Spisateljica, povjesničarka književnosti i prevoditeljica Zdenka Marković rođena je u Požegi 1884., a preminula je u Zagrebu 1974. godine. Srednjoškolsko obrazovanje završila je u Zagrebu. Slavistiku, povijest umjetnosti i filozofiju studirala je u Zagrebu i Fribourgu u Švicarskoj. Doktorirala je na Sveučilištu u Fribourgu. Bila je stručnjakinja za poljsku književnost.
Istaknula se u pisanju feljtona, novela, crtica, pjesama u prozi. Objavila je niz pisanih djela o poljskoj književnosti. Pisala je o književnome radu žena poput Jagode Truhelke, Marije Jambrišak, Milke Pogačić i niza drugih. Prevodila je djela poljskih pisaca. Bila je zaposlena kao profesorica hrvatskoga jezika u Višoj djevojačkoj i Učiteljskoj školi te u zagrebačkim realnim gimnazijama.
Pouzdan pregled života i rada Zdenke Marković napisan je u Hrvatskome biografskom leksikonu. Godine 1941. objavljena je njezina knjiga “Prozori moga djetinjstva” u izdanju Društva hrvatskih književnica. Pretisak te knjige publiciran je 2004. godine. U tom djelu, među ostalim, opisala je svoja sjećanja na paroha požeškoga Josifa Zdjelarevića. Taj opis Zdenke Marković prikazao je i autor ovoga teksta u knjizi “Dijalog u šumskoj dvorani – tragovima paroha požeških” (2024.).
Prema podacima s nadgrobnoga spomenika, navedeni pravoslavni svećenik rođen je 1830., a preminuo je 1926. godine. Julije Kempf je napisao da je Josif Zdjelarević bio požeški paroh od 1863. do 1902. godine. U “Šematizmu pravoslavne srpske eparhije pakračke za godinu 1898.” piše da je predavao pravoslavni vjeronauk u požeškoj Gimnaziji i Ratarnici. Na nadgrobnome spomeniku navedeno je ime i prezime njegove supruge Emilije Zdjelarević (1834. – 1916.).
Spomenuti supružnici bili su važne osobe u djetinjstvu Zdenke Marković. U knjizi “Prozori moga djetinjstva” napisala je da su paroh i njegova supruga nerijetko “zakucali na naš prozor i zaželjeli ‘dobro jutro’ ili nam dobacili koju dobru riječ. Svi smo ih voljeli: i djed i baba, i otac i mama i ja. Tko njih ne bi volio! Naši najbolji i najmiliji susjedi sa Vučjaka, s kojima se dijelila svaka slava i svaka radost do u sitnice.”
Emilija Zdjelarević donosila je obitelji Zdenke Marković prvo voće i povrće poput grožđa, kajsija i graška, a parohova sluškinja donosila je Markovićima svježe kobasice. Tada bi rekla: “Milostiva Vas lijepo pozdravlja i šalje Vam!…” Zdenka Marković opisala je obilježavanje crkvenih blagdana: “Naš je Božić bio i njihov, njihov Uskrs i naš Uskrs. Štoviše, naše se božićno drvce, s koga se uoči Sv. tri kralja skinuo nakit, prenijelo k njima pa su ga oni onda okitili svojim orasima, svojim lješnjacima, jabukama i lancima i tad je kod njih dalje mirisalo i širilo božićnu radost i raspoloženje.”
Paroha i njegovu suprugu opisala je biranim rečenicama: “Gledam ih sada kao onda. Eno ih, ovo dvoje veselih, dobrih razgovornih ljudi.” O parohu je napisala: “Vidim ga u dimu božićne sobe s velikom bradom i gustim dugačkim raščupanim obrvama, sa baršunastom kućnom kapicom na glavi, kojoj se zlatni repić njiše za uhom, kako s cigaretom u ustima igra ‘preferans’, kako ozbiljno gleda u karte, izbacuje ih oprezno i polako (…) Na podu je slama, pa koraci šušte. Soba je sva puna topline, koja miriše na borovnicu i tamjan, puna je nekoga svjetla, koje ne dolazi samo od petrolejske svjetiljke, što visi na stropu, nego i od gospodina paroha, njegove gospođe i njihove unuke Danice (…)”
Parohova unuka Danica bila je prijateljica Zdenke Marković. Sjećala se druženja s Danicom “koja se, premda veća i starija od mene, u polumraku sobe, tamo u kutu na divanu, gdje nitko nije smetao nas, niti mi ikoga, igrala sa mnom na lješnjake ‘par-nepar’ ili mi pravila i sašivala bilježnice od papira sa šarenim koricama, koje su me ludo radovale. Što više njih, to više sreće za me!…”
Protojerej Josif Zdjelarević kao umirovljenik živio je sa suprugom Emilijom u njihovoj kući smještenoj u centru Požege, Ulica Vjekoslava Babukića br. 5. Bračni par Zdjelarević sahranjen je na pravoslavnome groblju u Požegi. Danas su potpuno zaboravljeni kao i njihovi brojni suvremenici. Zanimljivo je spomenuti da je nedavno Srpsko narodno vijeće kupilo kuću u spomenutoj ulici na broju 3. ne znajući da je kuća na broju 5. nekada bila u vlasništvu paroha požeškoga Josifa Zdjelarevića i njegove supruge Emilije.
Navedeni opisi Zdenke Marković ponajprije su vrijedan prilog poznavanju dobrosusjedskih odnosa rimokatoličke obitelji Marković s obitelji srpskoga pravoslavnog paroha. Te dvije obitelji pripadaju višem sloju građanske klase. Petar Marković, Zdenkin otac, bio je spisatelj i klasični filolog, a brat Željko matematičar. Zapisi Zdenke Marković značajan su izvor za istraživanje svakodnevice građanstva Požege u doba njezina djetinjstva.