– Uspeo sam da otelotvorim ljude koji su uspeli da odu odavde. Svako se snašao u tim vremenima na neki svoj način – zaključuje Diklić.
I vaš lik Pera je uspeo da se prilagodi?
– Da nije uspeo, spadao bi u takozvane neprilagođene.
Do koje granice se vi prilagođavate ovom vremenu, a da ipak ne odstupite od sebe?
– Svi mi živimo pod nekim normama, ali ja uglavnom slušam svoju savest i čini mi se da je poprilično čista. Što se mene tiče, norme i zakoni ne bi ni morali da postoje.
Sloboda nije samovolja
Šta vi gledate na televiziji?
– Nema šta da se gleda! Sve same rialiti emisije, besmisleni filmovi, serije… Vi ne možete više da vidite normalan film, samo Švarceneger, pa nekakvi poluvanzemaljci, pa neko nekog kolje, pa se overdozira od neke droge, pa gledate neke… neću čak ni da kažem da me ne proglase čovekom koji diskriminiše tu populaciju. Nikoga ne diskriminišem, niti želim da maltretiram ikoga, ali isto tako ne dozvoljavam da mene neko maltretira ubeđujući me da je prirodno ono što nije prirodno, da je normalno ono što nije normalno i da sve to podvede pod etiketu slobode. To što se nameće je samovolja, a sloboda je nešto drugo. Nek čitaju malo Nikolaja Berđajeva.
Šta podrazumeva sloboda?
– Sloboda podrazumeva odgovornost, u prvom redu prema samom sebi. Sloboda podrazumeva i akt savesti i etički momenat. Sloboda nije samovolja: sad ću ja da šenlučim celu noć jer živim u demokratskom društvu, a to što je neko bolestan u istoj toj zgradi i što ne može da spava, to nema veze. Razumete?
Napisali ste: “Ako nemaš problem, onda si u problemu” misleći na stvaralački proces. Može li se to primeniti i na život?
– Ukoliko niste genije, to sasvim sigurno primenjujete i na život. Mada, verujem da su i najveći geniji sumnjali u sebe. Van Gog je sekao uši.
Šta ste vi radili?
– Ja da sam se sekao, presekao bih se ceo, ne bih sekao deliće sebe. (smeh) Povukao bih se, otišao bih ili iz profesije ili iz ove zemlje…
“Marmaroš” ima izvesnu vedrinu i nadu u moru filmova koji uglavnom insistiraju na beznađu.
– I filmovi i pozorišne predstave i serije koje se snimaju samo da bi se puštali reklamni spotovi – sve je to besmisleno, neautentično i u velikoj meri lažno. A svi misle da refleksija devijantne stvarnosti spada u domen umetnosti! To nije tačno. Ja tačno znam šta živim, ja živim narkomaniju oko sebe, živim agresiju oko sebe i bahatost, ali sigurno postoje ljudi koji nisu takvi, koji nisu vinovnici ovoga o čemu pričamo. Pa, treba ponekad i o tim ljudima kroz umetničko štivo progovoriti. Progovoriti o zdravlju unutar jednog društva, o zdravlju unutar jednog mentaliteta, a ne o poprimljenoj bolesti, uvezenoj odavde ili odande.
Zašto to ne činimo?
– Ne znam zašto! Ljubav sigurno postoji, dobrih ljudi sigurno ima, i to u popriličnoj meri, ali ne znam zašto ti dobri ljudi sebi dozvoljavaju da ih kljukaju tim glupostima na televiziji, rialitijima i besmislenim serijama koje se snimaju i puštaju zbog reklama i onda nabijaju neku gledanost pošto poto. Sve je falš! Naime, mnogo toga je falš. Ja hoću da gledam nešto, ali nemam šta. Ne zato što sam ja akademik ili svetac… Ali nemam šta da gledam!