BUKA: Neko je jednom prilikom rekao glede nju primitivsa da je to bila jedna i jedina relevantna reakcija na pank u jugoslovenskom prostoru. Kakva je situacija sa nju primitivsima gledajući postjugoslovenski prostor?
Sejo Sexon: Pa, u postjugoslovenskom prostoru, to je jedan bukvar, to je jedna lektira na kojoj su odrasle neke nove generacije i, na moju sreću, svi su uspjeli napraviti karijere. Bendovi kao što su „Hladno pivo“, „Dubioza“…u svom narativu, bez lažne skromnosti, to nastavljaju i osjeća se ta škola novog primitivizma u smislu da je riječ o ljudima koji tu muziku doživljavaju kao neko poslanje i u nju su ušli srcem, a ne zbog nekih kalkulacija i komercijalnih razloga. Sa druge strane, stoje ljudi koji crpe inspiraciju i ideje iz onog prostora u kom su živjeli i odrasli, to su konekcije sa prošlim koje ja vidim.
Imaš li osjećaj da je nju primitivs kao kulturni pravac preživio raspad države u kojoj smo nekada živjeli?
Nju primitivs je na tragu neke samosvijesti. Nekog samopoštovanja koje je izgradila Titova Jugoslavija. To je možda jedini period, bez da valoriziram političku vrijednost, u kome se najbolje živjelo. Činjenica je da je to bilo vrijeme u kojem je nastao avion „Jastreb“, helikopter „Gazela“, da smo imali relevantne Univerzitete, sportiste… U tom vremenu je nastao i nju primitivs. Takav je bio način razmišljanja. Ljudi se nisu bojali svoga, ljudi se nisu bojali da se prezentiraju i na nekoj svjetskoj sceni sa svojim proizvodima, idejama…To je ono što vidim kao osnovnu razliku u odnosu na današnje vrijeme, gdje se ljudi uglavnom referiraju na tuđe ideje. Po čitav dan gledaju MTV, pokušavaju da izgledaju tako, da zvuče tako. Izdavači čak diktiraju taj trend i tjeraju klince u neki tor, u neku struju koja je profitabilna – zašto malo ne zvučite kao Coldplay, to radio voli, reći će oni…
U moje vrijeme je takav način razmišljanja bio potpuno stran. I kad gledaš, recimo, jugoslovenski nju vejv u odnosu na tadašnji svjetski, ustanovićeš da je jugoslovenski bio mnogo živopisniji. Bendovi kao što su „Haustor“ , „Disciplina kičme“, „EKV“ , toliko su različiti bendovi, jer jednostavno nije postojala ta uniformnost, koja je danas neki osnov uspjeha. Ti danas moraš ispuniti neka pravila, i produkcijska i stilska, da bi tvoj rad zaživio, a na sve ostalo se gleda sa dosta skepse. Danas neke zanimljive, ezoterične scenske pojave, kao što je Damir Avdić, nemaju skoro nikakvu medijsku podršku i prođu, a u ono vrijeme je i ta urednička scena (ti najbolje znaš) bila prilično nezavisna i nisu dolazile plej liste iz Frankfurta, nego su urednici puštali ono što im se dopada i favorizirali su ono što su mislili da vrijedi. To je izrodilo jednom scenom, ne samo u muzici.
Slična priča je i sa pozorištem i sa filmom. U našoj zemlji je ta umjetnost došla na jedan vrlo visok, mogu da kažem na ravnopravan nivo sa nekim svijetom. Ta zemlja je komunicirala sa svijetom na ravnoj nozi. To je bio nivo ideja, a ne nivo tržnih centara. Trenutna izložba o nju primitivs koje je u Banjaluci je napravljena da bude jedan mali arhiv i izvor informacija. Interes je mnogo veći nego što sam ja mislio. U početku sam mislio da me neko zajebava, međutim, kada su u Sarajevo počeli dolaziti ljudi svjetskog formata i kad su se počeli interesovati za tadašnju scenu, shvatio sam da je ono što smo tada radili zaista bilo vrijedno. Jer mi smo zaista bili previše mladi da bi sebi pridavali neku važnost.
