Boris Popović, trener je u Karate klubu energija od 2008. godine. Karateom se počinje baviti 1989. god u Donjem Vakufu, a nosilac je crnog pojasa treći dan. Biran među deset najboljih sportista Republike Srpske, a dva puta međ trojicu sportista grada Banjaluka. Član reprezentacije RS od 2001. do 2008. godine. Reprezentativac BIH od 2008. do 2010. godine.
Višestruki je osvajač Prvenstva i Kupa Republike Srpske (WKC), Prvak Jugoslavije, Srbije i Crne Gore, Srbije i osvajač Lige Srbije i Crne Gore, te zlatnog pojasa Čačka (WKF). Prvak Svijeta i Evrope u srednjoj kategoriji (WKC).
Sa Borisom Popovićem razgovarali smo za portal BUKA o karateu, profesionalnom sportu, odricanuju sportista, djeci i sportu, problemima u bh sportu i drugim temama.
Borise, koliko dugo se baviš karateom, kako si se zaljubio u ovaj sport?
Karateom sam se počeo baviti 1988. godine u Donjem Vakufu. U to vrijeme bili su popularni filmovi Brus Lija i Žan Klod Van Dama, te sam na nagovor kolega otišao u sportsku salu gdje su se održavali treninzi i priključio im se. U početku je bilo dosadno, jer smo svi očekivali da ćemo odmah naučiti poteze koje smo vidjeli u filmovima, a u stvari smo stajali u vrstama i bezbroj puta ponavljali jedan isti elemenat. Trener je ubrzo primijetio da imam dara i potencijala za izvođenje pokreta, a vremenom sam i ja zavolio i trudio se da što više usavršim zadate tehnike i tako ostadoh u karate sportu evo skoro 30 godina.
Boris Popović i Branko Derajić
Šta je tebi karate?
Karate je za mene ne samo sport, već način života, filozofija, principi iz kojih se sastoji svakog momenta možemo prenijeti u realan život. U tom smislu mnogo sam dobio od karatea u najtežim vremenima na ovim našim prostorima kada sam i došao u Banja Luku i kada kreće moja takmičarska karijera. Ta istrajnost i upornost koju sam stekao trenirajući karate mi je pomogla da opstanem tada iako sam došao iz malog grada, da se borim i da vjerujem da rad i trud uvijek moraju da se isplate.
Kako je tekla tvoja karijera profesionalnog sportiste? Koje uspjehe si ostvario?
Uspjesi koje sam postigao u ovom sportu su ogromni, ali nisam bio najbolji, izdvojio bih svoje kolege Milana Lazića i Mirka Golijanina koji su za mene dvojica najboljih i najatraktivnijih takmičara koje smo imali. Postao sam najuspešniji karatista RS svih vremena i dan danas moje rezultate niko nije nadmašio. Višestruki sam osvajač kupa i prvenstva RS, osvajač lige RS i proglašavan za najboljeg takmičara lige, osvojio sam treće mjesto na prvenstvima Evrope i svijeta, prvak Evrope i svijeta i u pojedinačnoj i u ekipnoj konkurenciji (WKC federacija), prvak Jugoslavije, prvak Srbije i Crne Gore, prvak Srbije, osvajač lige Srbije i Crne Gore i zlatnog pojasa Čačka (WKF federacija), na izboru sportiste RS zauzeo 4. mjesto, 2 puta biran među trojicu sportista grada Banja Luka.
Šta znači biti profesionalni sportista, na koja sva odricanja čovjek mora biti spreman da bi ostvario uspjeh u sportu?
Kod nas teško da možemo govoriti o profesionalizmu u sportu, kako u karateu, tako i u ostalim sportovima. Danas kod nas vrlo mali broj sportista živi isključivo od sporta. Uglavnom se sve svodi na amaterske osnove i entuzijazam samih sportista, ali daleko od toga da treninzi i posvećenost tome da se napravi rezultat nisu isti kao i kod sportista koji zarađuju enormne sume novca. Odricanja su ogromna kako u fizičkom, tako i u mentalnom smislu, ali draž pobjede i uspjeha kada se popnete na pobjedničko postolje je nezamjenljiv osjećaj za svakog sportistu.
Kakva je pozicija karate sporta u BiH, sa kojim problemima se sportisti i karate klubovi najviše susreću?
Kao i u većini sportova u BIH, tako i u karateu situacija nije sjajna, besparica umnogome utiče na sve slojeve društva, pa tako i na sam sport. Konkretno karate postaje sve skuplji sport, prije su bili potrebni samo kimono i rukavice dok je danas uvedeno mnogo zaštitne opreme koja nije jeftina, ali sve u cilju održavanja zdravlja sportista i sprečavanja povreda. Sada, kada je karate postao olimpijski sport, bez ulaganja gradskih i državnih institucija teško da možemo pričati o nekom uspjehu i odlasku na Olimpijadu. Sigurno da će biti uspjeha kao i do sada, ali sve to se svodi na podršku roditelja i klubova, rijetko gdje možemo vidjeti sistematsko i plansko ulaganje, ali nadamo se da će institucije prepoznati znacaj ulaganja u sport iz kojeg na ove prostore može doći prva olimpijska medalja.
