Britanski umjetnik Grayson Perry (1960) rođen je u Chelmsfordu u Essexu, a trenutno živi i radi u Londonu. Koristi tradicionalne medije kao što su tapiserije, keramika i grafika kako bi istražio svoju fascinaciju savremenim društvenim pitanjima i često provokativnim temama kao što su religija, pol, politika, klase i identitet. Perry je jedan od najpoznatijih britanskih savremenih umjetnika i do sada je imao priliku da izlaže svoja djela na velikim samostalnim izložbama širom svijeta
Godine 2003. osvojio je Turnerovu nagradu, najprestižniju britansku nagradu koja se dodjeljuje za savremenu umjetnost. Nagradu je preuzeo obučen kao žena, njegov alter ego “Claire”, kako bi pokazao svoje interesovanje za identitet, koje je prisutno i u njegovoj umjetnosti. Od tada je postao voljena i popularna javna ličnost koja vodi televizijske programe i radio emisije, te pored izlaganja svojih djela, otvoreno i iskreno govori o vrijednosti umjetnosti u društvu.
U organizaciji British Council i Muzeja Savremene umjetnosti RS, Grayson Perry je otvorio izložbu svojih radova u Banjaluci i održao predavanje o svom radu. Ljubaznošću organizatora, imao sam priliku da ga intervjuišem prije zvaničnog otvaranja izložbe, ali i da prisustvujem njegovom vođenju kroz izložbu sa grupom novinara i umjetnika iz regije. To je bila privilegija kakva se rijetko dobija. Tom prilikom rekao je zanimljivu stvar, da on nije originalan, već samo daje svoje viđenje već objavljenih radova, a da je originalnost rezervisana za ljude sa kratkim pamćenjem. Tokom predavanja rekao je da je engleska fraza “Taštine malih razlika” zasnovana na Frojdovoj tvrdnji da ljudska bića najviše preziru one koji se najmanje razlikuju od njih, a da bi mi na Balkanu to dobro morali znati …
Pričali smo u intervjuu o klasama, Brexitu, lošim izborima i konzumerizmu. Probili smo vrijeme za intervju za duplo, a opet imam osjećaj da smo mogli pričati još toliko. On je rijetko pametan čovjek, svjestan u potpunosti u kakvom svijetu živimo. Nakon intervjua smo pričali o mountbikingu koji obožava, pivu i izlascima i zašto ih ne praktikuje.
BUKA : Vi se u svojim radovima referirate na umjetnost staru stotine godina, dok u današnjem društvu vlada pomama za muzikom, igricama, popularnim ličnostima kojima je vijek trajanja od 7 dana do godinu dana. Čini se da nikada kao civilizacija nismo imali veću mogućnost izbora, a opet nikada naši izbori nisu bili tako loši. Zbog čega je to tako?
Grayson Perry: Upravo zbog toga što imamo toliko izbora. Da je srednjevjekovni seljak imao toliku mogućnost izbora, on bi pravio iste loše izbore, jer je ljudska priroda uvijek ista. Srednjevjekovni seljak je najvjerovatnije sliku vidio samo u crkvi, i možda u crkvi u susjednom selu, tako da nije imao mnogo izbora. Mi sada vidimo više slika na telefonu u jednom satu, nego što su oni vidjeli za cijeli život. Ne mislim da je to krivica ljudi, to je samo zato što sada imamo toliko izbora, a ovisni smo o novini, volimo nove stvare, stalno tražimo novo… Kao umjetnik cijenim umjetničke vrijednosti, volim ono što je lijepo, ali definicija lijepog se mijenja i to primijetimo svuda oko nas. To je sada vrijeme u kojem živimo, to je priroda ljepote našeg vremena. Možete vidjeti u današnjoj umjetnosti kako se ljepota mijenja, pomjera, dodaju joj se novi slojevi… to je estetika interneta. Internet je stvorio novu vrstu ljepote, koju u tom kontekstu treba i tumačiti. Slavne slike iz prošlosti su imale recept ljepote njihovog vremena, a mi sada imamo drugačiji recept ljepote, koja je više grozničava, prolazna, brza, stalno se mijenja, a takvo je i vrijeme u kojem živimo. Takva je tehnologija vremena u kojem živimo. Kada je Giotto slikao freske, to je bio Hollywood za tadašnje vrijeme. Sada bi Giotto bio na internetu,