Zanimljivo je to što si rekao da su tada urednici javnih medija, doduše tada nije bilo toliko privatnih, dakle, da su oni koje je kontrolisala država upravo alternativi davali veliki prostor. Sjećamo se „Top liste nadrealista“ , „Primusa“…
To je jedna presedan. Jedna fascinantna kontroverza, ustvari. Taj sistem je sve to isfinansirao, jer bez njega se nije moglo raditi. Postojali su fondovi za filmove, koji su isfinansirali i Makavjeva i Živojina Pavlovića i Kusturicu kasnije, pa i rokenrol. Postojala je čitava infrastruktura tih omladinskih klubova. Ona i dan danas postoji u Sloveniji. Tamo je puno lakše živjeti svirajući ovu vrstu muzike. To je prostor koji je, recimo, sačuvao tu mrežu omladinskih centara. Tamo to nisu postale folkoteke i striptiz barovi, kao kod nas. To je zanimljivo koliko je ta scena živa, zajedno sa bendovima koji nisu poznati. Ali to su bendovi koji mogu da žive od svog rada. Zapravo, ta infrastruktura bivše Jugoslavije je dala prostore za tako nešto. Film „Doli Bel“ govori upravo o tome kako je svaka mjesna zajednica imala instrumente, gdje su klinci mogli doći, jer je neko shvatio da ako zaposliš 10 klinaca oko muzike, imaćeš 10 kriminalaca manje na cesti, a kojima se država mora kasnije baviti.
Dosta ljudi, mojih drugara iz Sarajeva, komentariše da u filmovima bivšeg basiste „Zabranjenog pušenja“, Emira Kusturice ustvari, ne nalaze toliki užitak kao ljudi koji ne žive u Sarajevu. To što se dešava u filmu „Doli Bel“ dešava se u svakoj sarajevskoj mahali manje-više, samo što je upakovano u taj jedan opšti milje. Ustvari, taj jedan socijalno-šarmantni milje u prvim pjesmama „Zabranjenog pušenja“, u kojima se obrađivao taj sloj malih heroja ulice, bio je zanimljiv u vrijeme kada smo mi živjeli kao sav normalan svijet. Međutim, danas je socijala postala sve, ona je postala način života svih. Više nema srednjeg sloja, sada svi postajemo heroji života.
Da, to su nekad bile egzotične pojave (smijeh). Pa, dobro, to je bila socijalna država. Naravno da su postojali socijalni slučajevi, ali neko se smatrao odgovornim za to i smatrao se obaveznim da se to iskomunicira. Međutim, u Bosni je bilo jako važno to da je ta neka socijala postojala u svijesti ljudi kao neka društvena obaveza. Ljudi su baš zato na ovom području teško mogli propasti. Jednostavno, uvijek je postojala ta institucija komšiluka, kao u svim zemljama gdje je na državnom nivou socijalna zaštita bila deficitarna i u nemogućnosti da se saniraju socijalne rupe, pojavljuje se institucija komšiluka koji je nadomještao tu socijalnu politiku države. I zbog toga smo mi dosta dobro živjeli, jer smo bili upućeni jedni na druge. Socijalizam je bio sistem solidarnosti. On je po svojoj nekoj vokaciji, a što mu i samo ime kaže, namijenjen društvenom probitku svih nas. Razmišljalo se o mladim ljudima, borcima NOB-a, svim kategorijama. Danas su to mrvice na stolu. Danas je sistem kapitalistički sistem, a mi smo se, nažalost, pojavili u najgorem mogućem trenutku, onda kad kapitalizam nastaje.