Da li si zadovoljan podrškom grada i resornog ministarstva za izdvajanja kada je karate u pitanju?
Kada je u pitanju podrška grada tu možemo biti zadovoljni, izdvajaju se određena sredstva koja naravno nisu dovoljna , ali znače i pomažu klubu da rastereti roditelje pri odlasku na veća takmičenja koja iziskuju ogromne troškove. S druge strane, u Ministarstvu porodice, omladine i sporta nismo nailazili na podršku u posljednje vrijeme, ali smo uspjeli obezbjediti da nagrade takmičare nakon postignutog rezultata..
KK “Energija” iz Banjaluke
Jedan si od trenera i osnivača Karate kluba „Energija“ iz Banjaluke. Koliko si zadovoljan radom kluba i koje uspjehe kluba bi izdvojio?
Moj kolega i veliki entuzijasta Branko Derajić pokrenuo je ovaj projekat 2006. godine. Na obostrano zadovoljstvo pridružio sam se klubu još kao takmičar i zajedno smo počeli da sprovodimo ideje modernog olimpijskog karatea i izgradimo jedan respektabilan klub, ne samo u BiH, već i u regionu. Naši takmičari prepoznatljivi su po atraktivnim tehnikama gdje god se pojavimo, a naši rezultati to i dokazuju. Neprikosnoveni smo u BiH u dječijoj konkurenciji u uzrastu do 14 godina (najuspešniji klub na državnom prvenstvu zadnje 3 godine), imamo osvojenih preko 30 balkanskih medalja od dječije do juniorske konkurencije čime ne može da se pohvali niti jedan klub u RS i ono na šta smo izuzetno ponosni, a to su medalje sa Svjetskog kupa u Umagu gdje smo prošle godine bili najuspešniji klub u dječijoj konkurenciji od 63 države koliko je nastupilo sa osvojenih 5 medalja. Sve navedene rezultate grad je prepoznao ove godine i nadamo se da će se neko od naših takmičara naći među najtalentovanijim sportistima grada Banja Luka.
A koliko su mladi zainteresovani za karate?
Možemo reći da je interesovanje za karate sport veliko, konkretno kod nas u KK „Energiji“ trenira oko 160 djece i ono što raduje je to da je približno jednak broj dječaka i djevojčica. Međutim, problem je sačuvati djecu do juniorske i seniorske konkurencije, kako ih motivisati da ostanu u sportu i kako ih stimulisati kada znamo da je materijalna situacija teška, a bez tih ulaganja u sportiste ne možemo očekivati ni veće rezultate.
Koliko je sport važan za mlade imajući u vidu da su mladi danas sve više zaintertesovani za kompjutere, igrice, telefone?
Sport igra veoma važnu ulogu u odrastanju djece, pogotovo danas kada vidimo da su nam igrališta prazna i da sve više djece radije provodi vrijeme u kući uz igrice na tabletima i telefonima, što ima za posledicu da veliki broj djece ima ravne tabane ili probleme vezane za držanje tijela (kifoza, lordoza, skolioza). Mi se trudimo da preventivno djelujemo sa raznim vježbama koje jačaju lokomotorni aparat, zatim vježbe gipkosti, spretnosti, ravnoteže, a velika prednost karatea jeste ta da se podjednako pri vježbanju koristi i desna i lijeva strana.
Koje te najdraže uspomene vežu za sport, tvoju karijeru i sportski život?
Dosta lijepih uspomena me vežu za karate sport, i kao takmičara i kao trenera. Karate mi je omogućio da putujem po svijetu i upoznajem mjesta o kojima sam mogao samo da sanjam. Jedan od snova kada sam počinjao da treniram bila je posjeta Japanu, a na moju veliku radost taj san mi se ispunio 2008. godine kada sam učestvovao na Svjetskom prvenstvu u Tokiju. Nikako ne treba umanjiti značaj ni osvojenih medalja, ali ono što je najbitnije su prijateljstva koja ostaju poslije sportske karijere. Danas nije bitno ko je koliko puta bio šampion, ko je koga pobijedio, već to da u bilo kojem gradu bivše Jugoslavije imam prijatelja kojeg uvijek mogu pozvati i radovati se viđenju te zajedničkim uspomenama iz takmičarskih dana.
Boris Popović iz mlađih dana, privatna arhiva
Kakvi su ti planovi za naredni period kada je klub Energija u pitanju?
Na prvom mjestu je odlazak našeg takmičara Pavla Dujakovića na Evropsko prvenstvo koje se održava u februaru u Sofiji (Bugarska), zatim tradicionalni kamp koji organizujemo na Borju, naravno upis novih članova i odbrana titula osvojenih prošle godine.
Razgovarala Maja Isović Dobrijević