Pjesma mrtvih proletera
U našem kraju žita klasaju, rukama našim sijana,žetva nas čeka i pjesma djevojačka,večernja, sjetna, tijana,a mi smo pali, druže,palo je žito, mlado, zeleno, proljetna žetva rana,maglene tuge, uz šapat kiše, nad mrtvom pjesmom kruže.
Mrtve su ruke i mrtve puške,u Smrti se postrojavamo,drug je do druga svoga;a njih je bilo… a njih je bilo –deset na jednoga.
Deset na jednog u kišnoj noći, a mi smo umorni bili,bili smo gladni i mokri, na jednog – deset zvijeri.Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to može?Da – mi smo proleteri!
Kad smo od kuća krenuli, suze nas mnoge pratei rodne gore brižno sumore:O, da l će da se vrate?Čekaju starice majke, kaplju besane noći,i pogled niz drum stražari:glasnik će možda doći.
Doći će nova mladost, donijeti nove danei nastaviće naše pjesme nedopjevane,u živoj vatri iskovane.O, te smo pjesme počeli mi, kroz njih zborimo iz daljina,poznaće u njima sestra brata, djevojka dragog,a tužna mati sina.
I dan će slave doći, pobjeda biće naša,nestaće divljih zvijeri,s četama Slobode marširaće tadai mrtvi proleteri.