Koliko je konzumerizam zapravo bjekstvo od slobode, slobode da sami pravimo svoje izbore? Odatle ta potreba za uniformisanjem, potreba da neko drugi izabere stvari za tebe, kao u uvodnoj pjesmi u filmu „Trainspotting“, „izaberi život, posao, karijeru, familiju, jebeni veliki TV…“
Konzumerizam je zatvor. Kao umjetnik, dosta razmišljam o tome i mnogo ljudi nije sigurno šta da kupi ili šta da radi. Riječ „sviđa“ je važna riječ, jer cijeli vaš identitet se ogleda u tome kada kažete ’sviđa mi se ovo ili ono auto, ove čarape ili onaj tanjirić’. Ljudi ne razmišljaju o tome, pa su zatočenici vlastitog identiteta, kupuju stvari za koje misle da bi trebalo da ih kupe, bez razmišljanja. Ne razmišljaju da li ih to čini srećnim. Dva velika pitanja koja ja sebi postavljam su ’ko sam ja’ i ’šta želim’, i ona su povezana. Morate sebi postavljati ta duboka pitanja, a mnogi ljudi ih sebi ne postavljaju, pa žive svoj život nošeni rijekom života, rade ono što im njihovi roditelji, prijatelji, porodica i društvo, novine, televizija i internet govore da rade. Ne zastanu nekad da pogledaju i razmisle, već su nošeni rijekom. Ja dosta razmišljam i razgovaram sa bliskim osobama o tome šta me čini sretnim? Ako vas kupovina novog auto čini sretnim, to je u redu, kupite ga, nema ništa loše u tome, ali mnogi ljudi kupe novi auto i onda se pitaju ’zašto nisam sretan’.
Bavite se dosta klasama u svojim radovima. Insistirate na njihovoj dekonstrukciji. Kako objašnjavate da nacionalizmi u trenutku izbrišu klasno, da i siromah i bogataš nacionalnom manipulacijom vrlo brzo stanu pod jednu zastavu?
Kada bih napravio presjek britanskog društva, ako zamislite nacionalizam kao voće u torti, kladim se da bi najviše voća bilo na dnu. Većina nacionalista su u nižoj, radničkoj klasi. Što ste obrazovaniji, nacionalizam ćete vjerovatno smatrati problematičnim. Možda i na vrhu ima nešto voća, u tradiciji zasigurno, ali u sredini sada imamo veliku srednju klasu u Britaniji, mnogo ljudi se školuje na univerzitetima… Nedavno smo imali Brexit i odnos je bio 48 naprema 52, veoma tijesna pobjeda, a nacionalizam je tu odigrao veliku ulogu. Zastava je obojena desničarskim bojama… Prije neki dan sam bio sa grupom trans osoba i rekli su mi da idu naći neki pab da popiju piće. Kada su se vratili, pitao sam ih ’jeste li našli pab’, a oni su rekli’jesmo, ali morali smo daleko pješačiti, jer su pabovi u ovom kraju previše okićeni zastavama’, što je na neki način simbol desničarske netolerancije. Mnogi ljudi, svjesno ili nesvjesno, zaziru od nacionalizma, tako da ja ne bih rekao da u Britaniji nacionalizam ujedinjuje ljude. Ako pitate ljude da stave zastavu na svoju kuću, neki će možda reći ’da, naravno’, ali će zato drugi reći, ’uh, radije ne bih’.
Moje sljedeće pitanje je upravo vezano za Brexit. Neki od najznačajnijih mislilaca britanskog društva su komentarisali izlazak Britanije iz EU, Brexit, katstrofalnim. Neki su čak išli tako daleko da su komentarisali da to uopšte nije bilo pitanje za narod koji ne shvata tu problematiku, nego je glasao emocijama.