Momenat kada su kapitalisti nastajali npr. u Engleskoj bio je jedan od najstrašnijih momenata u engleskoj istoriji. Isti slučaj je i u SAD-u, jer je nastanak kapitalizma bio strašan za crnce. Ta prvobitna akumulacija kapitala, kako su govorili Marks i Engels, je ustvari samo nastanak kapitalista. A, kapitalisti, da bi se stvorili, defakto moraju od društva oteti jedan dobar dio kolača i pretvoriti ga u svoje vlasništvo. Bez toga nema kapitalizma. To se kod nas upravo desilo. Mi smo uveli kapitalizam prije nego što smo stvorili kapitaliste. Mi prije toga jednostavno nismo imali kapitaliste. Jer, tada vam je mogao tata biti direktor preduzeća, ali nije mogao biti kapitalista. Hrvatska, Bosna i Srbija su imale taj traumatični momenat stvaranja kapitalista i normalno da je taj momenat stvorio puno više socijalnih slučajeva. Pazite, to je bio socijalizam koji je garantovao kakav-takav posao i besplatno ljetovanje i besplatno zimovanje i te sindikalne pomoći. Normalno je da je društvu bilo lakše živjeti u ono doba nego danas. Danas su dometi komfora nekih ljudi zaista ekstremni. Međutim, prosjek je loš. Ali to smo mi izglasali(smijeh)…
Ne bih volio da u ovom razgovoru uđemo na teren politike, iako je ona neizbježna. Međutim, ono što ja primjećujem, koliko uspijevam da pratim tvoje izjave za medije, nisi davao izjave koje su politički upotrebljive, u smislu da ih neko prisvoji i upotrijebi ih kao političar. Uglavnom, kada pričaš, pa i o svojim bivšim saradnicima iz benda, biraš riječi. Nisam primijetio da pričaš nešto u pljuvačkom stilu, kako je uobičajeno za ove prostore.
Ma, vidi, ja u prvom redu pričam uvijek ono što mislim. Iskreno da ti kažem, ja ne razmišljam o tome kroz prizmu političke korektnosti. Dao sam ja poprilično dosta teških i radikalnih političkih izjava za koje me je svako mogao prozvati, ali mislim da umjetnost, pod kojom svi mi djelujemo, mora biti u prvom redu u konekciji sa životom, kao i svaka umjetnost ako hoće da postoji. Onog momenta kada se umjetnost stavi u službu nekoga ili nečega ona prestaje biti izvorno ono što jeste i automatski prestaje biti, po meni, dovoljno vrijedna. Naravno, danas je teško isfinansirati umjetnost, umjetnost je skupa i tehnološki je puno zahtjevnija nego što je ikad bila, a samim tim i skuplja. Ali ljudi moraju naći put. Posao koji se zove umjetnost je vrlo zahtjevna i vrlo rizična stvar. Ljudi koji u to ulaze moraju biti toga svjesni.
A, ovo što si rekao vizavi mojih bivših kolega, mislim sa smo se svi mi, od bivših kolega do ljudi i naroda koji ovdje žive, u suštini dovedeni u jednu situaciju da se konfrontiramo oko nečega na šta stvarno nismo imali gotovo nikakav uticaj niti odgovornost. Odgovornost je proporcionalna moći koju čovjek ima i naši moćnici su uspjeli vrlo vješto da prenesu taj dio odgovornosti na nas. Ti danas imaš situaciju da npr. u Sarajevu postoji veliki animozitet spram Emira i Neleta. Bilo je tu, naravno, i nekih njihovih izjava koje iskaču iz te političke korektnosti, ali, nekako, krajnja poenta je da niko od svih tih ljudi koji su otišli iz Sarajeva i oni koji su ostali i svi mi, zapravo, smo jako, jako malo odgovorni za sve ono što se tamo dešavalo. Jer ljudi sa izborima su stvarno imali jako dobru namjeru. Niko nije izglasao stradanje, raseljavanje, destrukciju privrede. Niko nije izglasao privredni kriminal i pljačku.
