Sledeće nedelje Beograd će dobiti još jedan festival, na kome će u Kuli Nebojša premijerno biti prikazano muzičko scensko delo “Poslednje putovanje Rige od Fere” u režiji Nebojše Bradića. Biće to mala pozorišna avantura u kojoj će publika i doslovno slediti stazu kojom je na pogubljenje, pre više od dva veka, išao grčki pesnik i revolucionar, kaže nam reditelj.
Predstava počinje na zemunskoj strani, gde je po istoriji poslednji put pristao brod koji je iz Beča vodio Rigu od Fere i njegove prijatelje u Beograd – otkriva Bradić. Publika će se tu ukrcati na brod, gde će ih prolog uvesti u prilike iz maja 1798. kada se plovidba odigrala. Putnici postaju učesnici u događaju, a ono što je važno u ovoj ambijentalnoj priči, je da su oni to i sve vreme trajanja predstave. Drugi čin se dešava na dunavskoj obali, ispred Kule Nebojša, a finale u samoj kuli, gde ćemo videti primopredaju Rige od Fere i njegovih drugova turskim vlastima.
Kako ova priča korespondira sa našim vremenom?
Ono što je za nas aktuelno i u čemu je ova predstava angažovana su pitanja vezana za sudbinu balkanskih naroda. Oni su uvek bili džigerica na vučijoj gozbi, kako je to jednom prilikom Krleža rekao. Srpski, pa i drugi narodi Balkana, su često kroz istoriju razvezivali te prazne vreće obećanja koje su dobijali od raznih dvorova. Od Austrije, Turske, Rusije… I u tim vrećama nisu ništa pronalazili sem činjenice da je koža raje podjednako jeftina na svetskom pazaru. I ova predstava, koja se bavi predajom i egzekucijom Rige od Fere, sa druge strane povezuje i deo srpske istorije. Drugi važan lik u toj priči je prota Matija Nenadović. Njegovi memoari, koji su izuzetno važni u našoj književnosti, govore kako o Prvom srpskom ustanku, tako i o njegovoj velikoj avanturi, koju preduzima putujući po Evropi i kucajući na barokna vrata različitih dvorova. Sem utehe i razumevanja, tamo ne nailazi na istinsku podršku. Te dve slike iz srpske i grčke istorije upućuju nas na svest o tome da moramo mnogo više verovati sami sebi i realno procenjivati svoje mogućnosti. Sama ideja slobode i bunta, van konteksta istorijskih okolnosti može biti tragična, kao što je to često bivalo u slučaju srpskog naroda i srpske istorije.
Čini se da je danas među pesnicima i intelektualcima sve manje tako uticajnih, revolucionarnih glasova, poput onog kakav je imao Riga od Fere?
U svakom vremenu, intelektualac i kreativni pojedinac ima sposobnost da odbaci konvencionalno razmišljanje. Utoliko su veoma važni ljudi koji imaju vizije, koji nude nove ideje i rešenja, ali ponovo promišljati vreme u kome žive i na taj način otvarati vrata budućnosti. U globalnom društvu na tržištu imamo brojne proizvode koji zakrčuju prostor kulturne komunikacije. A s druge strane, sve je manje kreativnih ideja koje taj prostor uređuju. Zbog toga su važni lideri sa vizijom koji nude nova rešenja. Oni obično imaju hrabrost i spremnost da se suoče s problemima i da ponekad ponude neočekivano. I sam čin pobune nekih intelektualaca u ovom svetu koji je prilično gluv za nevolje, bedu i nesreću je dobar znak da intelektualac može nešto da uradi i da njegova uloga ima svoju težinu i smisao.
Kakva je uloga muzike u “Poslednjem putovanju”?
U predstavi su pored dramskih delova interpolirani i muzički fragmenti iz vremena kada je živeo Riga od Fere, od Mocarta i Vivaldija, do etno zvuka Grčke i Srbije, koje je za ovu priliku prilagodila i koju će interpretirati Svetlana Spajić. Muzika, svetlo, voda, Beogradska tvrđava omogućuju da se ova priča na jedan poseban način doživi. Predstava će trajati oko dva sata uključujući i samu plovidbu, ali dramski sadržaj koji u njoj postoji ima potencijal da preraste u dramski tekst za scenu kutiju, koji sam već počeo, a koja se zove “Daleko je Moskva”.
Predstava je inspirisana pričom “Predaja” Ive Andrića…
Ono što je meni bilo zanimljivo u Andrićevoj priči jeste birokratski odnos i Turaka i Austrijanaca prema slučaju Rige od Fere. Riga od Fere i njegovi drugovi su samo dokumenti u jednoj arhivi, samo brojevi u reversu, imena koja su već mrtvaci, a ne žive osobe sa biografijama i sudbinama. Andrić je sve to uspeo da predstavi u jednoj maloj priči koja ne spada u glavnu liniju njegovih pripovedaka.
Osim vaše adaptacije i režije “Proklete avlije” u kruševačkom pozorištu, u godini kada se obeležava pola veka od Andrićevog dobijanja Nobelove nagrade, njegovi tekstovi se ne igraju ni na jednoj drugoj sceni. Da li se to Andrićeva proza opire dramatizaciji, ili se naša pozorišta opiru Andriću?
Pokazalo se da se Andrić uopšte ne opire pozorištu. Naša pozorišta su povremeno gluva i nema za izazov velike literature, kakav je Andrić ili Crnjanski, Krleža, Meša, Kiš, Pekić…. To je problem naših pozorišnih repertoara i načina na koji se osmišljavaju produkcije. Dug prema velikim piscima ima svaka nova generacija. Ali mnogo je važnije pronaći ključ za predstavljanje te literature jednoj novoj, drugačijoj publici. Pozorište je medij koji omogućava da se kroz njega i u njemu progovori jezikom velikih pisaca, ali na način medija koji je već našao odgovore za 21. vek. To je bitno zbog publike, jer naši veliki pisci nisu samo zabava za letovanje i trenutke dokolice. Oni su pronašli najdublje odgovore za pitanja čoveka na ovim prostorima, ne samo u vremenu u kome su živeli, već ti odgovori važe i za nas danas.
Kako je bilo moguće u vremenu velike besparice pokrenuti novi festival?
Često se kaže da je inflacija festivala veliki problem za našu kulturu. Ne smatram da je previše festivala, već postoji problem njihovog sadržaja i rangiranja. Kada je reč o “Dunav festu” važno je da se kao nosilac programa u ovaj festival uključila Beogradska tvrđava, a imamo i podršku i grčke amabasade. Uz javno i privatno partnerstvo, entuzijazam i korišćenje postojeće infrastrukture koju kultura ima, moguće je napraviti jedan novi festival koji će biti poseban po svemu. U mreži festivala koje povezuje Dunav i ovaj naš ima vidljivo i lepo mesto.
REGIONALNA SARADNjA
Nebojšu Bradića uskoro očekuje premijera “Proklete avlije”, zajedničkog projekta tri regionalna teatra, iz Tuzle, Virovitice i Užica. Reč je o jedinstvenoj produkciji, jer uz svu saradnju u regionu, do sada još nije uspostavljena institucionalna veza između kultura Bosne, Hrvatske i Srbije – objašnjava Bradić. – Zato će ovo biti jedna veoma lepa priča, koja započinje krajem septembra premijerom u Virovitici, nastavlja se u Tuzli i Užicu.