Gdje je našao taj navod koji stavlja pod navodnike? Commrade Kostić, gudi dalje pravednik sa puta Minhen – Banja Luka, pjeva o „Nacionalnom udesu“. Prvo: „nacionalnom“ se piše malim slovom. Drugo: Da, pa?
Kostić je, veli uvrijeđena goropadnica, pisac koji ima više takozvanih književnih nagrada iz takozvane Rusije odnosno takozvane Bjelorusije nego objavljenih dela. Prvo: to je netačno, jer Erceg ne zna koliko Kostić ima objavljenih „dela“. Drugo: na osnovu kojih je parametara utvrdio da su te nagrade takozvane? Koliko nagrada ima Mićević? Jesu li i one takozvane? Koliko ih ima Erceg? I zašto pominje samo one nagrade koje je Kostić dobio u Rusiji i u Bjelorusiji? Zašto ne pomene one koje je dobio u Srbiji, u Republici Srpskoj i u Crnoj Gori? Nije valjda da je „celi“ pravoslavni „svet“ vazda griješio, a samo je Erceg tačan kao prorok Danilo?
Među zadnjim tačkama Ercegove jadne i bijedne optužnice stoji i ta da je Kostić – ćirilizator. Za razliku od njega, Ercega, koji je svjetski latiničar. A je li ono Mićević u „Danteonu“ objavio „Muzički roman“ na ćirilici? Ili „Prvi izbor“ u izdanju Kulturnog centra Novi Sad? A „Moleban za kompozitore žrtve Holokausta“? Ko je to objavio na ćirilici: Kostić, Mićević ili Erceg? A tek optužba kako Kostić, autor „Vijenca za Trepetovu“, ne mari za to što je „sonetna forma nastala na jednom dvorcu orijentalne arhitekture, u Italiji, principijelno satanskoj“? Je li to rekao i svom pretku kada je prevodio sonete francuskih majstora? Drljavo, ali prevodio.
Na kraju: nagrada koja nosi Mićevićevo ime i prezime dodjeljuje se za prevođenje. Srpsko kulturno i prosvjetno društvo „Prosvjeta“ objavilo je 2024. godine prvi tom Kostićeve „Antologije ruske poezije“ od desetog do 21. vijeka. Kostić je preveo pedeset pjesnika, od Sofronija Rjazanjca do Pjotra Jakoboviča, a tome treba dodati i dvadeset i pet prevoda iz narodne poezije. U pripremi je i drugi tom koji će brojati takođe pedeset pjesnika. U leleku Vokijevog sebra ne pominje se ništa od toga. Pominje se samo to da je Kostić Srbin (tačno), da piše ćirilicom (tačno), da je četnički orijentisan (netačno) i da podržava Putina (tačno). Nagrada „Kolja Mićević“ se ne dodjeljuje ni za jednu od te četiri kategorije. Ona se dodjeljuje za prevođenje, a tu Erceg, ma koliko mahnito mahnitao (kakva mićevićevska dosjetka!), Kostiću ne može da bude ni sedmi sekundant.
Lauš – Centar, 2026.