Zna se tačno koji su ljudi odgovorni za to. Ne trebamo nikada zaboraviti da je u Nirnbergu suđeno svega par stotinjak ljudi…Meni je malo tužno da se danas ljudi sa 300-400 maraka u džepu prepucavaju, ispravljaju krive Drine i pronalaze argumente za i protiv oko nečega na šta su ustvari imali jako mali uticaj. A, oni koji su imali konkretnu moć da to sve spriječe, da do toga ne dođe, a postojao je milion i jedan način da se to učini, ne žele priznati svoje neznanje primitivizam i nesposobnost. Jer, napraviti od one zemlje, u onakvom zamahu, sa onakvom infratrukturom, sa onakvim stručnjacima – zemlje koja je proizvodila avione, helikoptere, automobile – od nje napraviti ono što su oni napravili u te tri godine je užasno. Ja sam se stvarno trudio da ovdje i u okruženju srušim mit o nama kao glupim Bosancima i, nažalost, nakon svega sam morao da prihvatim tu tužnu činjenicu.
Zanimljivo mi je da, kada ste nastajali, to je bio najproduktivniji srajevski period. Tad su bili jaki i „Indeksi“ i „Dugme“, pa i „Plavi orkestar“…Tada si morao dobrano da se potrudiš da budeš u rangu sa tim ljudima.
-Pa, na jedan strašno visok nivo su došle škole, na strašno visok nivo su došli fakulteti, industrija. Pazi, to je zemlja koja ‘45. godine industriju skoro i nije imala. Mi smo napravili čuda. To su bili neki dometi za koje je bilo vrlo neodgovorno, neoprezno i neznalački da se tom narodu ponude onakve opcije i rješenja kakve su se nama ponudile. Ti si u jednom trenutku dobio pozive za vojsku. Mladi ljudi su se na svim stranama morali javiti u svoje vojne odsijeke…Danas su to ljudi koji se prepucavaju preko novina. To su ljudi koji danas keze zube jedni na druge, a bukvalno preko kostiju tih ljudi se stvorio sloj nekakve elite, koja je apsolutno, apsolutno nezasluženo došla u tu poziciju i danas uživaju sve blagodeti ove zemlje, iako su u suštini uradili sve što su mogli da joj dođu glave. I to je još jedan, kako bih rekao, argument za priču o glupim Bosancima.
Vraćam se na to da je socijala tada bila nešto šarmantno, koliko je u tom svjetlu danas lakše ili možda teže stvarati muziku na tu temu, kada se to može shvatiti kao ismijavanje. Tada su to bili rijetki ljudi koji su tako živjeli. Danas većina ljudi živi tako.
-U suštini, to je tada bilo naše okruženje. Mi smo potekli iz tog i takvog kvarta, potekli smo od takvih ljudi. Mi smo živjeli u jednom miješanom kvartu prosvjetnih radnika i radnika. Mi i nismo znali o nečemu drugom. Bilo nam je prilično strano da sad citiramo neki „Police“. Nismo sebe vidjeli kao bend gladan te vrste uspjeha i kao ljude koji moraju doći na top-liste. Mi smo nekako gledali da iskomuniciramo neki naš generacijski jezik. To je ono čemu je nama služila ta mala tezga koja se zvala nju primitivs, na koju smo mi kroz film ili kroz video ili kroz muziku stavili naše proizvode. Nama je to bio jedan link koji smo možda i jedini imali da neke svoje mladalačke furke isfuramo. A, nismo puno razmišljali kako funkcioniše socijalna struktura te zemlje, nismo mi ni imali najbolji uvid u to. Ono što smo vidjeli pred sobom, o tome smo pričali, viđali smo ljude koji su sretni sa 800 dinara, iako iskopaju 1000 tona za jedan dan i koji su govorili „nek’ se malo i bolesno“. Mala digresija, ja sam u tom periodu studirao medicinu – mi smo ‘80-ih imali i proizvodili preparate protiv tuberkoloze i izvozili ih u Njemačku, jer Njemačka nije imala tuberkoloznog bolesnika već 30 godina, pa su naručivali od nas mikroskopske preparate da pokazuju studentima kako izgledaju te bolesti pluća. Tako da nam je uvijek neko najbliže iskustvo bila naša inspiracija.