Slažem se u potpunosti, ja sam napravio dokumentarac o tome. Moja teorija je da je kampanja za ostanak u EU bila previše intelektualna i da su iznosili previše ideja i činjenica, a ljudi nisu bili zainteresovani za činjenice, bili su zainteresovani za emocije. Kampanja za izlazak iz EU je bila više emocionalna, poput Donalda Trumpa, emocionalna i njima privlačnija. Govorili su im „preuzmite kontrolu“, to je bila fraza koju su stalno koristili u kampanji. Oni pri tome nisu govorili o Evropi, govorili su o njihovim životima, jer su to ljudi koji osjećaju da nemaju kontrolu nad svojim životom, ljudi koji nemaju obrazovanje, moć, niti novac da bi imali kontrolu nad svojim životom. Tako da, kada im kažete „preuzmite kontrolu“, vi im govorite o njihovom životu koji vi možete da poboljšate. Tako da to nije imalo nikakve veze sa Evropom, niko nije razumio Evropu, to je previše komplikovano, ne razumiju je ni političari. To je bilo privlačno ljudima. Ne znam koliko su oni to svjesno uradili, ali je upalilo, pobijedili su jer su igrali na emocije. Kada razgovaram sa progresivnom ljevicom, kažem im da moraju biti emotivniji kada razgovaraju sa ljudima, da budu velikodušniji, topliji i humaniji, da bi pridobili ljude.
Da li su odluke kao što je Brexit ili izbor Trumpa, pojednostavljeno, osveta niže klase visokoj klasi, u smislu ’znamo da je to loš izbor, ali ni vi niste mnogo bolji, a ovo je jedini način da vas kaznimo’?
Mislim da je baš tako. Bilo je u tome dosta inata, ne nužno prema srednjoj klasi, već prema Evropi, jer Evropa je savršena metafora za obrazovanje, sofisticiranost, toleranciju, progresivne ideje, to je savršen simbol. Mislim da ljude nije toliko zanimala Evropa per se, već je ona bila simbol svega. Ono što je za mene bilo interesantno je da su svi liberalni, metropolitski, obrazovani ljudi koji su mislili da su oni to koji se protive vladi dok mašu svojim antinuklearnim parolama, odjednom shvatili da su zapravo oni sami ti ljudi protiv kojih se radnička klasa buni, tako da je to za srednju klasu bio šok. Ta obrazovana elita je mislila da su oni na pravoj strani, a sad su oni bili viđeni kao neprijatelj. Mislim da je to bilo veoma neugodno i sad razmišljaju kako pregovarati s njima. Meni je sada interesatno biti u tom malom međuprostoru i pomoći da se nađe zajednički jezik.
Radimo ovaj intervju u BiH, zemlji u centru bivše Jugoslavije, velike zemlje koja se raspala u krvi. Preko 120000 mrtvih, milioni raseljenih. Ideje disolucije na ovom primjeru mogu biti jako bolne. Danas su zemlje bivše Jugoslavije mahom siromašne, korumpirane i mladi ljudi ih uglavnom napuštaju. Sve jači je osjećaj žala za bivšom državom. Koliko znate o tome i da li će Britanci na sličan način žaliti za EU?
Nama u Britaniji je bilo šokantno da se rat dešava tako blizu u Evropi. Ja sam tada pratio situaciju i napravio sam i nekoliko djela na tu temu. Tada je u upotrebi bila i fraza ’etničko čišćenje’ i ja sam napravio djelo ’Majka svih bitaka’ i izradio sam neke keramičke predmete na temu rata u to vrijeme, jer je brutalnost i primitivizam rata bio u Evropi, a mi vidimo Evropu kao sofisticiranu. Mi smo mislili da se ratovi dešavaju negdje daleko, gdje ne razumiju civilizaciju, tako da je nama to bilo šokantno jer smo pomislili ’pa to se može desiti i ovdje’. Naravno, mi smo imali Sjevernu Irsku, a sve te stvari počinju iz ekonomskih razloga, gdje jedna grupa smatra da ne dobija pravedan tretman, tako da iz toga nastaju negativna osjećanja. Da biste to spriječili, morate imati socijalnu pravdu. Bogati ljudi u Britaniji moraju shvatiti da plaćanjem poreza sprečavaju rat. Kada plaćate porez, ljudi su sretniji, živite u ljepšoj državi i to čini državu bogatijom. Mislim da se to mora stalno ponavljati.
Razgovor vodio: Aleksandar Trifunović