Ne kažem da je to jedini put. Jer kada govorimo o npr. „Letu šuke“ ili „Skroz“, oni imaju sasvim drugu tehniku, oni nisu u tom story telling-u, oni nisu u dokumentarističkom pristupu tome. Oni rade svoju umjetnost baš na prvu, na jedan sasvim drugačiji način. Kod njih je prva impresija istovremeno i ekspresija. Ono što mi radimo je bila neka naša tehnika za koju, na moje zadovoljstvo, mogu da primijetim da se dosta bendova u njoj snašlo i napravilo karijere. To su bendovi poput „Hladnog piva“, „Beet Fleat“, bendovi koje zanima komšiluk, te male stvari. Mada, generalno, mislim da to nema veze sa brojem socijalnih slučajeva. Jer, ovdje i da ima pet puta više socijalnih slučajeva, ne vjerujem da bi bilo više ljudi koji to primjećuju. Nekako je to generalno vezano za empatiju, to su ljudi koji se sa tim rode ili ne rode…
Kao bend koji i dalje svira po tom ex-jugoslovenskom prostoru, koliko je teško ili lako približiti npr. „Ibru Dirku“ današnjoj publici?
Ma, meni je bilo od početka, na moje lično iznenađenje, nejvjerovatno lako. Mene je to od početka fasciniralo. Jer sve prognoze su bile da će ta naša priča dobaciti do Zenice, jer dalje čisto leksički i civilizacijski neće naići na neku percepciju, ne zbog neke odbojnosti prema drugim kulturama i izrazima, nego jednostavno iz onog elementarnog tehničkog nerazumijevanja jezika, govora, konkretne situacije. Na našu sreću, to nije bilo tako. Ljudi su jednostavno razumjeli to. Evo, baš sada smo završili spot o jednoj ratnoj sarajevskoj priči, pjesma se zove „Boško i Almira“. Nevjerovatno je to koliko puno ljudi iz regiona se zakačilo na tu vijest i zainteresovalo za tu pjesmu i tu priču, mada je riječ o prostorima koji većinom nisu doživjeli rat i ta stradanja. Ljudi imaju neke druge kanale komunikacije. Ljudi imaju osjećaje i emocije.
Generalno, mislim da se ljudi osjećaju i na nekim drugim energijama. Takve stvari i takve priče, ako su iskreno napisane, a niko ti to od nas profesionalaca neće znati objasniti, ali one „rade“. Recimo, pjesma „Ena“ od Haustora je meni najbolji primjer za to. Neka mi neko objasni konkretno šta i o čemu se tu radi? Ali ti iz te pjesma osjetiš tu jednu ljubav i jednu emociju. I mada je svaki drugi čovjek razumije na drugi način, osjeti njenu snagu. Dakle, izgleda da će i ova naša pjesma imati tu sudbinu. Ona nema ciljnu grupu. Ja stvarno nisam razmišljao kad smo je radili za koga je radimo. To je bila toliko velika i jaka priča pred kojom ti ne možeš zažmiriti.
Ne bih volio da zvučim tabloidno, ali svi ti neki bendovi sa ex-ju prostora se ujedinjuju, prave zajedničke turneje. Da li ti se čini i da li to uopšte ima smisla, ovo pitam čisto sociološki, pokušati uraditi neki koncert „Zabranjenog pušenja“ u nekoj prvoj ili najvažnijoj postavi, pošto je kroz vaš bend prošlo dosta ljudi?
-Ma, bi, to bi bilo interesantno. Bez želje da nekog uvrijedim, ovo je bend koji već stvarno dugo traje i ima neke potrebe za jubilejima, ali ne bih nikada to volio napraviti na način „Bijelog dugmeta“. Volio bih da to bude kroz neku kreaciju. Volio bih da napravimo neki singl, ili neki unpluged. Volio bih da to bude neki projekat gdje bi se i umjetnički angažovali i izmijenjali i izmiješali svoje energije. Ne vidim razloga da to radim da bih zadovoljio neke nostalgične fanove iz ‘80-ih, niti da zaradimo neke pare na stadionima. Mislim da svi mi danas živimo normalno. Nismo milijarderi, ali smo situirani ljudi koji guraju neke svoje projekte.
Opet kažem, volio bih sve te ljude vidjeti u nekoj kreativnoj interakciji. Volio bih i sa Neletom i sa svima njima napraviti neki singl, čisto da vidimo gdje smo u današnjoj nekoj konstalaciji sa svojim razmišljanjima, znanjem i iskustvom. Ne bježim ni od koncerta, ali bih volio da to bude jedna šira priča. Recimo, lično meni, koncerti „Dugmeta“ su bili prilično razočarenje. Mislim da su se na neki način poigrali i sa sjećanjima i sa emocijama. Ne može se samo tako za 15 dana uvježbati repertoar „Dugmeta“ samo zato što za tim ima potrebe neki menadžment.
Poslije koliko godina si u Banjaluci sa „Pušenjem“ ?
-Pa, sa bendom poslije, evo 22 godine.
Ne možemo isključiti odnose. Sarajevo i Banjaluka se, na neki način, ispituju sve ove godine. Kultura je prva koja je negdje probila te barijere, ako izuzmemo kriminal i trgovinu (smijeh), ali kultura je bila prva.
-Ma, vidi, barijere su individualna stvar. Ja nikada nisam imao barijere ni prema Banjaluci, ni prema Beogradu. Nikad mi se nije desilo da pobrkam, narod, naciju i politiku ili grad i politiku grada. To su potpuno različite kategorije. Normalan čovjek nikada to ne bi smio da zaboravi. To je možda jedno neiskustvo demokratije. Ljudi možda apstrahiraju te stvari, jer niti jedan grad od pola miliona ljudi ne može biti jedan Tuđman ili Milošević. Hoću da kažem da niti jedan loš lik jednog naroda ne može biti simbol tog naroda. Upravo obrnuto. Ti i takvi ljudi jesu nesreća jednog naroda, ali sam taj narod nije vinovnik toga što se desilo.
Dobrom propagandom ljudi čiji je životni kredo da sve stave u poziciju propagande i uskopolitičkih interesa, narod je lako sluditi. Pogotovo kad imaš medije u rukama. Ta mehanika je odavno poznata i ljudi baš zato ne bi trebali tako lako nasjedati na nju. Dosta je to prozirna igra i suviše dugo kod nas traje. To je jeftin trik. Pa, pogledajte, mostove u Mostaru su gradili majstori sa Korčule, ljudi su se stotinama godina prije znali prožimati, znalo se šta ko zna, znalo se kod koga se ide da ti gata, kod koga se ide da ti pravi most. Mene kao čovjeka pomalo zaboli da stvarno predugo kod nas neki prozirni i provaljeni folovi funkcionišu kao osnov života. Politika nikada nije bila osnov života i politika nikada nije imala veze sa životom. Ljudi su postali taoci politika i vezali su se za neke stvari. Ja se ne mogu na taj način vezati. Ja nisam, nit’ ću ikad biti, Gotovina, Šešelj, Caco…
Mene danas ljudi pitaju cijeli dan zašto nisam došao u Banjaluku 20 godina. Nisam došao iz čisto tehničkih razloga. Prema tome, ići ću svakome ko me želi čuti. Tako da su kategorije Banjaluka-Sarajevo, bez uvrede, za mene potpuno izlišne. Ja i ti smo Banjaluka i Sarajevo i šta nam fali. I još stotine hiljada ljudi su Banjaluka i Sarajevo. Administrativne prepreke ne postoje, ali postoje u našoj svijesti. Stvar je prilično jasna. Ovaj klub treba bend, ovaj bend će napuniti klub i to je to. To ne zavisi niti od Dodika, niti od Lagumdžije, niti od Tadića, niti od Nikolića…Možda ti je ovo na kraju i najbolje pitanje.
Pitao sam te to zbog jedne nevjerovatne obazrivosti u komunikaciji. Ljudi su pucali jedni na druge u ratu, a, istovremeno, meci su se za taj rat pravili u istoj fabrici koja je neometano isporučivala svoju robu, bez obzira na linije fronta. Trgovina oružjem i hranom je funkcionisala cijeli rat, nikad nije prestajala. Malo je i meni muka od istih priča.
-Pa, da. Recimo, u socijalizmu su me najviše smirivali pravi vjernici. Tada nije bilo lako biti pravi vjernik. Zanimljivo, poslije rata, kad bih u retrovizoru ugledao mase ljudi sa vjerskim obilježjima, zapitao sam se – pa dobro, gdje ste bili prije toga? Bili ste u Centralnim komitetima i nosili ste neku drugu vrstu brojanica. Iskreno, takvih ljudi sam se u poratnim godinama najviše bojao. Nisam sklon nekom strahu, ali sam zazirao od takvih. Od ljudi koji preko noći mogu zamijeniti zvijezdu krstom. To me sve podsjeća na knjigu „Gospodari prstenova“. Iako je dječija, poučna je. Postoji svijet malih ljudi, kojima trebaju male kolibice, kojima treba malo, koji žive skromno, a postoje ljudi kojima treba cijeli svijet i koji nikada nisu zadovoljni. Tolkin je napravio priču o ljudima i sistemima. Mislim da ja apsolutno nemam potreba za ovim o čemu mi danas pričamo Sarajevo-Banjaluka-Zagreb. To je sve jedna fama i, iskreno da ti kažem, to je jedan balon od sapunice koji će vrlo brzo pući, jer besmisao je toliko očigledan da svi to moramo primijetiti. Mislim da će u budućnosti nacionalizmi i svi ti „izmi“ biti posljednje pribježište mediokriteta, koji nisu u stanju ništa u životu dobro lijepo i pametno uraditi.
Mi smo jedini pali na ispitu iz istorije. Pali, sjedi jedan! Postojalo je tu mnogo većih kandidata za rat oko sukcesije poput Čehoslovačke, Sovjetskog Saveza, koji su imali i nuklearno oružje, ali, eto, mi smo zajebali. Ali ne moramo to opet ponavljati. Ljudi previše mistificiraju problem. Mi smo jedan mali narod, mi smo šaka ljudi, i svako od nas treba uraditi nešto malo i korisno za sebe, svoje komšije i to je onaj okvir u kojem treba da razmišljamo. Što je najsmješnije, interesantna je stvar da su svi koncipirali svoje religijske, a i nacionalne osjećaje oko čovjeka koji je najplastičnijom maksimom – Ko tebe kamenom, ti njega kruhom, propagirao mir i dobro. Jedini način da se zlo prevaziđe je da oprostimo, zaboravimo i krenemo dalje. Pokušavam da na svako zlo odgovorim tako da ga ne nastavim. Možda sam samo na taj način kršćanin. Jer, svako nastavljanje zla je pobjeda zla.
I zato ću, koliko god imam vremena, posvetiti raskrinkavanju pravih vinovnika tragedije u Bosni i Hercegovini. Prilično dugo mi pričamo o njima, ali prilično dugo su ostali zakamuflirani. Likovi koji su se u ključnim trenucima, kada je 5 miliona ljudi gledalo u njih, ponašali kao zadnji amateri i kao ljudi potpuno nesvjesni razmjera svoje odgovornosti i posljedica koje će se desiti. Oni su jedini krivci za sve ovo. I zato kažem ko normalan može zamjeriti bilo kome ko je otišao iz ratnog Sarajeva da spasi egzistenciju sebe i svojih najbližih. To bi bilo suludo. Zar mi da pljujemo na nekog ko je napustio grad, zemlju, sa dvije najlonske kese!?
Razgovor vodio Aleksandar Trifunović, twitter: AlexandarT